Cvijeta Senta: Civilno društvo treba surađivati s institucijama, ali i ‘marširati’ kroz njih

foto: HINA / Ante Gudelj

foto: HINA / Ante Gudelj

Cvijeta Senta u rujnu je izabrana za novu voditeljicu Centra za mirovne studije (CMS). Razgovarali smo s njom o ulozi civilnog sektora u društvenim promjenama, trebaju li nevladine organizacije surađivati s državom iako je ona po definciji glavni kršitelj ljudskih prava, kako se boriti protiv birokratizacije u vlastitim redovima i gdje su u svemu nestali građani. Ukratko, ima li energije za promjene ili nas dugoročno očekuje status quo.

Razgovor vodila: Veronika Rešković

Vlada je nedavno napokon usvojila ‘popravljeni’ Nacionalni plan borbe protiv diskriminacije 2017-2022 s akcijskim planom za njegovu provedbu. Istoga dana CMS je s Vladinim uredom za ljudska prava promovirao antidiskriminacijsku kampanju. Ured je bio svojevrsna maska kada se, pod pritiskom konzervativnih udruga, htio progurati okljaštreni antidiskriminacijski plan, a vi istodobno surađujete s takvim uredom. Moglo bi se zaključiti da su odnosi udruge-država u međuvremenu postali prilično idilični. Je li baš tako?

Pomalo su podvojeni osjećaji surađivati s institucijama u vremenu kada ne političkoj razini ne postoji interes za jasnije postavljanje prema zaštiti određenih već dostignutih normi, već je vidljiv nerazmjer između stvarnog svijeta i politika koje se donose. Mi, međutim, imamo puno primjera takve suradnje. Tako surađujemo s Ministarstvom unutarnjih poslova. S jedne strane, na primjer, govorimo o lošem odnosu policije prema izbjeglicama na granicama, a s druge strane surađujemo s MUP-om na nebrojeno drugih pitanja. Pritom se podsjećamo da su to institucije koje bi trebale zastupati sve stanovnike ove zemlje te u ovom trenutku one imaju obavezu štititi ljudska prava, a tu činjenicu ne možemo ignorirati.

Koliko taj dvojak odnos s državnim tijelima otupljuje oštricu civilnog društva?

Može otupiti, ali udruge u nekim situacijama nemaju puno izbora, ako žele sustavno djelovati i mijenjati stvari. Ako se ta vrata zatvore, ostaje puno manje prostora. Naravno, prosvjedi ili direktne akcije osnovne su metode aktivističkog rada, no one nisu uvijek dovoljne te nisu primjenjive na sve situacije. No, budimo iskreni, priča oko civilnog društva je jako vezana uz financiranje, jer da bismo mogli provoditi i zagovarati, potrebni su ljudi i resursi. Udruge se financiraju iz projekata i natječaja, poput projekata koji se financiraju iz fondova EU-a. A uz ovakve načine financiranja administracija nam iziskuje mnogo više vremena nego što bi trebala.

Jedan od projekata CMS-a i Vladinog ureda za ljudska prava je i stvaranje baze podataka vezane uz provedbu Nacionalne strategije za Rome, koji je vrijedan više od 670.000 eura i financira se kroz program IPA 2012 Europske unije.

Da, cijeli taj projekt provodi firma Ecorys Hrvatska u partnerstvu s nama, a Vladin ured za ljudska prava i prava nacionalnih manjina je korisnička institucija. U drugom projektu, Mjerenje nejednakosti koji se tiče antidiskriminacije smo u partnerskom odnosu s više institucija, ne samo s Uredom za ljudska prava. U tome su i Ured pučke pravobraniteljice, Pravosudna akademija i Srpsko narodno vijeće. Partnerstvo te nauči ponekad ne koristiti oštricu, nego umjesto konfrontacije, za koju od početka znaš da nećeš mnogo dobiti, izabereš pokušati raditi s pojedincima u institucijama, kojima je stalo da sustav zaštite ljudskih prava funkcionira. Bitno je djelovati na više frontova. Ako gledamo posljednje prosvjede, oni uglavnom nisu posjećeni. Civilno društvo se na neki način udaljilo od građana. Ili građane te teme ne interesiraju, ne mogu ih potaknuti da dođu. Najveći protest nakon onog za Stojedincu u 1990-ima, bio je ovaj prosvjed za Kurikularnu reformu. To je tema koja je ljudima očigledno bliska i koju razumiju dok, na primjer, pitanje izbjegličkih kvota nisu pitanja koje mnogo ljudi doživljava kao nešto za što bi odvojili svoje vrijeme da prosvjeduju, što ne znači da te teme nisu važne. Istodobno, peticija ima dosta, ali rijetko daju rezultate.

