Amir Alagić, autor sjajnih medijski prešućenih knjiga: „Rat traje dok žive svi oni o koje se očešao“

FOTO: Dejan Štefanić

FOTO: Dejan Štefanić

Amir Alagić 41-godišnji je pisac rođen u Banja Luci koji od početka devedesetih živi u Puli, gdje radi kao predavač engleskog jezika. Svoju prvu knjigu „Pod istim nebom“ (izd. Zigo, Rijeka, 2010.) sastavio je ulančavanjem niza kratkih priča s vrlo brojnim zajedničkim likovima, čije se sudbine isprepliću u više gradova diljem Europe, neprestano u autorskom fokusu imajući problem izgnaništva i progonstva. Prvi roman „Osvetinje“, u kojem je potvrdio izniman potencijal i darovitost dokazanu u prvoj knjizi, Alagić je smjestio u Rovinj, fokusirajući se ovoga puta na samo troje likova (supružnike i njihovog adolescentskog sina) kroz čija je iskustva problematizirao različite inačice ljubavi.

Piše: Božidar Alajbegović, Lupiga.com

U svome novome romanu „Stogodišnje djetinjstvo“ Alagić poseže za složenijom strukturom te, slično kao u debitantskoj knjizi, također svoj narativ napučuje velikim brojem likova, ponovno problematizirajući progonstvo i iskustvo emigracije. Novi roman u cijelosti je smješten u Pulu, pri čemu Alagić taj grad pretvara u važnog protagonista priče. Autentične pulske ulice i pojedini stvarni gradski lokaliteti i objekti imaju važnu ulogu u fabuli, baš kao i pulski dnevni list Glas Istre, a sve to u vrlo razvedenoj priči čije dionice osim posttranzicijske sadašnjosti obuhvaćaju i vrijeme Prvoga i Drugoga svjetskog rata.

„Stogodišnje djetinjstvo“ je roman koji dokazuje da je Amir Alagić pisac iznimne darovitosti i imaginacije, stilističke elegancije, ali i velike načitanosti. To je autor vrlo vješt u tvorbi kompleksnih pripovjednih struktura, ali i sposoban osmisliti motivski i problemski vrlo bogate fabule snažnog emocionalnog naboja. Po mom skromnom mišljenju Amir Alagić je, uz Kristiana Novaka i Luku Bekavca, najzanimljiviji hrvatski pisac koji se pojavio u drugome desetljeću dvijetisućitih, ali ne dobiva medijsku pažnju koju kvalitetom svog pisma zaslužuje. Ovim intervjuom pokušat ćemo to barem djelomično ispraviti.

Čitajući Vaše tri knjige u oči mi upada cikličnost njihovih struktura, ali i motiv isprepletenosti sudbina ljudi koji, često i toga nesvjesni, jedni drugima svojim postupcima preusmjeruju životne putanje.

– Upravo onako kako stvari stoje i u životu. Sa svakim korakom i dahom koji ga prati, sa svakom mišlju i riječju utiremo put koji neumitno vodi od rođenja prema smrti, no koliko god taj korak bio čvrst i dah dubok, misao jasna, a riječ britka, zapravo nemamo pojma što će nam se po tom putu događati. Koješta lijepo i ružno, kao i sve ono što između toga stane, uglavnom će bit izazvano našom reakcijom na nečiji postupak ili nečijom na naš. Usput ćemo se ženiti, veseliti, sudarati, surađivati, ratovati, ljubiti, mrziti, ubijati, no uza sve to zauvijek ostati tek pijesak na vjetru. Radi li se u tim susretima o sudbini ili slučaju zapravo nije važno. To su različiti nazivi za istu stvar koji tek govore nešto o našim svjetonazorima. Smatram da je i ciklična struktura koju spominjete također preslikana iz života, samo kako bi se u stvarnom životu vidjela moramo taj život (ili njegov segment) okončati i pogledati ga u cjelini i odozgora. U književnosti to je lakše, pogotovo kad pisac preuzme ulogu gotovo sveznajućeg pripovjedača, kako ja uglavnom činim.

