Bedri Hoti – život bez državljanstva, dostojanstva i nade, a Hrvatska se ‘pravi luda’

Foto: Veronika Rešković

Kada smo prije desetak dana izvijestili o presudi Europskog suda za ljudska prava kojom je Hrvatska proglašena krivom što desetljećima ne rješava status kosovskom Albancu koji od 1979. živi u Novskoj, mogli smo samo između redova suhoparnog pravničkog rječnika nazrijeti kako već gotovo 40 godina živi Bedri Hoti, čovjek koji za ovu državu praktički – ne postoji.

U međuvremenu, došli smo do njegove privremene adrese i posjetili smo ga. Sjedimo u tuđoj oronuloj nikad dovršenoj kući. Nikad dovršene fasade, s balkonom i stepenicama bez ograde koji se već polako krune. Odudara od okoline, tipične dugačke ulice u ravničarskom mjestu s uređenim okućnicama i šarenim fasadama.

Život bez vode i struje

Ispred dvorišta ‘privremene adrese’, gomila drvne građe, ostataka parketa što li… da se nađe za ogrjev. U zemljanom dvorištu dijelom raskrčenom, pas Luks, bačva s kišnicom i štrik pretrpan odjećom.

U prizemlju, na 12-ak kvadrata s betonskim podom – jedna starinska peć na drva, jedan stol s plastičnom mušemom, jedan kauč i mašina za veš „koja radi na pumpu“ jer vode nema. Kao ni struje, koja je improvizirano ‘povučena’ od susjeda, za televizor i jednu žarulju. Tipična slika siromaštva i samačkog života. Sreća, nije hladno, ipak je svibanj. Kako je u toj prostoriji s natrulim vratima i prozorima po zimi ne možemo ni zamisliti.

Bedri Hoti, danas 56-godišnjak, od svoje 17. godine živi u Hrvatskoj. U onoj bivšoj državi s nekim čudnim statusom, jer su mu roditelji izbjeglice iz Albanije, a 27 godina u ovoj „demokratskoj“ – stranac s privremenim boravkom iz humanitarnih razloga. Malo mu ga produže, malo ne. Nakon tog jednog „ne“ odlučio je tužiti Hrvatsku Sudu u Strasbourgu i dobio. Za sada, nepravomoćno. Ako se Hrvatska ne žali do kraja srpnja – morat će mu isplatiti 10.500 eura, ali konačno i riješiti (državljanski) status. Ta borba tek predstoji.

‘To su balkanski nacionalisti’

bedri-hoti-zivot-bez-drzavljanstva-dostojanstva-i-nade-hrvatska-se-pravi-luda-6660-8759„Oni su bez milosti. Namjerno su mi to radili. To su balkanski nacionalisti“, ogorčeno nam govori Bedri Hoti. Na pitanje tko su to ‘oni’ nema dvojbe – i lokalna policija, i MUP, i Upravni i Ustavni sud. Svi su ga oni višekratno odbili – što za hrvatsko državljanstvo, što za stalni boravak. A on iz Hrvatske nije mrdnuo, ni iz Novske, i tako 40 godina.

„Kako ću ispuniti uvjete za stalni boravak, kako za državljanstvo, ako mi dvije godine odobre privremeni boravak, a treću godinu ne. Nitko me neće zaposliti s takvim statusom. Kažu mi ‘oprosti, ali ne možemo bez stalnih papira’ i tako u krug“, kaže Hoti.

A nije da ne radi, zapravo nadniči. Pozovu ga da pomogne tu i tamo, na polju, oko kuće, u šumi… Do rata nije bilo tako. Imao je, kaže, pristojan posao kod automehaničara, dio toga je upisan i u staru radnu knjižicu s bakljama na koricama. Plaćao ga je dobro – prisjeća se – „kao da je u Njemačkoj.“ I on je tada imao pristojan stan u Novskoj, sa strujom i vodom, s kupaonom. Uredno je plaćao najam, i još slao dio plaće roditeljima na Kosovo.

