Boris Buden: Destrukcija kulture sjećanja je temelj naše stvarnosti ćorsokaka

Boris_Buden-600x400Sloboda u demokraciji došla je u paru s kapitalizmom, ali bez obzira na eksploatiranost danas živimo u uvjerenju da smo slobodni budući da sudjelujemo u konzumerističkoj psihozi. Kakvu smo to današnju slobodu, koja se na našim prostorima nužno imenuje postkomunističkom slobodom, dobili, u odnosu na slobodu u jugoslovenskom socijalizmu?

Demokratska sloboda u vidu demokracije na ovim se prostorima pojavljuje kao nešto autentično zapadno i odmah se uspostavlja u suprotnosti s historijskim iskustvom koje smo imali. To historijsko iskustvo svedeno je na jedan jedini pojam, pojam totalitarizma, suprotan pojmu slobode; totalitarizam u potpunosti isključuje slobodu. Devedesete godine je stoga ljudima izgledalo da je svijet veoma jednostavan: ili budućnost slobode, ili prošlost totalitarizma. Tu nije bilo nikakvog izbora. Radilo se o čistoj neposrednosti ideje slobode koju ljudi prihvaćaju, a da niti jednog trenutka ne misle o njoj i ne postavljaju pitanja. Čija sloboda? Za koga sloboda? Postoji li sloboda koju ćemo izgubiti? Da li će nam ta sloboda koja dolazi pokriti sva područja našeg društvenog života?

I, ono što je najvažnije, svi govore o slobodi, a niko ne govori o kapitalizmu. Figura u kojoj ta sloboda nastupa je figura slobodnog i jednakopravnog individuuma, koji stupa na mjesto na kojem su ranije bili društvo, društvena solidarnost, socijalizam, radni kolektiv. U ime figure slobodnog individuuma, koji je tipična figura buržoaske političke sfere, sve se reformira. Taj je slobodni individuum, taj heroj je želio samo toleranciju i slobodu u najširem smislu, ali je bio potpuno nezainteresiran za sferu materijalne reprodukcije i za slobode u proizvodnim odnosima, kao i za pitanje vlasništva, te je bio personificiran u figuri istočnoevropskog disidenta, heroja za slobodu protiv komunističkog totalitarizma – obično u sferi kulturne produkcije gdje se njemu onemogućava da slobodno objavljuje, kritizira i govori – i svoje je utjelovljenje dobio u Václavu Havelu.

Međutim, problem je, a na to je ukazao slovenački filozof Rastko Močnik, što je jedini oblik socijalizacije tog slobodnog, apstraktnog individuuma – nacija. Kod nas se ta figura odmah utopila u etnonacionalnoj identitetskoj mobilizaciji. Ta se velika žurka slobode na našim prostorima tako izravno ulila u katastrofu, u samodestrukciju društvenog prostora. Ono u čemu se ta sloboda nažalost realizirala je uništavanje društva, ne samo društvene solidarnosti i socijalne države, nego onoga što je bila ideja sadržaja nacionalne demokratske države unutar koje bi društvo prosperiralo, a u njemu jednakost imala socijalni sadržaj.

U zemljama nastalim raspadom Jugoslavije ljudi slobodu danas vide upravo u tom nacionalnom osvješćenju, suprotnom internacionalističkoj prirodi socijalističkog društva. Nije li paradoksalno traženje slobode u iscrtavanju granica, sužavanju, strogom definiranju, očišćenju od drugoga?

Sloboda osim u svojoj ideji nikad nije bila bez ograničavanja, dapače. Suvremena demokratska nacionalna država bila je shvaćena kao pravo i ultimativno mjesto slobode. Ali, uvijek se moramo sjetiti da je sloboda bila uključena u koncept kapitalizma ovih prostora, koji nije kapitalizam industrijske moderne, nije kapitalizam u formi socijalne države blagostanja, to je predatorski kapitalizam financijskih moćnika, često transnacionalnih institucija i korporacija koje prostor promatraju kao resurs koristeći jeftinu radnu snagu i idući za ekstrakcijom prirodnih bogatstava, za uništenjem, za eksploatacijom čitavih socijalnih infrastruktura, poput stanogradnje iz bivše socijalističke Jugoslavije, škola, institucija zdravstvene zaštite, sve do onih odmarališta koja su nekad postojala. Sve su to bili društveni resursi koji su izloženi kriminalnoj privatizaciji i oteti ljudima.