Nije sve u prosvjedima. Kada su prijedlozi zakona na platformi e-Savjetovanja, koja je važan oblik javne rasprave, puno su aktivniji ultrakonzervativne udruge nego vaš liberalni dio nevladinog spektra. Stječe se dojam da je taj dio izgubio prvotni polet, da smatrate kako se mnoge stvari podrazumijevaju i da na njih ne treba trošiti energiju.

Istina je da postoji određeni zamor zato što se to polje na kojem bi trebalo raditi sve više širi. Postoji i neka vrsta ogorčenosti da smo kao društvo na istome mjestu gdje smo bili prije deset godina. Često širi krug ljudi izradi komentare, a organizacije ih potom preuzmu, pa možemo reći da je iza toga ipak suradnički rad. Podržavanjem tuđih prijedloga podupiremo jedni druge, kako god to izvana izgledalo.

Koliko se nevladina scena, ovaj dio kojem pripada i CMS, svela na administraciju, a koliko je to ipak rad konkretnih ljudi na konkretnim društvenim pitanjima?

Čini mi se da je u mom radu omjer pola-pola. Administracija i hladni pogon uzima jako puno prostora, vremena i sredstava u organizacijama. Želimo imati neki standard i dobro je da ga imamo. Dobro je da ljudi koji se bave ‘sadržajem’ neke organizacije ne moraju raditi oko administracije. U CMS-u npr. četvero ljudi radi financijsko izvještavanje i bave se isključivo administracijom. To je jako puno zaposlenih, ali istodobno olakšava drugim ljudima da više budu vezani uz teme, da imaju prostora i za umrežavanje, za kreativno promišljanje i dodatnu edukaciju, i omogućuje da budemo financijski transparentni i udovoljavamo svim zahtjevima odgovornog upravljanja novcem. No, s ovim sužavanjem financijske pomoći kojem svjedočimo u Hrvatskoj u protekle dvije godine, možda će se naš pristup zapošljavanju morati promijeniti. Moramo biti svjesni da su udrugama su ljudi zaposleni, da tu ostvaruju radna prava. Mi nemamo ljude koji su vlasnici farmaceutske tvrtke ili  kroz politiku rješavaju egzistenciju, da bi potom volontirali u nevladinim organizacijama. Takav model volontiranja je više zaživio u sferi konzervativnog dijela civilnog društva. S druge strane, u brojnim organizacijama na našem spektru volontira velik broj ljudi, što je npr. bilo vidljivo za vrijeme dolaska velikog broja izbjeglica, a mnogo volonterskih sati za boljitak društva daju i ljudi koji su u organizacijama civilnog društva zaposleni.

Nedavno je održana i sjednica Savjeta za razvoj civilnog društva, tijela koji je jedan od mehanizama komunikacije države i udruga. Kad je lani bila Oreškovićeva vlada, točnije Karamarkova, tada se išlo direktno džonom i na Savjet i na Nacionalnu zakladu za razvoj civilnog društva i na Ured za udruge. Osjećaju se i danas posljedice toga. Koliko je današnja situacija s prilično tromim Savjetom posljedica tog udara ili odraz stanja u nevladinim organizacijama?