Danas svega toga nema, i tako 27 godina. Povlači se po improviziranim tuđim kućama.

Policiji nije smetalo kada je u ratu popravljao njihova vozila

Da apsurd bude veći – u ratu je popravljao upravo policijska vozila, one hitne pomoći, pa i HV-a. Nije mu pomoglo. Za to im je, kaže, bio dobar i takav bez ‘hrvatskih papira“, ali da normalno živi u mirnodopsko vrijeme – za to im on u Novskoj ne treba.

Tako se i ozlijedio. Negdje 1992. popravljajući ratna vozila ozlijedio je nogu. Pokazuje nam ožiljak, veliki rez, oko njega podljev. Liječio se o svojem trošku, sreća pa je tada još imao ušteđevinu.

Danas nema za zdravstveno osiguranje. Plaćao ga je nekad, kaže, oko 300 kuna mjesečno, pa čak i dopunsko od 80 kuna. Sada nema ni za toliko. Kartice još uvijek čuva. Jednako kao i staru ličnu kartu s prijavom u Novskoj, a izdanu na Kosovu. Sada svake godine dobiva novu osobnu iskaznicu s privremenim boravkom iz humanitarnih razloga. Posljednja mu istječe za nekoliko mjeseci. Što će potom biti ne zna. Nada se da će Hrvatska poslušati Strasbourg i „konačno to riješiti“.

U Novskoj i u Hrvatskoj nema nikog svog. Roditelji su mu davno umrli na Kosovu, a ono od preživjelih braće i sestara raštrkani su od Njemačke do Kosova. Ne viđa ih.

„Putuju preko Mađarske, a ne ovuda“, kaže.

Pitamo ga je li nekad poželio osnovati svoju obitelj. Možda bi stvari krenule drugim tokom, naivno zaključujemo.

„A kako? Ne možeš u ovakvim uvjetima. Za imati ženu treba imati posao. Ne možeš ovako imati ni ženu ni djecu. Dođe socijalno i uzme dijete“, logično odgovara.

Pomoć susjeda

bedri-hoti-zivot-bez-drzavljanstva-dostojanstva-i-nade-hrvatska-se-pravi-luda-6660-8761Mnogi ga u Novskoj poznaju. I zovu ga po nadimku – Bilbi. Čak i policajci koje srećemo u obližnjem kafiću. Tako ga zovu i prvi susjedi, lokalni ugostitelji, koji su ga i pozvali da živi u ovoj kući, točnije u toj jednoj sobi, da potpuno ne zaraste u korov dok se ne riješi ostavinski postupak za nekadašnjim vlasnikom, Crnogorcem.

„Oni me i hrane, od njih sam ‘povukao’ struju, kod njih se okupam…“, kaže Bedri. I doista, na stolu dvije poklopljene posudice s današnjim ručkom, na zidu vrećica s ostacima kruha.

Susjeda Kata Babić čiji je suprug i „jamčio za Bilbija“ kad je policija provodila postupak utvrđivanja prava na njegov status u Hrvatskoj, nakon dvije-tri rečenice o životu njihovog susjeda – zasuzi.

„Teško je ljudima koji jedan mjesec ne dobiju plaću, a kamo li onima koji nikada nemaju plaće. I kojima je svaki komadić kruha važan. Znate kako mu je… puno puta radi i ne plate mu, a mi smo tu susjedi, prvi smo mu. Imamo veću familiju, uvijek kuhamo i ako ima za nas uvijek ima jedna porcija više. A mi smo i katolici, pa nije u redu da svi jedu, a da je čovjek kraj tebe gladan“, opisuje susjeda.

„Najteže je kad je zima. Što mislite kad nema ni drva? Kad ide u šumu, skupljati otpatke, sjedne na bicikl i uzme kantu, a što u njoj može donijeti. Jednom da baci u peć i sutra opet nema ništa“, priča nam Kata. Znaju mu pomoći i s odjećom, rukavicama i kapom za hladnoću, evo donijela mu je i danas pola kruha, kaže.

