Vijesti poput ove konstantno dominiraju u javnosti: izbjeglice iz Nigerije, Gvineje, Bangladeša vjeruju krijumčarima da će ih prvo odvesti u Libiju, a onda u Europu, no put preko Sredozemnog mora je dalek, brodice ili čamci neprikladni za plovidbu i pretrpani, mnogi doživljavaju brodolom, ljudi se utapaju. Oko 41.000 izbjeglica je ove godine stiglo u Italiju, navodi Međunarodna organizacija za migraciju (IOM), 10.000 više nego prošle godine. Više od 1.000 ih nije preživjelo opasni morski put, piše DW.

Talijanskoj obalnoj straži i dobrovoljnim pomagačima se može zahvaliti što taj broj nije veći, jer oni gotovo svakodnevno spašavaju ljude na otvorenom moru. Europska unija tu dramu još uvijek ne može zaustaviti.

-Nakon zatvaranja turske granice ljude se praktično prisiljava da se priključe krijumčarima – kaže Barbara Lochbihler, glasnogovornica za pitanja vanjske politike i politike ljudskih prava Zelenih u Europskom parlamentu.

Za one izbjeglice koje su došle preko grčkih otoka je Europska unija protekle godine pronašla tobožnje rješenje: dogovor s Turskom. Prema tom dogovoru se Ankara obvezala da će štititi granice i djelovati protiv krijumčara. Zauzvrat Europska unija na raspolaganje Turskoj daje šest milijardi eura kako bi se brinula o izbjeglicama. Unatoč raznim političkim problemima koje to donosi sa sobom, može se utvrditi da taj dogovor nije promašen. Rijetko koji Sirijac sad dospijeva ilegalno u Europu. Po tom uzoru Bruxelles sada želi dogovor i sa zemljama Magreba, prije svega s Libijom. Jer, kako je to nedavno zaključio austrijski ministar unutarnjih poslova Wolfgang Sobotka, “spašavanje na otvorenom moru ne može biti ulaznica za Europu”. Želi se, dakle, ljude spriječiti u tome da uopće krenu na put preko Sredozemnog mora.

-Kako bi se upravljalo migrantskom strujom iz Libije – kako je to kazala povjerenica za vanjsku politiku EU-a Federica Mogherini, već u veljači je izrađen plan od deset točaka.

On, između ostalog, podrazumijeva da se snage libijske obalne straže bolje obuči i opremi te da se izbjeglice smjesti u “odgovarajuće prihvatne centre”. Bilanca te namjere nije u skladu s planovima. Tako se program obuke trebao okončati još ovog proljeća. Libijce se do tog roka htjelo osposobiti da svoje vode sami kontroliraju. No, dosad je tek 100 muškaraca i žena prošlo adekvatnu obuku. A da bi se Libija uskoro mogla opskrbiti brodovima i drugom opremom za borbu protiv krijumčarskih bandi, to njemačka ministrica obrane Ursula von der Leyen smatra nerealnim ciljem. O pitanju opreme se i dalje raspravlja “duboko u strojarnici Europske unije”, pojasnila je nedavno von der Leyen i istaknula da se načelno takva oprema isporučuje samo pouzdanim državama.

-U stanju u kojem se Libija sad nalazi, to apsolutno nije nikako moguće – istaknula je političarka Zelenih Lochbihler.

Ona podsjeća da je čak u izvješćima Ministarstva vanjskih poslova Njemačke ukazano na to da u izbjegličkim kampovima u Libiji vladaju “okolnosti slične koncentracijskim logorima”.

Političko stanje u Libiji je teško. Ne samo što postoje ukupno tri vlade nego je ta zemlja duboko podijeljena od pada dugogodišnjeg vlastodršca Muamara al-Gadafija 2011. godine. Gospodari rata, paravojske i terorističke skupine kontroliraju velike dijelove zemlje.

-Europska unija mora sve moguće učiniti, a to i radi, kako bi Libiji pomogla u uspostavljanju jedne vlade koja će funkcionirati. Ali, prema vlastitoj procjeni se to sve nalazi na početku – kaže Barbara Lochbihler.

Ona također ističe da je “daleko od realnosti” očekivati uspostavljanje sigurnih izbjegličkih centara.

Što, dakle, uraditi umjesto toga? Lochbihler ističe ono što se u politici stalno ponavlja: suzbiti uzroke bijega.

-Moraju se podržati mirovni pregovori pod vodstvom UN-a. Zatim se mora podržati zemlje susjede Sirije, kao na primjer Libanon ili Jordan, koje primaju izbjeglice, tako da ljudi koji se nalaze tamo mogu svoju djecu postali u školu, da dobiju pristup radnom tržištu i da se situacija u kampovima olakša, na primjer po pitanju medicinske opskrbe. Odgovarajući fondovi kojima bi se trebalo pomoći tranzitnim i zemljama podrijetla izbjegilca već postoje. Istovremeno političarka Lochbihler priznaje da te mjere djeluju tek srednjoročno ili dugoročno.

-Moralo bi se ići k tome da se prihvati ljude a da ne moraju ići krijumčarskim putem kroz Libiju – govori Lochbihler.

S tim u svezi ona ističe takozvane “resettlement” programe, odnosno programe za naseljavanje u trećim zemljama kojih, kako kaže Lochbihler, ima premalo. Aktualno teoretski može do 20.000 izbjeglica direktno iz svoje zemlje doputovati u EU, no s obzirom na to da na svijetu ima više od 65 milijuna izbjeglica, to je samo kap u moru. Samo u Libiji ima, prema navodima IOM-a, oko milijun izbjeglica.

-Da ljudi i dalje koriste rutu preko Sredozemnog mora, sa svim rizicima koje ona donosi sa sobom, pokazuje da ti ljudi nemaju druge opcije – kaže Aspasia Papadopoulou iz nadnacionalne nevladine organizacije “European Council on Refugees and Exiles”. I ona zahtijeva legalne mogućnosti ulaska u zemlje EU-a. No, ti zahtjevi u Europskoj uniji još nemaju dovoljnu većinsku potporu.

Članice prave tek “vrlo male korake”, kritizira Papadopoulou. Nedostaje političke volje, dodaje ona i ističe da posljedice toga snose ljudi koji se negdje između Libije i Italije utapaju u Sredozemnom moru.