I jedno i drugo pridonosi rastakanju važnosti tog mehanizma koji je dugo građen i koji se predstavlja i vani kao izvrstan model međusektorske suradnje budući da je Savjet sastavljen od predstavnika izvršne vlasti, nekih drugih institucija i predstavnika civilnog društva po područjima. Udar se zapravo dogodio lani s onom užasno bezobraznom situacijom da Savjet ima sjednicu, a istodobno iza leđa Savjeta Vlada na telefonskoj sjednici donosi uredbu o utrošku sredstava od igara na sreću namijenjenih za udruge. To je bilo baš izigravanje procedure. Istovremeno, aktualnoj tromosti rada Savjeta doprinosi, i ovo govorim iz vlastite perspektive osobe koja je bila članica Savjeta u prošlom mandatu, pridonosi i to što su u ime izvršne vlasti, raznih ministarstava, tamo bile delegirane osobe koje nemaju ni znanja ni mogućnosti da govore na sjednicama Savjeta, nego su samo pasivni slušači. To je zapravo odraz stava države prema našim temama. Tamo se ni sa kime nije moglo razgovarati, nego za sve oni trebaju pitati nekoga tko je iznad njih u određenom ministarstvu i to onda naprosto gubi smisao. I sad, nakon prošlogodišnjeg udara, imamo lagano davljenje i smrt. S druge strane, i organizacije civilnog društva počinju postupati isto po tom modelu, “dakle Savjet nije mjesto razgovora, pa tamo mi nemamo što raditi“ i sve se na kraju svodi na prepisku. Za svaku informaciju trebaš pisati, pa čekati odgovor, umjesto da se stvari rješavaju za stolom, suradnički, da Savjet stvarno bude savjetodavno tijelo.

Lani se dio civilnih udruga u Savjetu ipak pobunio zbog sporne uredbe i rezanja sredstava, protestiralo se ispred Vlade, pljuštale su ostavke… Ove godine – muk. Plenkovićeva vlada prvo mjesecima nije potvrdila novi saziv Savjeta, a onda je donijela uredbu za ovu godinu istoga dana kada je imenovala novi Savjet. Dakle, to je tijelo Vlada opet, ali sada elegantno, preskočila, i sada se nitko nije pobunio. A i novi Savjet nije zauzeo nikakav stav o prijedlogu vladine uredbe za 2018. Istodobno, iz Ministarstva financija šalju se signali da ubuduće udruge o raspodjeli sredstava od igara na sreću pregovaraju direktno sa ‘svojim’ ministarstvom.

Da, to je vrlo loše. Mislim da se to neće dogoditi. To bi onda značilo uvođenje principa ‘tko jači, taj kvači’. Bio bi to korak unazad, vraćanje u netransparentnost. Naravno da to pokušavaju progurati iz Ministarstva financija, jer to skida odgovornost s njih. Ministarstva ponekad raspisuju potpuno nerazumljive natječaje za udruge. Tako je Ministarstvo vanjskih poslova raspisalo natječaj koji se sadržajno tiče informiranja o EU, a mogu se prijaviti udruge kojima je “primarna djelatnost u kulturi, a mogu i drugi”, pa nije jasno je li to natječaj za udruge koje se bave kulturom a da se istodobno bave informiranjem o EU, što je malo sumnjivo, ili Ministarstvo ne razumije civilno društvo, ili je to možda pitanje namještanja natječaja. Možda alternativa leži u tome da se, kao i u nekim zemljama Europske unije, udruge više financiraju kroz direktne donacije građana, za što u Hrvatskoj, čini mi se, nema interesa. Možda je stvar u nama i našem pristupu, ne znam hoćemo li se više motivirati ako nam bude gore. Hoće li nas to možda dodatno potaknuti da više pristupamo građanima na cesti, komuniciramo preko e-maila…

Zar to nije apsurdno? Do N. N. građanina se danas jako lako može doći, čak i bez klasičnih medija. Dovoljno je imati svoju web-stranicu i informacija do njih stiže, ne treba ići od vrata do vrata kao nekad.

Da, ali pitanje je je li razumljivo to što na svojoj stranici nudiš. Problem je što često koristimo metajezik i što građani ne vide koliko je ono što radimo povezano s njima, koliko se to tiče njihovih života. Možda je građanima zapravo okej i nisu u situaciji da uopće razmišljaju o stvarima o kojima mi govorimo. Vlada govori o nekom gospodarskom oporavku, postoji neki fajt oko Istanbulske konvencije i nasilja nad ženama, oni to vide, ali možda se zapravo to njih suštinski ne tiče. Izbjeglica nema puno, tu je mir, one su u Europi, prošli su kroz Hrvatsku, a to nešto sitno što ih ima vidi se samo lokalno, poput prosvjeda na zagrebačkom Laništu. To je slika koju građani danas mogu dobiti kroz medije, dok se bave osiguravanjem vlastite egzistencije. Ukratko, ljudi dobro razumiju što rade tzv. socijalne udruge, ali postoji potreba za boljom komunikacijom o tome što ‘zagovaračke’ udruge rade. .