Iz današnje perspektive, bivši jugoslovenski sistem je naravno bio u kontradikciji s demokratskim konceptom slobodnog individuuma i slobode osnivanja partija. S druge strane, taj sistem je inzistirao na proširenju slobode u proširenju proizvodnih odnosa, dok danas nikome ne pada na pamet postaviti pitanje slobode radnika da raspolažu viškom svoga rada. To je nezamislivo. Taj cijeli horizont slobode je potpuno izbrisan. Izvorna nevinost slobode je danas u potpunosti izgubljena i sloboda se više ne može prodati. Taj epohalni uzlet slobode koji je završio u realnosti često većih nesloboda nego što su bile prije jeste završen i danas smo pred izazovom radikalnog redefiniranja ideje slobode. Mi stojimo pred pitanjem da li je uopće u današnjim evropskim uvjetima, u formatima nacionalnih država, moguće revitalizirati ideju slobode. Drugim riječima, da li je demokracija još uvijek spojiva sa idejom nacije?

Zastupate tezu da slobodu trebamo promišljati iz svog specifičnog historijskog iskustva socijalizma, ali koliko mi uopće u današnjoj revizionističkoj i nacionalističkoj bujici koja nosi sve pred sobom baštinimo sjećanje na radništvo i internacionalističku prirodu radničke klase, na antifašističku borbu, na solidarnost?

Otvorena destrukcija historijskog iskustva na svim poljima, kulturnom, političkom, u smislu kulture sjećanja, temeljni je preduvjet uspostave ove stvarnosti kakvom ona jeste. Ljudi su nužno morali zaboraviti prošlost da bi mogli povjerovati u ovu stvarnost kao jedinu moguću stvarnost, kao stvarnost bez alternative. Stvarnost bez alternative je ovaj ćorsokak tih tragikomičnih malih nacionalnih država, odnosno nacionalnih projekata za koje nitko ne zna hoće li se ikada dovršiti i ima li uopće smisla da se oni dovršavaju. Brisanje historijskog iskustva je nužan preduvjet da bismo živjeli u stvarnosti bez alternative i da ne bismo postavljali pitanje: a što je sa slobodom u sferi proizvodnih odnosa? To pitanje je danas nemoguće kao takvo, ono je odbačeno kao da ga nikad nije ni bilo i završilo je u kontejneru punom smeća zvanog totalitarizam.

Paradoksalno je da se ljudi na ovim prostorima neprestano žale da živimo u prošlosti, među partizanima, ustašama i četnicima, te da bismo se trebali okrenuti budućnosti. Naš pogled u prošlost je do kraja determiniran našom aktuelnom stvarnošću. Mi u prošlosti ionako ništa drugo ne vidimo osim jednu retroaktivno projiciranu identitetsku politiku, pa mislimo da ništa drugo na ovim prostorima nije bilo u zadnjih nekoliko stoljeća osim grčevite borbe nacija između sebe za nekakvu slobodu. To je potpuno dehistorizirano, ideje nacija ovdje ne samo da postoje u glavama nekakvih intelektualaca nego su duboko integrirane u obrazovne sisteme u kojima se uči o tome da je nacionalni jezik postojao prije 500 godina, o hiljadugodišnjim nacijama, o nacijama od stoljeća sedmoga. U Hrvatskoj svatko može otići u Muzej hrvatskih arheoloških spomenika u Splitu gdje je u ogromnom modernističkom prostoru sabrana hrpa kamenih odlomaka na latinskome, bez da itko postavlja pitanje je li nacija moguća bez pismenosti, je li nacija moguća ako ljudi na određenom prostoru nemaju nikakve svijesti o svojoj nacionalnoj pripadnosti. Riječ je o potpuno nekritičkom ideološkom narativu o kojem djeca uče. Činjenica je da jezik i nacija u evropskoj povijesti prvi put dolaze u vezu krajem 18. stoljeća, a na našim prostorima tek u 19. stoljeću. Nekritička historiografija i narativi koji nemaju snagu znanstvene objektivnosti duboko su ugrađeni u ideološke formacije, u nacionalne institucije, uključujući i vjerske zajednice na ovim prostorima koje su uglavnom ideološki aparati nacija i nacionalnih projekata, a gotovo su potpuno oslobođene autentične vjere.
Historijski revizionizam je stvoren u Evropi

Revizionističke struje na našim prostorima imaju uporište u europskom izjednačavanju totalitarizama potvrđenom u Rezoluciji Europskog parlamenta protiv totalitarizma. Šta činiti s institucionalizacijom revizionizma koja je, čini se, paneuropski problem?