Vaš stil odlikuje se svojevrsnom baroknošću, rečenice su vijugave, dugačke, bogate poredbama i metaforama, ali elegantne i skladne, a svime time i apartne u odnosu na prevladavajući izvještavalački, jednostavni izričaj velikog dijela uradaka suvremene hrvatske proze. Očito je da ste vrlo načitan autor. Koje biste autore izdvojili kao najvažnije u smislu utjecaja na Vaše pisanje?

– Ne volim, ne znam i ne želim određivati što bi trebalo, a što ne bi trebalo biti, pa ću ovo što kanim reći oprezno i s rezervom, svjestan kontradiktornosti kojom sam započeo odgovor. Neću reći ništa novo ako kažem da bi umjetnost trebala biti lijepa. Tu mislim na ljepotu u najširem smislu, na neki način zapravo misleći na kvalitetu. Ali kako kvalitetni mogu biti automobili, pištolji, zvučnici, stolovi, gitare, nalivpera, kompjuteri ili asfalt, u umjetnosti je to lijepo o čemu govorim zapravo kvaliteta s duhom. Pod lijepo stavljam i opise groznih ili degutantnih stvari. U „Stogodišnjem djetinjstvu“ sam na nekoliko stranica opisao događaje koje je izazvala hrpica psećeg izmeta. Koliko god bilo degutantno, mislim da je to lijepo napisana pasaža. Nerijetko se spominje Andrićevo opisivanje nabijanja na kolac, to je dobar primjer onoga što pokušavam reći, no ja ću Andrića zapravo spomenuti kako bih konačno odgovorio na pitanje o utjecaju na moje pisanje. On je zasigurno jedan od važnijih pisaca. Čak mi i njegov portret, nacrtan rukom prijatelja, visi iznad radnog stola. Mnogo bi se meni važnih pisaca našlo u tom nizu da krenem nabrajati, i kako god bih ih pažljivo brojao, nekog bih zaboravio. Često se događa da netko koga čitam trenutačno utječe na moje pisanje, pa makar taj naizgled pisao posve drukčije od mene. Što se načitanosti tiče, reći ću da bih mogao biti načitaniji.

Stogodišnje djetinjstvo

"U 'Stogodišnjem djetinjstvu' sam na nekoliko stranica opisao događaje koje je izazvala hrpica psećeg izmeta (FOTO: Durieux)

“U ‘Stogodišnjem djetinjstvu’ sam na nekoliko stranica opisao događaje koje je izazvala hrpica psećeg izmeta (FOTO: Durieux)

Rekao bih da se kod sve tri vaše dosadašnje knjige radi o djelima snažnog humanističkog naboja, pri čemu etiku i estetiku stavljate u istu ravan. Međutim, pritom pazite da angažiranost i kritičnost ne budu napadne, već implicitne.

– Ispravnost je jako važna. U današnje doba, u kojem svakojaka budala i pokvarenjak može nekome nešto javno poručiti i priprijetiti, mnoštvo je kojekakvih alternativnih činjenica kroz koje jasne i očite stvari bivaju proglašavane upitnim i nazivane dogmatskim, uglavnom od onih koji svoj stav grade na dogmi samoj, pa smo došli do toga da treba dokazivati kako je Zemlja okrugla, a cjepivo za djecu važno. O politici i povijesti da i ne govorim. Posvemašnja relativizacija je ono što plaši i užasava, pa i ja u tom kaosu tu i tamo nešto kažem pokušavajući ne biti isuviše nametljiv. To je gotovo dužnost svakoga koji išta promišlja, no istovremeno valja paziti da se ne postane dežurno laprdalo. Kroz pisanje nalazim načina da ukažem na neke stvari, posve svjestan jalovosti vlastitih nastojanja. Ne znam ima li spomenuti humanistički naboj veze s tim, no čini mi se da odmalena nekako nagonski uzimam stranu slabijeg. Na primjer, nikada nisam navijao za moćne nogometne klubove, nikakva Barcelona, Real, ondašnja velika četvorka, uvijek su to bili neki sudbinski gubitnici, za djetinjstva to je bio Borac Banja Luka, a danas, ako se uopće može reći da pratim nogomet, to je Istra.

