Brak je preživjela tvorevina

Nove generacije sve manje stupaju u brak iako zasnivaju obitelji i rađaju potomstvo

Nove generacije sve manje stupaju u brak iako zasnivaju obitelji i rađaju potomstvo

Do promjena dolazi zbog sve snažnijeg uvjerenja među mladima da je uspješna obiteljska zajednica privatna stvar dvoje ljudi, a ne potpisa bilo kojeg izvanjskog autoriteta, zbog rastućeg respekta prema supstancijalnim odnosima umjesto formalnih, te šireg poimanja slobode, ljudskih i ženskih prava

Piše: Sanja Modrić, Novi list

Zanimljive brojke o braku u Hrvatskoj dobile su ovih dana naslovnice.

Prva: Nove generacije sve manje stupaju u brak iako zasnivaju obitelji i rađaju potomstvo. Prema posljednjim podacima statistike, kod nas se već 19 posto djece rađa izvan formalno registriranog braka.

Drugi: Mada se na posljednjem popisu stanovništva 86 posto građana deklariralo katolicima, broj građanskih brakova se skoro izjednačio s brojem crkvenih. U prvih devet mjeseci prošle godine, 52,6 brakova sklopljeno je pred svećenikom i čak 47,7 posto pred matičarom.

Treba li se svemu tome čuditi? Ne. Jer, isti su trendovi u cijeloj EU, mi kaskamo za njima, ali očito je da je to pravac kojim će se stvari i dalje kretati. U zemljama na području EU, izvan braka se rađa 40 posto beba, vjerski brakovi su sve rjeđi, brak kao takav među mladima gubi na popularnosti. Što su potencijalni mladenci školovaniji i mobilniji, tim prije, a broj takvih u velikom je porastu.

U našim tradicionalnijim krajevima ti su pomaci oko braka manje izraženi, ali na prosjek žestoko utječu liberalnije urbane sredine. Sve u svemu, hrvatsko se društvo generalno mijenja i u tome. I povratka natrag neće biti.

Do promjena dolazi zbog sve snažnijeg uvjerenja među mladima da je uspješna obiteljska zajednica privatna stvar dvoje ljudi, a ne potpisa bilo kojeg izvanjskog autoriteta, zbog rastućeg respekta prema supstancijalnim odnosima umjesto formalnih, te šireg poimanja slobode, ljudskih i ženskih prava. Želimo biti skupa i imati djecu, reklo mi je više mojih mladih prijatelja u posljednje vrijeme. Uspjeh ovisi o nama, ničiji pečat nam za to ne treba, niti će nas on spasiti ako stvari krenu nizbrdo. Na vjenčanju sve više djevojaka, zasad uglavnom u gradovima, ostavlja samo svoje djevojačko prezime – žene smatraju da se i na taj simbolični način ograđuju od uloge »drugotne« u svom novom bračnom životu.

Kad sam se ja udavala, svi iz moje okoline bili su iskreno šokirani jer sam zadržala samo svoje prezime. Pa što fali našem prezimenu, upitao me moj svekar onako, kao u šali, jer tom dobrom, po starinski odgojenom Dalmatincu, stvarno tada nije bilo jasno koji je to vrag. Baš ništa, rekla sam, ali ovo moje me je dosad dobro služilo, pa ga neću mijenjati. Tako smo tu priču završili. Usputna crtica s tim u vezi bio je patrijarhalni trač iz susjedstva da djeca sigurno nisu naša zajednička kad se ja drugačije zovem, mora biti da je moj muž već bio oženjen, pa ih je doveo iz prethodnog braka. Tome se još doma smijemo, ali to je bio produkt onog vremena.

Tak kad sam poslije odlazila u inozemstvo, koje je i onda bilo daleko ispred nas, shvatila sam da to što sam ja napravila nije ni za koga nikakvo svjetsko čudo. Danas nije ni ovdje.

U svakom slučaju, brak i sve ostalo iz tog paketa prolazi kroz brzu transformaciju i odatle ove brojke. Za 50 godina, moguće da ga više uopće neće ni biti u smislu potpisa na papiru, bilo u crkvi, bilo u općini. To je preživjela tvorevina. Ali vrlo izvjesna smrt formalne – dakle od sustava ovjerene intimne zajednice dviju integralnih osoba – zapravo neće ništa bitno promijeniti u odnosima ljudi koji se vežu po svojoj volji i, ako to žele, nastavljaju ljudsku vrstu. Što je važno, ostaje, i to je dobra vijest.

Share via email

Ostavite komentar

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Nužna polja su označena s *