Alan Sorić: Bez sekularnosti nema slobode savjesti

alan_crTako se o ateistima uči kao o egoistima ili ih se krivi za Auschwitz. Radi se o sustavu koji potiče na diskriminaciju i isključivanje, smatra Alan Sorić.

Razgovarala: Ana Brakus, Novosti

Uskoro počinje nova školska godina, puna starih problema za djecu i roditelje čija djeca ne pohađaju vjeronauk?

Vjerujem da će se ponoviti ista situacija kao i prethodnih godina. Većina roditelja koji nisu vjernici ipak će se odlučiti upisati djecu na vjeronauk. Na oglasnim pločama u nekim školama pojavit će se, zajedno s rasporedom sati, vrijeme odlaska na misu. Nakon reakcija čut ćemo da su takve stvari greška, iako nikada nisu jer se uporno i sustavno ponavljaju. Ukratko, nastavit će se diskriminacija djece roditelja koji nisu vjernici.

Ne radi se tu ni o kakvom izboru upisivanja djeteta na vjeronauk, tu se zapravo radi o tome da birate želite li dijete izdvojiti iz njegove okoline, od druge djece, u tako ranoj dobi kada su i tako ranjiva.

Protagora se, kao udruga za zaštitu prava ireligioznih osoba i promicanje ireligioznog poimanja svijeta, zauzima za državne škole bez vjeronauka. Ostvarenje tog cilja poprilično je daleko. Što vidite kao bitne, prve korake u tom smjeru?

Prvi korak bi bio prilagođavanje satnice i školskih programa kako bi se djeci koja ne pohađaju vjeronauk omogućilo da ne provode vrijeme na školskim hodnicima. S formalno-prave strane, u najmanju ruku, trebalo bi izmijeniti ugovor između Vlade i Hrvatske biskupske konferencije u kojem stoji da se nastava vjeronauka mora izvoditi kao nastava ostalih obveznih predmeta.

Time se sprječava da održavanje vjeronauka bude u drugoj smjeni ili da uvijek bude prvi ili posljednji sat nastave.

Ta stavka otežava, a često i onemogućava roditeljima, da izaberu svoje dijete ne upisati na vjeronauk jer im je svaki drugi izbor neugodniji.

Koliko će djece ove godine tumarati školskim hodnicima jer nisu upisana na vjeronauk? Kako se organiziraju roditelji čija djeca ne pohađaju vjeronauk?

Nikada nismo uspjeli doći do službenih brojki. Naša procjena je da 90 posto učenika i učenica, na razini Hrvatske, pohađa vjeronauk. Ipak, važno je napomenuti da brojka neupisane djece raste iz godine u godinu.

Problem je što ne postoji nikakva podrška države ili resornog ministarstva u takvim slučajevima.

Jedino što je Ministarstvo obrazovanja učinilo je izdavanje preporuke školama za organiziranjem sadržaja za djecu koja ne pohađaju vjeronauk, no nema nikakvog nadzora ili provjeravanja provodi li se njihova preporuka niti oni pokušavaju osigurati provedbu vlastite preporuke. Privatne inicijative, najčešće kroz udruge, pokušavaju ponuditi alternative poput, recimo, Centra za građansku hrabrost koji organizira humanističke radionice za djecu u Zagrebu. One su izrazito dobro posjećene, a u nešto manjem opsegu se odvijaju u Rijeci i Osijeku. No to su lokalne inicijative koje se odvijaju vikendom i nemaju pristup školama.

Predsjednik Vijeća Hrvatske biskupske konferencije (HBK) za katehizaciju i novu evangelizaciju Đuro Hranić ovog je tjedna najavio početak školske godine izjavom ‘tko je za vjeronauk, taj je za čovjeka’. Zahvaljujući medijskoj eksponiranosti određenih uvredljivih sadržaja iz udžbenika ili priručnika za podučavanje vjeronauka, već se godinama postavlja pitanje što uče djeca koja idu na vjeronauk.

Djeca već od prvog razreda ulaze u režim koji u početku djeluje bezazleno da bi u kasnijim razredima osnovne škole ti sadržaji postajali sve kontroverzniji i diskriminatorniji u odnosu na nekatolike, ateiste ili one koji su drugačiji.

Tako se o ateistima uči kao o egoistima ili ih se neistinito krivi za Auschwitz. Naprosto se radi o sustavu koji vodi i potiče na diskriminaciju i isključivanje onih koji ne pripadaju jednoj zatvorenoj grupi.

Osim sadržaja, i sam način na koji se nastava vjeronauka organizira suprotan je onome što su proklamirani ciljevi školskih programa. Ponavljam, najveći je problem što djeca još od prvog razreda osnovne škole nemaju alternativu vjeronauku.

Posebno razočaravajuće je što, usprkos tome što nemali broj građana ovakvo stanje smatra diskriminirajućim, Crkva ne pokazuje nimalo volje da makar pokuša razmotriti njihove argumente.

Navedeno potvrđuje i izjava Đure Hranića prema kojoj su oni koji su za vjeronauk u školama ‘za čovjeka’, a mi ostali smo onda valjda ‘za nečovjeka’. Posrijedi je upravo sjajan primjer odbijanja dijaloga i manjka uvažavanja drugih ljudi, odnosno drugog čovjeka. Mir, suživot i smisao života, kako ih opisuje gospodin Hranić, pretpostavljaju samo mir i suživot s istomišljenicima, što on može priželjkivati, ali u javnom obrazovnom sustavu to mora biti nedopustivo. Nikada nećemo svi biti isti i nećemo jednako razmišljati. U jednome je, doduše, u pravu. Ukoliko je smisao života zgrtanje nekretnina, po mogućnosti neoporezivih, od Crkve svi možemo puno toga naučiti.

Intervju u cijelosti pročitajte na portalu Novosti.

Share via email

Ostavite komentar

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Nužna polja su označena s *