Daniel Martinović: Dugine obitelji i dalje su u strahu od reakcija okoline

duga_crIdeja o slikovnici nastala je nakon što su Dugine obitelji provele istraživanje koje je pokazalo da se dugine obitelji kratko spominju u svega nekoliko slikovnica, a njezin je glavni cilj priču o takvim obiteljima približiti svima onima koji sa svojom djecom žele razgovarati o različitostima u našem društvu. Slikovnica je dostupna u digitalnom izdanju, a papirnato izdanje koje je tiskano u 500 primjeraka gotovo se u potpunosti razgrabilo.

S obzirom na veliku razinu zainteresiranosti u pripremi je i prijevod slikovnice na razne strane jezike, među kojima su engleski, njemački, talijanski i francuski.

Dugine obitelji su u međuvremenu u Hrvatskoj prikupile brojne upite za besplatnim primjerkom slikovnice, a planiraju je poslati svim zainteresiranim vrtićima i knjižnicama te zainteresiranim pojedincima/kama.

Iako će se slikovnica moći naći isključivo u odgojno-obrazovnim ustanovama čiji su djelatnici/e sami/e pokazali/e interes za njom, konzervativne udruge i portali već su pokrenuli peticiju protiv ‘uvođenja materijala koji promiču homoseksualni stil života u naše škole’, a dobri duh hrvatske homofobije i mizoginije, Vice John Batarelo u ime udruge Vigilare ministrici znanosti i obrazovanja Blaženki Divjak uputio je zabrinuto pismo, tražeći od nje da se očituje po pitanju slikovnice.

Kako bi čitateljice i čitatelje bolje upoznali s duginim obiteljima i njihovim pravima, portak Vox Feminae donosi razgovor s s koordinatorom udruge Dugine obitelji Danielom Martinovićem.

Što su to dugine obitelji i kakve sve obitelji okupljaju?

Dugine obitelji su sve obitelji u kojima je jedan od roditelja nije heteroseksualan/a. To se najčešće koristi kao termin za gej ili lezbijske parove ili osobe koje imaju djecu. U Hrvatskoj su to, prema istraživanjima i našem iskustvu, najčešće u pitanju ljudi koji su prije bili u heteroseksualnoj vezi u kojoj su dobili dijete, razveli se i sada imaju partnera ili partnericu istog spola s kojom odgajaju dijete. I to je najčešće odgovor na pitanje ‘odakle njima djeca’… dobili su ih kao i svi drugi.

Što se posvajanja tiče, u Hrvatskoj ima relativno malo takvih slučajeva, ali to je više stvar toga što je posvajanje u Hrvatskoj loše regulirano. I heteroseksualnim parovima je to noćna mora.

Primjerice, prošle je godine posvojeno samo 73 djece. Kod nas je uglavnom riječ o nekim dogovorima, u smislu planiranja. Dijete ti se ne može dogoditi, već su djeca generalno planirana. A kod planiranja postoje razne opcije. Muškarcima je u toj situaciji puno teže i uglavnom se odlučuju za neku kombinaciju dogovora s lezbijskim parom ili nekom djevojkom/ženom.

Naše članstvo broji najviše žena, lezbijskih parova ili singl žena koje žele djecu. U tom slučaju najpoznatija je opcija medicinski potpomognute oplodnje. Znam dva slučaja u kojima su žene odlazile u klinike u Pragu i Munchenu kako bi zatrudnjele. Trenutačno je najpopularnija opcija naručivanje uzorka sperme iz Danske. Naručivanje uzorka je prilično skupo, cijene su oko 1000 eura po narudžbi, a nitko ti ne garantira da ćeš ostati trudna jer se mora puno toga poklopiti. Znam dosta parova koji pokušavaju neko vrijeme, ali ne uspijevaju. Potrebno je točno tempirati da ti dođe narudžba kad ovuliraš, a imaš dovoljno za samo tri ili četiri pokušaja. Treba imati na umu i to da je ta sperma lošije kvalitete nego ona koja dolazi iz direktnog izvora, zato što se drži u hladnjaku i sadrži dodatne tvari kako bi mogla dulje živjeti izvan tijela. Najbolja opcija je s direktnim donorom.

Koji su najčešći oblici diskriminacije s kojima se dugine obitelji susreću u društvu? I leži li tu pravi razlog zbog kojega osobe koje imaju takvu obitelj ne žele istupiti u javnost imenom i prezimenom?

Mislim da razina diskriminacije s kojom se susrećemo ovisi o mentalitetu nekog društva. Recimo da netko ugleda gej par koji se drži za ruke i sa sobom ima dijete, to će izazvati drugačije reakcije nego lezbijski par s djetetom, jer one mogu biti viđene kao tetke, sestre ili što već. A dečki su automatski gejevi koji imaju dijete i kao takvi mogu probuditi vrlo nasilne reakcije. Velik je problem što ne znaš što ti se i gdje može dogoditi i zato su ljudi još uvijek u strahu. Situacija ide na bolje, ali još uvijek nije na toj razini da se možeš slobodno poljubiti na ulici, a kamoli s djetetom biti vani.

Što se tiče javnog outanja, mislim da je ljude strah iz različitih razloga. Tu postoji moment s društvenim mrežama, gdje je danas svatko dostupan i izložen, pa postoji strah od osobnog uznemiravanja. Znam iz svojih krugova da je ljude jako strah da će ih netko pratiti ili da će izaći na naslovnici nekog desničarskog portala, a oni na sebe gledaju kao na ljude koji imaju djecu i samo žele živjeti svoj život.

Nemaju aktivističke pobude da se sa svojim pričama javno izlože, nego su to ljudi koji su primarno ušli u roditeljstvo iz roditeljske pobude, a aktivizam eventualno dođe kasnije, kad skužiš da treba mijenjati stvari.

Kad pogledamo presjek medija, u zadnje vrijeme je dosta ljudi izašlo sa svojim pričama, bilo anonimno ili poluanonimno. Prije toga uopće nije bilo, a sada situacija ide na bolje i mislim da ćemo uskoro imati imena i prezimena, ili slučajeve u kojima će netko izaći pred kamere licem i glasom.

Razgovor u cijelosti pročitajte na portalu Vox Feminae.

Share via email

Ostavite komentar

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Nužna polja su označena s *