Mi moramo naučiti da na globalnoj razini više ne postoji objektivna historiografija. Ne postoji mogućnost pozivanja na dokumente, argumente koji će na koncu iznijeti pravu istinu o prošlosti. U Americi je krajem osamdesetih godina postalo jasno da ne postoji američka historiografija koja polaže pravo na znanstvenu objektivnost. Ispostavilo se da postoji niz različitih historiografija koje su međusobno suprotstavljene, da postoji historijski narativ Afroamerikanaca, feministički historijski narativ, lijevi historijski narativ – koji je potpuno drugačiji od konzervativnog desnog narativa, a da i ne spominjemo priču američkih starosjedilaca koji su bili potpuno isključeni, a također su imali svoju historiografiju. Ideja o historiografiji koja će napisati američku povijest ne postoji. Postoji pluralitet historija bez polaganja prava na objektivnost, a s druge strane postoji i kultura sjećanja koja zamjenjuje propalu historiografiju i zauzima njeno mjesto u našem odnosu prema prošlosti. Ranije je vrijedila formula individualno sjećanje – kolektivna historija, a danas je postalo obrnuto: pluralitet historija i kolektivno sjećanje.

Pitanje prošlosti se ne odlučuje na području historiografije, objektivnog historiografskog znanja i sukoba historičara oko objektivne historijske istine, nego u području kulturne artikulacije. Upravo zato historiograf Zlatko Hasanbegović postaje ministar kulture, da bi došao na poziciju kustosa kulture sjećanja koji određuje sadržaj depoa unutar kojeg se nalazi materijalna baština, kao i što će biti izloženo, a što neće. Kultura sjećanja određuje se u svim svojim formama artikulacije, od toga šta rade institucije kulture do toga kako je predstavljena u medijima, zato je desnica ispravno shvatila koje pozicije treba zauzeti jer se odnos prema prošlosti određuje ondje. Za to vrijeme, znanstvenici stoje sa strane sa svojim dokumentima i upozoravaju, ne uspijevajući utvrditi ni najjednostavnije istine, poput one da Jasenovac nije bio komunistički nego ustaški logor. Čak ni takvu istinu nije moguće utvrditi, zato što je takozvana istina vani, i na ulicama, i u sferi civilnog društva, o toj istini odlučuje i crkva, i muzeji, odlučuje onaj koji dodjeljuje novac za snimanje filmova.

Druga stvar je zabluda da više Evrope znači i više historijske istine. Historijski revizionizam nije smišljen na našim prostorima, nego se razvio osamdesetih godina s njemačkim historičarom i filozofom Ernstom Nolteom. U to vrijeme snažne lijevo-liberalne kritike koncept historijskog revizionizma je marginaliziran, ali se nakon pada komunizma proširio, proširio se na francusku historiografiju, na kompletnu konzervativnu historiografiju. A osnovna teza Ernsta Noltea bila je da je Auschwitz posljedica pretjerane njemačke reakcije na izazov temeljnog zločina koji je bio gulag. Iz tog korijena izvire i teza o dva totalitarizma. Problem s historijskim revizionizmom nije samo u tome da on zahvaća 20. stoljeće u smislu komunističkog iskustva, Oktobarske revolucije, boljševizma, staljinističkog terora i gulaga. On ide puno dublje u povijest, pa se čak i anticaristička ruska inteligencija kod nekih američkih historiografa okrivljuje kao izvor gulaga, a optužuju se i enciklopedisti za “suhi teror enciklopedija” kao začetak terora totalitarizma.

Osim toga, historijski revizionizam na našim prostorima nije se pojavio sa Zlatkom Hasanbegovićem, nego onda kada je u Zagrebu preimenovan Trg republike, a na njega vraćen spomenik bana Josipa Jelačića. Tog trenutka su revolucionarni demokratski korijeni modernosti poništeni. Jer, kao što znamo, republika nije nikakva komunistička totalitarna izmišljotina. Republika je proizvod Francuske revolucije, to je ideja apstraktne jednakosti svih građana koja je prvi put uspostavljena nasiljem, terorom Francuske revolucije. Jelačić je, naprotiv, onaj koji je terorom gušio ideje 1848. godine, služeći Habsburškoj monarhiji i potvrđujući kolonijalni status svoga naroda. O kolonijalnom karakteru unutar same Evrope, kao i činjenici da na našim prostorima možemo govoriti o postkolonijalnim državama, niko ne govori. Postkolonijalno i na našim prostorima znači ono što znači i globalno: narodi koji su postigli državnu samostalnost ali time nisu izbjegli, nego su pospješili vlastitu subordinaciju, te potvrdili imperijalnu dominaciju. Ti narodi su i dalje žrtve eksploatacije, siromaštva i dominacije.

