FSK – David Grossman: Književnost vam daje odmak, ali najvažnija je ljubav

 EPA/WILL OLIVER

EPA/WILL OLIVER

Najveća vrijednost književnosti je to što vam ona omogućuje da sve propitujete, da ništa ne uzimate zdravo za gotovo, jer odgovora je uvijek više, a ako je odgovor samo jedan onda pitanje nije bilo ni vrijedno postavljanja, smatra izraelski književnik David Grossman, jedan od najznačajnijih suvremenih svjetskih pisaca i poznati mirovni aktivist, koji kao tri najvažnije stvari u životu navodi ljubav, prijateljstvo i kreativnost.

Vodeći izraelski autor i jedan od 100 najutjecajnijih svjetskih mislilaca, Grossman je jedan od stotinjak gostiju ovogodišnjeg, 6. Festivala svjetske književnosti (FSK), koji se u organizaciji nakladnika Frakture od 2. do 8. rujna odvija u Zagrebu i Splitu.

“Mislim da je najveća vrijednost pisanja knjiga, više nego išta drugo, to što vam književnost omogućuje da si postavljate pitanja, da ništa ne uzimate zdravo za gotovo. Svaka knjiga počinje od pitanja, i to više njih”, rekao je Grossman u razgovoru za Hinu.

“Kod mene je to obično nešto na što ne mogu naći odgovor u onome što mi je poznato i blisko, pa moram pokušati sam izmisliti svijet, stvoriti okolnosti koje će mi omogućiti da neki problem sagledam iz što je više moguće perspektiva. Jer odgovora je uvijek više: ako neko pitanje ima samo jedan mogući odgovor, to znači da nije ni bilo istinski važno”, dodao je.

Autor 15-ak proznih i publicističkih djela i 18 knjiga za djecu, prevedenih na više od 30 jezika te prema kojima su snimljena i četiri filma, Grossman je 2017. ovjenčan prestižnom britanskom književnom nagradom Man Booker International za knjigu “Ušao konj u bar”. Knjiga je upravo objavljena u izdanju nakladnika Frakture i prijevodu Andree Weiss Sadeh, a autor će u sklopu programa Festivala svjetske književnosti o njoj govoriti u susretu sa svojim hrvatskim čitateljima u ponedjeljak 3. rujna na tribini Razotkrivanje u Velikoj dvorani Kina Europe.

Knjiga je najavljena kao vrhunsko književno putovanje pustinjama ljudske duše i nesumnjivo književno remek-djelo u kojemu se taj autor pokazuje kao pisac koji beskompromisno i neustrašivo osvjetljava najtamnije kutke svijeta u kojemu živimo.

U priči o ostarjelom stand-up komičaru Dovaleu Grinštajnu, koji u podrumskom klubu industrijske zone manjeg izraelskog grada iznosi urnebesno tragičnu priču svojeg života, Grossman je ispisao, po mišljenju kritike, veličanstveno komičan roman o ljudima i društvima “koji su doživjeli strašan kvar”.

Njegov Dovale Dži, između smijeha i suza, u svojoj finalnoj predstavi uprizoruje prošlost i sadašnjost Izraela, sliku složenu i živu, u kojoj umije zasjati ono što je Grossmanu najvažnije – čovjek.

Svijet je pun ljudi zarobljenih u pogrešnim životima

“Dovale je jedan prilično nesimpatičan pojedinac, i to mi je vjerojatno bio najveći izazov u pisanju te knjige, jer najlakše je stvoriti simpatične likove koji će svima biti dragi”, rekao je Grossman.

To mu kao piscu nije osobito izazovno, pa ni zanimljivo: “Daleko mi je zanimljivije stvoriti jedan takav nesimpatičan karakter i pokazati kako se postupno topi, razotkriti ga kao nekoga tko žudi za ljubavlju, nekoga tko će čitatelja ganuti”, pojašnjava pisac.

Svatko od nas poznaje barem jednog takvog čovjeka, nekoga za koga vam se čim ga prvi put vidite čini da nešto u vezi s njim “nije kako treba, da pleše na neku malo iskrivljenu melodiju”. “Svijet je pun takvih ljudi, zarobljenih u pogrešnim životima”, kaže Grossman.

“Takvi me ljudi zanimaju, zanima me promatrati koliko su ljudska bića sofisticirana u prilagodbi ‘pogrešnim’ okolnostima i na koji se način uče surađivati s njima, do te mjere da im samoobmana ponekad briše ili umanjuje patnju”, dodaje.

Ali Dovale je više od lika u knjizi, u njegovoj se višeslojnosti krije metafora stvarnosti koja ga okružuje, jer “i Dovale i Izrael žive paralelnu stvarnost u odnosu na autentičan život koji su mogli imati a koji im je iskliznuo iz ruku zbog neke greške, pogrešnog odabira”. “Mi u Izraelu živimo život paralelan s onim životom kakav smo mogli imati i kakav još uvijek možemo imati, kad bismo samo bili dovoljno hrabri i pametni”, ističe nadalje Grossman. Danas smo daleko od toga kakvi smo nekada bili “i upravo je takav i Dovale”.