Debitantska knjiga priča „Pod istim nebom“ i Vaš drugi roman „Stogodišnje djetinjstvo“ osim grada Pule povezuje i problematizacija progonstva, izbjeglištva, a što ste i sami iskusili početkom devedesetih iz Banja Luke preselivši u Istru.

– Rat je dramatično utjecao na sudbine mnoštva ljudi na ovim prostorima pa tako i na mene. Matoš je kazao da rat traje dok žive vojnici. Zapravo traje dok žive svi o koje se očešao. To je trauma društva čije se posljedice žestoko osjećaju i danas, gotovo četvrt stoljeća poslije (a kako vidimo i sedamdeset pet godina, pa i čitavo stoljeće kasnije i dalje se vode ratovi djedova i pradjedova), na sličan način kako kakva nesreća ili bolest ostavljaju traga na pojedincu. Samo što je ovdje riječ o množini pa sve biva višestruko kompleksnije. U prvom pitanju smo govorili o isprepletenosti ljudskih sudbina. Rat nije prirodna nepogoda, uragan koji negdje nastane, razbukta se i nosi sve pred sobom, rata nema bez ljudi, no kad se zahukta i otme kontroli nosi daleko veću nesreću od uragana. Prvi susjed najednom postaje smrtna prijetnja, netko koga treba potjerati ili ubiti jer je kriv za sve loše što nam se događa u životu, pa i zato što nam je prokapao bojler ili nam se ne diže ona stvar. O samom ratu uglavnom ne pišem, pišem o njegovim odjecima i posljedicama kada prođe, a jedna od njih su i stotine tisuća ljudi koji napuštaju svoje domove i odlaze nekud, uglavnom ni sami ne znajući gdje.

Roman „Stogodišnje djetinjstvo“ problematizira i manjinstvo, kako ono nacionalno tako i druge aspekte manjinstva, izdvojenosti.

– Tijekom proteklog stoljeća u ovom su se gradu stvari nekoliko puta, u ne pretjerano dugim vremenskim periodima, okretale naglavce, pa se po pitanju nacionalnosti moglo dogoditi da zaspiš kao većina, a probudiš se kao manjina, i obratno. Nekad je to bilo više, a nekad manje važno, u jednom bi trenutku zbog toga izgubio glavu, dok u drugom ne bi, nekad bi morao mijenjati ime da bi uopće smio postojati, a nekad si mogao prilično biti ono što jesi. Trusno područje na kojem se događalo svašta, a gdje zadnjih godina i desetljeća uglavnom vlada pozitivna atmosfera po tom pitanju, što se u određenoj mjeri može zahvaliti i relativnom blagostanju izniklom na prihodima od turizma – prije šezdesetak godina ljudi su ovdje bili gladni, a u Slavoniji nisu – pa i sve druge, u pitanju spomenute manjine, vjerujem, ovdje dišu lakše nego po drugim gradovima i kasabama. No čim moramo o tome govoriti i tako govoreći nanovo dijeliti ljude na ove i one, mene ulovi nekakav grč i malodušnost.

"O osveti i uzaludnosti iste" (FOTO: Durieux)

“O osveti i uzaludnosti iste” (FOTO: Durieux)

Osvetinje

Iako je roman „Stogodišnje djetinjstvo“ smješten u Pulu i iako konkretni stvarni pulski lokaliteti igraju važnu ulogu u fabuli, ipak ste priču uspjeli učiniti univerzalnom. Kako Vi osobno doživljavate grad Pulu i Istru, je li Istra uistinu toliko otvorena, inkluzivna, tolerantna?