Zato, ako govorimo o takozvanoj evropeizaciji ovih prostora, ne smijemo izgubiti iz vida historijski revizionizam koji je Evropski parlament utvrdio svojom Rezolucijom protiv totalitarizma. Ulaskom u Evropsku uniju, država se nužno upisuje u normativni narativ u kojem nema prostora za historiju ovih prostora, jer ne može biti i jedno i drugo. Ne može se antifašistička borba koja je ovdje bila komunistička naknadno odvojiti od komunizma. Za nju nema mjesta u hegemonijalnom poretku.

Boris_Buden_2

Često se zaboravlja i ujedinjenost Europe u fašizmu. Ili kako ističe Gáspár Miklós Tamás, u prilikama kad s iznenađenjem konstatiramo povratak ekstremne desnice i fašizma u Europi: fašizam su u Europi morale pobijediti vanjske sile, dok je europski kontinent, uz podršku naroda, bio i ostao fašistički.

Evropa je bila integrisana pod Mussolinijem i Hitlerom u smislu integracije kvislinških režima, koji su osnovani u svim državama, manje – više, u zajednički evropski koncept pod vodstvom nacističke Njemačke. Jugoslavija je jedini prostor na kojem su narodi fašizam pobijedili sami, na kojem su srušili svoje kvislinške režime, dok nigdje drugdje ti kvislinški režimi nisu srušeni od samog naroda nego intervencijom izvana. U hegemonijalnoj interpretaciji historije koja potpuno odgovara nasljednicima kvislinških režima, nema mjesta za ovu priču. Tim više što je ona rijetka pozitivna priča na našim prostorima na kojima nacije sebe uglavnom gledaju kroz prizmu žrtve: one su uvijek nečije žrtve. Jedini trenutak u kojem doista nisu bile žrtve nego su preuzele odgovornost i subjektivirale se, ne samo da su bile na pobjedničkoj strani nego su bile pobjednička strana, nisu potrčale za historijom nego su bile na čelu avangarde te historije određujući prvi i posljednji put svoju vlastitu sudbinu, bio je upravo taj. Zaborav nije nikakva proizvoljna situacija; nemoguće je sjećati se, a ne dovoditi u pitanje hegemonijalne odnose i ideje dominacije.

I još jedna stvar je vrlo bitna: kvislinzi su se na ovim prostorima u tu Evropu uključili ne kao ravnopravni, nego kao kolonije: kao materijalni, ljudski, vojni resursi nacifašističkog pogona. Bitno je podsjetiti na to danas kada govorimo o ustaštvu koje nije nikakav povratak nečeg starog, nego je riječ o obnavljanju istih obrazaca i odnosa dominacije. Što su ustaše? Ustaše su kompradorska elita, elita koja služi interesima kolonijalnih gospodara da bi svoj narod izručila upravo tim interesima. Nezavisna država Hrvatska nije bila nezavisna, nego je služila kao resurs evropskom nacifašističkom, rasističkom projektu, projektu kapitalističke eksploatacije. Kompradorsku istinu naših država koje nisu uopće u stanju osigurati suverenost za svoje narode i nemaju više nikakvih preduvjeta za to jer su potrošene i uništene materijalne pretpostavke bilo kakve suverenosti na ovim prostorima, treba gledati upravo u toj historijskoj genealogiji. U genealogiji reprodukcije unutar evropskih kolonijalnih odnosa. O tom postkolonijalnom karakteru govorim: nacionalne države ne znače automatski nacionalnu slobodu i suverenost. Njihov postkolonijalni status ne eliminira odnose dominacije kojima su bili izloženi u vrijeme klasičnog historijskog kolonijalizma.
Znanošću se ne bori protiv političkih problema

Pitanje jezika na koje se često osvrćete također je vezano za sve o čemu govorimo. Jedan ste od potpisnika Deklaracije o zajedničkom jeziku koja je izazvala potrese na cijelom našem govornom području, u trenutku dok engleski koristimo češće nego maternji i gorljivo učimo njemački u nadi da ćemo zaposlenje i bolji život pronaći na tlu Njemačke. Zašto je nacionalistička vizija čistog jezika i danas toliko aktuelna, prkoseći stvarnosti? Ili da ponovim pitanje s ovogodišnjeg Otvorenog univerziteta: ko (ne) govori zajednički?