No, književnost ima još jednu jako dobru osobinu, nešto što uglavnom nije moguće u stvarnom životu, a to je da vam daje drugu šansu: “Upravo se to događa pred kraj moje knjige, a to je da Dovale naglo pronalazi sebe, ponovno postaje onaj dobri, odavno izgubljeni dječak kojemu se još uvijek može dogoditi toliko dobrih stvari, a sve loše i pogrešno u njegovu životu stigne biti ispravljeno”, rekao je pisac.

Trilogija o gubicima

Grossman nije nepoznat hrvatskoj publici – u Zagrebu je već gostovao 2016. godine, kada je predstavio roman “Do kraja zemlje” (2008.), proglašen jednim od najvećih romana našeg stoljeća. Ta knjiga, na hrvatskome objavljena također u Frakturinoj nakladi i prijevodu Tatjane Jambrišak, zajedno s “Falling out of Time” (2011.) i “Ušao konj u bar” čini literarnu trilogiju intimnog procesa autorova suočavanja s boli i gubitkom.

Njihovi se likovi na različite načine nose s teretom tuge, što je piščev pokušaj izlaženja na kraj s vlastitim gubitkom, nakon što je 2006. godine u vojnoj akciji u južnom Libanonu poginuo njegov sin Uri.

“Moje je pisanje neodvojivo od mojeg života. Posljednjih 12 godina naučio sam živjeti s boli, ali ne samo kako bih preživio gubitak koji mi se dogodio, jer to mi samo po sebi nije dovoljno. Želim živjeti svoj život punim plućima uz punu svijest o svojem gubitku. Dio tog recepta preživljavanja svakako je i moje pisanje, što je vidljivo i u te tri knjige”, rekao je.

Od Ore, junakinje knjige “Do kraja zemlje” koja odbija postati žrtvom okolnosti, preko likova iz knjige “Falling out of Time”, koji samo nastoje nekako preživjeti, došao je do Dovalea, čiji je život jedan dugačak proces kanaliziranja bijesa.

Pisac napominje kako Dovaleov cinizam nikako ne znači da je i sam postao ciničan. “Najlakše je biti ciničan, praviti se boljim ili superiornijim od onih koje ismijavate, uzimati si odmak, ne biti ni za što osobno odgovoran”, kazao je. Uza svo iskušenje da i sam postanem ciničan kako bi se što bolje odmaknuo od stvarnosti, nadam se da nisam ciničan i da to neću nikada ni postati, rekao je.

“Svi moji likovi su ljudi koji odbijaju biti žrtve bilo kakvih arbitrarnosti; u svim mojim knjigama postoji pojedinac suočen s nekom arbitrarnošću koju on nastoji nekako preformulirati, prestati biti žrtvom, dati sebi prostora za manevar, za slobodu kretanja. Jer ako imate sposobnost kretanja, onda niste žrtva”, pojasnio je.

Dovale je žrtva, čovjek zdrobljen stvarnošću svojega djetinjstva, a činjenica da je u stanju šaliti se na vlastiti račun čini ga pokretljivim – on nije potpuni zarobljenik situacije. “U tome je važnost humora: on vam daje tu pokretljivost. Ne znam kako bih bez humora preživio vlastiti život”, napominje pisac.

Najbitniji su ljubav, prijateljstvo i kreativnost

Angažirani ljevičarski mirovni aktivist i žestoki kritičar izraelske politike prema Palestincima, Grossman je međunarodnu pozornost privukao publicističkom knjigom “The Yellow Wind”, u kojoj okuplja zapise sa svojeg putovanja Zapadnom obalom početkom 1987. Povod za knjigu je bila 20. godišnjica Šestodnevnog rata, a u njoj Grossman pokazuje koliko je izraelska okupacija štetna ne samo za okupirani narod, već i za samog okupatora.

Veliki patriot i zagovornik pomirenja, Grossman današnju situaciju na Zapadnoj obali opisuje kao onu “apatije i paraliziranosti obje strane”. “To je jedna doista čudna situacija u kojoj smo svi kao začarani dominantnom atmosferom beznađa. Ali ne dajte se zavarati. Ta atmosfera apatije i indiferentnosti samo je maska koja prikriva erupciju do koje će neizbježno doći”, kaže.

Među njegovim se knjigama još ističu “See Under: Love” (2005.) i “The Book of Intimate Grammar” (1991.). Radovi su mu objavljeni u The New Yorkeru, primio je mnoge nagrade, uključujući francusku Chevalier de l’Ordre des Arts et des Lettres, njemačku Buxtehuder Bulle, rimsku Premio per la Pace el’Azione Umitaria, Premio Ischia – međunarodnu nagradu za novinarstvo, izraelsku nagradu Emet i nagradu Albatros Fondacije Güntera Grassa.

Pisac kojemu su omiljene teme obiteljski odnosi, izgubljeno djetinjstvo, važnost roditeljske ljubavi, trenutno radi na novom romanu, obiteljskoj sagi o kojoj zasad ne želi otkriti nikakve detalje, a kao najvažnije u životu navodi “tri stvari: ljubav, prijateljstvo i kreativnost”.

Razgovarala: Gea Vlahović, Hina

Share via email

Ostavite komentar

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Nužna polja su označena s *