– Ja i jesam i nisam iz Pule, i to mi daje posebnu perspektivu promatrača i na drukčiji način oblikuje misli kada o tom gradu promišljam. U ovom gradu nemam rodbine, nemam tetke i stričeve koje ću posjećivati, nemam bratiće i sestrične s kojima ću roštiljati i ići im na babinje, nema tog građanskog ili malograđanskog elementa što prati čovjeka koji je život proživio u gradu u kojem je rođen i otkud su njegovi. Ako ne po imenu onda će, čim progovorim, po naglasku znati da nisam iz Pule. Jedni će to naglašavati i isticati kao nešto važno i određujuće, dok će me drugi vući sebi jer sam im mio i drag, i jer nisu opterećeni kojekakvim stvarima kojima se čovjek lako optereti. To mi dođe kao neki lakmus papir koji pokazuje kome se možeš, a kome ne možeš približiti, što potvrđuju duge godine mog života ovdje i veze koje su te duge godine preživjele. Nisam sklon tradiciji tako da u meni nema patnje za običajima rodnog kraja i mogao bih živjeti kojegdje samo da je grad i da je multikulturalan, jer ako nije onda to i nije grad već je varoš i kasaba. Ipak, s Pulom sam se na neki način srodio. Jedini je to grad koji mogu smatrati svojim. A koliko su grad i regija otvoreni i tolerantni, to dakako ovisi s kim ih uspoređujemo. Ako je to područje koje je zauzimala bivša Jugoslavija, onda mi se čini da su Pula i Istra na čelu.

Recite nam nešto o liku novinara crne kronike, zašto ste odlučili da se zove Amir Alagić kao i Vi?

– Nije da se on zove kao ja, već on jeste ja. Transponiran u književni tekst, stavljen u neku drugu dimenziju koja nije toliko udaljena od ove, Amir Alagić iz knjige dijeli prošlost Amira Alagića iz stvarnosti, on izgleda kao ja, ponaša se kao ja, dogodilo se da je postao novinar crne kronike, no to se moglo dogoditi i meni. Na kraju krajeva on i piše, što je važan segment romana. S druge strane bilo je jako važno da to budem ja jer pokrivam i simboliziram jednu od tri neuralgične točke stogodišnje burne pulske povijesti raseljavanja i naseljavanja.

U romanu „Osvetinje“ bavite se tematikom ljubavi, ali njezinim različitim inačicama: ljubavi muškarca i žene, opsesivnom ljubavi majke prema sinu, ljubavi adolescenta i od njega puno starije žene, ali i ljubavi čovjeka prema ratom zahvaćenoj domovini. Pritom zahvaćate i različite faze ljubavi – neuzvraćenu, previše naglašenu, onu koja se gasi.

– To je roman o osveti i uzaludnosti iste. Ljudi se svete kada netko takne u nešto što im je važno. Posebno su okrutne osvete za ono što smatraju svetim, a to može biti majka, vjera, domovina, novac, štošta što iz ovog ili onog razloga ljube, sve to međusobno miješajući i usput jedno pretvarajući u simbol drugoga. Otud ste dobro izdvojili ljubav kao tematiku.

Uz ljubav problematizirate i produkt ljubavi – ljubomoru, koristeći je kao zamašnjak radnje i apostrofirajući njezinu razornost, u smislu uzročnika nesreće.

– Čini mi se da ljudski rod uglavnom ne zna voljeti. Ljubav se miješa s posjedovanjem, kada se nešto voli onda se na to stave šape i ako netko u to dirne ujedamo, često usput uništavajući upravo to što volimo. Drvo ljubavi raste u korovu ljubomore ili kako je u romanu nazivam – ljubavne boljetice.