Ipak, kada smo gospođu Katu upitali što misli zašto Hoti ima desetljećima problema sa stalnim statusom u Hrvatskoj, zar je to normalno – uz sve razumijevanje i solidarnost, puno više od pukih dobrosusjedskih odnosa – malo se povlači.

„Ne mogu se u to miješati. To je stvar višeg suda i svih drugih. Bilo bi normalno da čovjek koji tu živi bude i državljanin. Ima mnogo toga nelogičnog kod nas. Lakše je vlasti da se uhvati sitnog čovjeka, ako treba njemu stati na crijeva, a oni krupni optuženi za krupni kriminal samo gule krumpire“, kaže susjeda Babić.

Hoće li Vlada poslušati Strasbourg?

Ti su mu susjedi i poklonili Luksa, psa kojeg toliko voli „da bi se prije odrekao auta“ (a kojeg, usput, ni ne može registrirati na svoje ime jer bi imao „tablice za strance, a znate kako se na to gleda ovdje“).

Nakon nepravomoćne osude Strabourga, sada je na potezu Hrvatska. Može izabrati jedan od dva puta – pokušati se žaliti Velikom vijeću Suda u Strasbourgu i tako još jednom pokušati odgoditi rješenje, ali teško da bi mogla obraniti poziciju države koje čovjeku koji živi na njezinom teritoriju 40 godina ne želi riješiti stalni status, ili na drugi način – da što prije posluša preporuke Strasbourga i konačno omogući da Bedri Hoti nakon četiri desetljeća, od čega 27 godina u neovisnoj Hrvatskoj – konačno za ovu zemlju postane čovjek koji postoji.

Do tada, Bedri Hoti je čovjek kojem je, kad ga je hrvatski MUP tamo upućivao, albanska ambasada rekla da nema ništa s njim i da tamo nije upisan, kojem je Kosovo poslalo izvod iz knjige rođenih ali u kojem također nije upisano njegovo državljanstvo, kojem je SFRJ nudila jugoslavensko državljanstvo, ali on ga je tada odbio „zbog okupacije Kosova“, i na kraju – kojem je Hrvatska najduže domovina, a koja ga 27 godina ne želi i čini sve da i sam povjeruje kako – ne postoji.

Hrvatska ignorira međunarodne dokumente

Poput drugih međunarodnih mehanizama za zaštitu ljudskih prava, Hrvatska i u slučaju prava na državljanstvo odrađuje tek polovično. Dva su najvažnija dokumenta koja propisuju standarde zaštite ljudi bez državljanstva, sprečavanje i izbjegavanje bezdržavljanskog statusa i omogućavanje rješavanje statusnih prava apatrida – Konvencija o smanjenju slučajeva bezdržavljanstva i Europska konvencija o državljanstva. Prvu, nastalu u okrilju UN-a, Hrvatska je ratificirala još 2011., a drugu u okviru Vijeća Europe, Hrvatska je samo potpisala 2005., ali je do danas nije potvrdila.

UNHCR već godinama upozorava Hrvatsku da, sukladno međunarodnim standardima, mora riješiti pitanje osoba bez državljanstva, ‘nevidljivih ljudi’, koji zbog toga ne mogu ostvariti čitav niz prava, koja se u životu većine podrazumijevaju – poput prava ne legalan i stalan rad, zdravstveno osiguranje, školovanje, raznih socijalnih naknada i olakšica, pravo glasanja na izborima…

Prije svega riječ je o nužnim promjenama Zakona o hrvatskom državljanstvu i Zakona o strancima, a čije se restriktivne odredbe, iako donekle izmijenjene, i dalje odnose prije svega na uskraćivanje (državljanskog) statusa osoba s prostora bivše Jugoslavije, uglavnom pripadnika nacionalnih manjina.

 

Preuzeto sa portala: Forum.tm

Share via email

Ostavite komentar

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Nužna polja su označena s *