Berlinskog zida nema točno onoliko dugo koliko ga je i bilo

EPA/MAURIZIO GAMBARINI

EPA/MAURIZIO GAMBARINI

Berlinski zid dijelio je njemački glavni grad 28 godina, dva mjeseca i 26 dana. Petoga veljače proći će jednako toliko otkako je srušen. Je li to bilo davno ili kao da je bilo jučer?

“Lekcija iz povijesti” sve je skuplja na kontrolnoj točki Charlie. Fotografiranje s lažnim američkim vojnikom sada košta tri eura.

Ondje gdje je tijekom Hladnog rata bila granica američkog i sovjetskog sektora, sada glumici amateri u vojnim odorama ‘čuvaju’ repliku stražarske kućice.

Na današnji dan Berlinskog zida neće biti točno onoliko koliko ga je bilo.

U noći 9. studenoga 1989., komunistički režim Istočne Njemačke bio je u agoniji i nije mogao zaustaviti masu koja je mirno ‘probila’ Berlinski zid.

Neki će Nijemci reći: “Što? Zar je već toliko prošlo otkako ga nema?”. Drugima će se to razdoblje činiti mnogo dužim. I težim.

Bolna sjećanja na Stasi

Hans-Joachim Lietsche (57) čeka skupinu osnovnoškolaca. Objašnjavat će im kako je istočnonjemačka sigurnosna služba (Stasi) zatvarala ljude poput njega, samo zato jer su mislili drugačije.

“Trideset godina sam šutio o tome”, kaže Lietche, inače po zanimanju staklar.

Sada je vodič u bivšem pritvoru Stasija, danas memorijalnom centru Hohenschoenhausen, jedinom mjestu na kojem o svom iskustvu može govoriti.

“To je zato jer sam se prekasno počeo s time nositi”, kaže.

Prije četiri godine su mu iznenada počela navirati sjećanja, sve je izašlo na površinu – ćelija bez prozora, izolacija, strah.

Istočnonjemačke vlasti kaznile su ga na devet mjeseci zatvora jer je dijelio letke s pozivom na poštivanje slobode govora.

“Pad zida bio je jedan od najsretnijih dana u mom životu”, kaže Lietsche suznih očiju. Ali su ga noćne more još dugo opsjedale.

Nikada nije potražio svoju tužiteljicu. “Nemam nikakvu želju za osvetom”, objasnio je.

Svojevrsni učitelj povijesti

Druga skupina školaraca prolazi pokraj ostataka zida između Potsdamer Platza i Checkpointa Charlie. Vodi ih Markus Mueller-Tenckhoff i kaže da im je “svojevrsni” učitelj povijesti.

“Kada mlade ljude vodim Berlinom, postavljaju najrazličitija pitanja. Tada shvatim da je njima zid samo dio povijesti”, rekao je Mueller-Tenckhoff, rođen u Zapadnom Berlinu.

Mirno odgovara na njihova pitanja – Koliko je trebalo da se zid sagradi? Tko ga je izgradio? Ture po Berlinu vodi od 1991.

Mueller-Tenckhoff je u vrijeme rušenja zida živio u Londonu, ali se odmah vratio u rodni grad. Njemu se razdoblje poslije pada zida čini duljim nego vrijeme podijeljenog grada.

Psiholog koji putuje vremenom

Psiholog Klaus Seifried ima moguće objašnjenje za to. “Svaki pojedinac drugačije doživljava protok vremena”.

“Mladi ljudi jedva mogu zamisliti život prije 30 ili 40 godina”, kaže Seifried, koji je 26 godina radio kao školski psiholog.

Njima je povijest podijeljenog grada daleka kao što je i Seifriedovim roditeljima daleko sjećanje na život prije Drugog svjetskog rata. “Nemaju ‘osjetilno’ iskustvo”, objašnjava.

Seifried se preselio u Zapadni Berlin 1972. godine Ali još uvijek postoje mjesta koja ga odnose unatrag u vremenu.

Nedavno se zaustavio na mjestu koje je nekad bila granica između Donje Saske i Saske-Anhalt. “Odjednom su mi se pojavile slike kako su me tražili putne isprave, pregledavali, ispitivali imam li skriveno oružje”.

Razočarenje na istoku

Mnogi ljudi na istoku Njemačke do danas se osjećaju uskraćeno, iako je od 1989. životni standard porastao, nezaposlenost pala, a gradovi su dotjerani.

Na istoku, međutim, ukazuju na niže mirovine, umiruća sela i odlazak kvalificiranih radnika.

Na izborima u studenome krajnje desni populisti Alternative za Njemačku (AfD) postali su druga snaga na području bivše Istočne Njemačke.

Gregor Gysi, jedan od osnivača stranke Ljevica, ima jednostavno objašnjenje.

“Istočnonjemačko porijeklo smatralo se nekako manje vrijednim”, kaže Gysi, jedan od rijetkih političara iz bivšeg komunističkog režima koji je ostvario uspješnu političku karijeru nakon ujedinjenja Njemačke.

Najveći propust procesa ujedinjenja bilo je to “što zapad nikada nije bio stvarno zainteresiran za istok”, smatra Gysi.

Tiha većina omogućuje diktaturu

Mnogi kritiziraju što poviješću nabijen prostor oko kontrolne točke Charlie izgleda poput neke vrste Disneylanda. Predloženi muzej Hladnog rata, koji se već godinama planira, nikako da krene u realizaciju.

Vladina dužnosnica Anna Kaminsky u međuvremenu ističe kako nema nijedne katedre ni na jednom fakultetu za poučavanje povijesti Istočne Njemačke. Znanstveno istraživanje DDR-a godinama je u padu, a u zapadnom dijelu države ga gotovo i nema.

“Ne samo da to ima teške posljedice za edukaciju budućih učitelja povijesti, nego i za svenjemačku kulturu sjećanja”, kaže Kaminsky.

Ankete pokazuju da mladi malo znaju o demokraciji i diktaturi nakon 1945. godine. “Takav deficit može lako stvoriti nostalgiju, glorifikaciju i mitove o DDR-u”, rekla je.

Bivši politički zatvorenik Lietsche ne želi da se to više ikada ponovi.

“Toga se bojim. Diktature mogu nastati brzo, a omogućuju ih tihe većine”, rekao je.

Share via email

Ostavite komentar

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Nužna polja su označena s *