Koje su glavne teme na kojima trenutno radi CMS?

Mirovni studiji i prigovor savjesti su naši dugogodišnji projekti. Radimo i na temi azila i integracija, diskriminaciji i nizom tema iz područja ekonomije i ljudskih prava, prava na javna dobra…. Sve to često prerasta ljudske kapacitete koje imamo.

Koji su rezultati tih silnih aktivnosti? Gotovo dvije godine nema građanskog nadzora sigurnosnih službi, a nadzor nad policijom nikad nije ni uspostavljen. Dakle, to stoji nedovršeno, a istodobno otvarate nove teme. Nema sustavnosti i mjerljivih rezultata – poput novog zakona, imenovanje tijela koja nedostaju i slično. Nema više kampanja koje bi se vodile od početka do krajnjeg rezultata. Jel’ ta vaša raspršenosti zapravo paše državi?

Sigurno da joj paše da ne jašimo po jednoj temi dok se ta tema ne zatvori. Odgovara joj da se trošimo na više frontova i da čepimo rupe posvuda, a da voda zapravo curi sa svih strana. U našu obranu bi ipak rekla da svi ti frontovi koji se otvaraju, ne otvaramo ih mi, nego to građani osjećaju kao svoj problem pa se samoorganiziraju, a mi se u to pridružujemo i povezujemo s ostalim temama. To je i pitanje osobnih afiniteta ljudi da s vremenom žele raditi nešto novo i drukčije, pogotovo ako neka od tema dugo stoji u jednom mjestu bez promjena, pa poželiš onda u nekoj drugoj stvari pokušati napraviti iskorak, gdje će se možda nešto riješiti pa ćeš imati neku vrstu zadovoljštine da se nešto postiže.

Ima li razlike između prošlogodišnje, sirove Karamarkove vlasti, i ove danas, umivene Plenkovićeve?

Razlika je u tome što lanjska vlast nije mogla nikako potrajati, a ova će vjerojatno odraditi puni mandat, dok zapravo neke esencijalne razlike nema. To je ista ekipa. No, može se postaviti isto pitanje i za onu vlast prije, Milanovićevu, koja nas je uvela u EU. Ta se vlast također ne razlikuje puno, osim po imenu i bojama kravate. To nas dovodi do činjenice da je vlast – vlast. Jedina je razlika u tome što je tada još bila kriza, a sada se kunemo u neki oporavak, a zapravo smo spremni za privatizaciju i pljačku druge generacije. Kroz to se može gledati i jasna veza s idejom vraćanja vojnog roka, jer u tako velikoj akciji treba sašiti, nahraniti, zbrinuti i kupiti, onda je to sjajno mjesto za pokupiti vrhnje.

I kako da se s tim nosi civilno društvo? Je li vrijeme za iskorak, za aktivniji politički angažman, što bi rekli za dugi marš kroz institucije – za izlazak na izbore, za ulazak u gradska vijeća ili čak Sabor?

Građanski aktivizam je komplementaran s političkim angažmanom, posebice onim na lokalnoj razini koja je, složit ćemo se, važna za unaprjeđenje kvalitete života svih nas. Iz tog razloga, pohvalan je, važan i vrijedan iskorak aktivista i aktivistkinja angažiranih na obrani javnih dobara u sferu, za početak, lokalne (gradske) politike. To je prvi korak. Također, saveznike treba nalaziti i unutar institucija odnosno, treba poticati ekipu iz civilnog društva da radi iskorak u institucije i tamo čine male ali sigurne korake promjene s ciljem daljnje demokratizacije društva jer smo trenutačno s tim procesom zastali.

Preuzeto sa portala: Forum.tm

Share via email

Ostavite komentar

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Nužna polja su označena s *