Odmah da kažem da sam istovremeno potpisnik Deklaracije, ali sam i veoma kritičan prema njoj, što nije nikakvo proturječje, dapače. Potpisao sam je zato što ta deklaracija dovodi u pitanje postojeće nacionalističke režime. Nazivam ih nacionalističkim režimima, a ne demokratskim državama, jer ono što se događa od devedesetih je uspostava – uglavnom kroz nasilje u koje su uključeni vjera, jezikoslovci, institucije – nacionalističkih režima. Njihov demokratski sadržaj je potpuno minoran u odnosu na katastrofalne učinke, a njihova bit je dovršenje procesa nacionalizacije teritorija u političkom, kulturnom, ekonomskom smislu. Temeljna ideja kojoj smo početkom devedesetih svi svjedočili bila je nasilno etničko čišćenje u smislu uspostave nacionalnih država, a ono je imalo i svoju kulturnu komponentu. U Hrvatskoj je uništeno 2.800.000 knjiga, što je usporedivo s nacističkim spaljivanjem knjiga, a to nikoga nije posebno uzbuđivalo. Dinamitom su uništeni u estetskom smislu najvrijedniji i u svijetu jedinstveni spomenici, modernistički spomenici Narodnooslobodilačke borbe. Uništena je kulturna baština, srušen je Stari most u Mostaru.

Radilo se o čistom barbarstvu, a jedan od efekata tog barbarstva bilo je i čišćenje jezika, da bi se uspostavili čisti nacionalni jezici. Problem je, po mome sudu, da je to politička činjenica kojoj se ne možemo suprotstaviti pozivanjem na lingvistiku. Granice među jezicima, bez obzira koliko ih ima ili ih uopće nema, nisu stvar lingvističke znanosti. Granice među jezicima su odavno stvar konvencije, a dijalekti su arbitrarno određeni. Deklaracija reflektira taj paradoks: imamo pozivanje na objektivno lingvističko znanje koje bi nam trebalo razriješiti politički problem. To će biti nemoguće. Ne možete danas u Hrvatskoj reći: prepustimo povijest povjesničarima. A kojim? Ustaškim ili partizanskim? Ili, prepustimo jezik lingvistima. A kojim? Ustaškim ili partizanskim? Nema objektivne lingvistike. Deklaraciju sam stoga potpisao kao politički čin, premda je teorijski veoma problematična. Najveći njen problem je to što pokušava govoriti sa stanovišta objektivnog znanja, a mi već znamo da u Hrvatskoj ima dovoljno nacionalističkih – hajde da radikaliziram i kažem ustaških – lingvista, režimlija.

Deklaracija se pokazala uspješnom u tom smislu što je iznijela na vidjelo tu količinu režimskog mišljenja i režimskog oportunizma. Ona je upravo prikazala situaciju u kojoj vidimo da su kultura i znanje prepuni režimlija, režimskih sluga: od crkve, države, jezikoslovaca, do jednog dijela oportunističke ljevice koja nije smogla snage pristati na politički izazov Deklaracije, potpisati ju kao politički subjekt, a ne kao subjekt lingvističkog teoretiziranja. Deklaracija je načela taj režim, ako ni u čemu drugom, onda ih je izazvala da demonstriraju svoju režimsku logiku, svoj oportunizam, naročito jedan dio intelektualaca u Hrvatskoj. Ali je potpuno pogrešno od nje očekivati da će zamijeniti konkretnu političku borbu. Po mome sudu, ti nacionalni režimi se ne mogu pripitomiti, oni se ne mogu reformirati u smislu tolerancije. Od njih se ne može očekivati da će jednoga dana prihvatiti ideju autora i potpisnika Deklaracije i dopustiti tražene slobode svojim narodima, ljudima kojima dominiraju. Ne, jer je jezik element i sredstvo dominacije. Zašto bi ispustili oružje iz ruku, kad to oružje štiti njihove privilegije i interese? Oni ga bez borbe neće ispustiti.

Preuzeto sa portala: Urbanmagazin.ba

Share via email

Ostavite komentar

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Nužna polja su označena s *