"Ako i postoji neka književna scena, ja na toj književnoj sceni ne postojim" - Amir Alagić na predstavljanju svoje knjige u Puli (FOTO: sanjamknjige.hr)

“Ako i postoji neka književna scena, ja na toj književnoj sceni ne postojim” – Amir Alagić na predstavljanju svoje knjige u Puli (FOTO: sanjamknjige.hr)

Vratimo se još malo Vašem stilu, za koji moram istaknuti da ima svojevrstan hipnotički učinak, jer svojim elegantnim rečenicama Vi s lakoćom čitatelja činite zarobljenikom priče. Recite nam zato nešto o samom procesu rada, koliko ste radili na svakoj od ovih knjiga i jesu li urednici imali puno primjedbi i sugestija, je li bilo puno mijenjanja izvorne verzije rukopisa prije tiskanja?

– Dosta se patim dok pišem i vjerojatno su oni najskladniji dijelovi teksta najduže i najmučnije krčeni da bi postali to što jesu. Mnogo je tu brisanja i ispravljanja, čitanja iznova. Nema tu nekog užitka, tek kratkotrajno kada nešto zaokružim i to mi se učini dobrim. Ali i to sutra može izgledati drukčije. Zapravo najviše volim, kada sve zgotovim, čitati priču ispočetka radeći onaj fini vez. Zato pisanje svake knjige traje dvije-tri godine, možda i više, s tim da si ne mogu priuštiti luksuz da se samo tim bavim. Izmjene na dovršenim rukopisima bile su minimalne, kao i uredničke intervencije.

Istra mi se čini trenutačno najjačim književnim područjem Hrvatske, s obzirom na brojne kvalitetne autore koji tamo žive, poput Tatjane Gromače, Radenka Vadanjela, Natalije Grgorinić, Ognjena Rađena, Nenada Popovića, Slađane Bukovac, Igora Grbića, Nevena Ušumovića … Pritom mi se čini da se kod svih tih autora radi o ljudima nesklonima medijskom isticanju. Za razliku od npr. članova riječke skupine RiLit, autori nastanjeni u Istri kao da inzistiraju na samostalnosti, individualizmu. Recite nam nešto o tome, ali i o svojoj poziciji – kako sebe percipirate i jeste li zadovoljni recepcijom svojih djela i njihovim medijskim praćenjem?

– Iako se uglavnom ne poznajemo, čini mi se da je većina spomenutih u Pulu ili Istru odnekud došla. To je možda i dobar odgovor na Vaše pitanje. Pula je crvuljak na kraju svijeta, velegradska provincija ili provincijski velegrad u kojem se svi putovi, ceste i pruge ulijevaju u more. Kad se dođe u Pulu, više nema dalje. Može se ići samo natrag. To pomalo podsjeća na samoizgnanstvo. Ne znam tko je kome manje sklon, spomenuti ljudi medijima ili mediji spomenutim ljudima. Ako i postoji neka književna scena, ja na toj književnoj sceni ne postojim.

Od Ministarstva kulture primate šestomjesečnu stipendiju za pisanje novog romana „Tuneli“. Recite nam nešto o njemu. Koja je tematika, kad bi roman mogao biti objavljen i kod kojeg izdavača?

– Upravo o onome što smo već spominjali, odnosima među ljudima i međusobnom utjecaju na sudbine, nevidljivim tunelima koji se dube među ljudskim dušama, a da počesto nismo toga niti svjesni. Uz to, pod površinom, Pula je premrežena tunelima iz austrougarskog doba, naravno, iskopanim u vojne svrhe, pa su ti tuneli i autentični lokalitet na kojem se dešava dio radnje. Strukturom ulazim u svojevrsni eksperiment. Neću previše govoriti o tome, možda tek da spomenem kako glavni lik romana umire na trećoj stranici ostavljajući za sobom na desetke likova koji, pričajući o sebi, na neki način dovršavaju priču o njemu. Roman po ugovoru moram dovršiti do kraja godine. S objavljivanjem se nikad ne zna, no vjerujem da će to biti izdavač moja zadnja dva romana – Durieux.

Lupiga.Com

Share via email

Ostavite komentar

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Nužna polja su označena s *