Igor Bezinović: ‘Kratki izlet’ je eksces u hrvatskoj kinematografiji

igor_crNakon svjetske premijere na jednom od najuglednijih evropskih festivala, onom u Rotterdamu, Igor Bezinović debitantskim je dugometražni igranim filmom ‘Kratki izlet’, adaptacijom istoimenog romana Antuna Šoljana, nedavno ostvario lijep uspjeh na jednom od najprestižnijh festivala u tzv. regiji, u Paliću gdje je dobio specijalno priznanje, a najsvježija nagrada ona je iz Pule gdje su ‘Kratki izlet’ i njegov autor, koji je ujedno i producent, nagrađeni Velikom zlatnom arenom za najbolji film.

Piše: Damir Radić, Novosti

Igore, što vas je toliko osvojilo u književnom predlošku Antuna Šoljana, koji bi se mogao opisati kao egzistencijalistička alegorija, da ste prema njemu snimili čak dva filma – kratkometražni ‘Vrlo kratki izlet’, a onda i dugometražni igrani debi ‘Kratki izlet’?

Pretpostavljam da me najviše privukao motiv lutanja Istrom. Kako i sam već zadnjih petnaestak godina svako ljeto lutam Istrom, što u autu, što biciklom, što pješice, prepoznao sam mnoge scene u romanu kao meni intimno bliske. Osim toga, svidjelo mi se Šoljanovo balansiranje između svakodnevice, egzistencijalizma i nadrealizma, kao i jednostavnost forme romana. Prvi put sam roman čitao dosta davno i sjećam se kako sam ga automatski doživljavao kao niz filmskih slika.

Ta pikarska forma mi se učinila lijepim kosturom u koji mogu ubacivati dokumentarističke elemente iz vlastitoga života. Što se ‘Vrlo kratkog izleta’ tiče, on je nastao kao priprema za dugi film, kao nekakav casting i stilska vježba, da sam sebi razjasnim što od ‘papirnatih’ ideja funkcionira, a što ne. Da nisam planirao raditi dugi film, vjerojatno ni kratki ne bi nikada bio snimljen.

Šoljanov roman i vaš film alegorijski govore o životu kao putovanju s kojeg svako malo otpadaju neki (dragi) ljudi, a kad se stigne na cilj ispostavi se da je ono za čim se čeznulo (srednjovjekovne freske) po svemu sudeći iluzija, no bez te iluzije ne bi bilo poticaja za putovanje, odnosno života koji ima barem privid smisla. Jesu li iluzije dragocjen začin života, jesu li one na neki način jednako stvarne kao i stvarnost? Naime čini mi se da prikaz fresaka kojih prvo ima, a onda nema sugerira da je oboje jednako stvarno.

Da, upravo tako sam i ja shvatio ideju Šoljanovog romana i unatoč svim sadržajnim i formalnim preinakama u filmskom mediju, nadam se da smo i u filmu uspjeli zadržati istu tu ideju života kao putovanja. Kada Naratorov izlet u romanu i Stolin izlet u filmu završe, jasno nam je da fresaka nema, da je cilj bio iluzija, ali da je traženje te iluzije bilo važnije od samoga cilja. Tako je i sa samim radom na našem filmu, nagrađivani film bi u kontekstu života bio bezvrijedan da mu nije prethodilo bitno i intenzivno iskustvo snimanja filma. Inače, sam opis gledanja u freske i nestanka fresaka je i meni i koscenaristu jako stilski drag, što možete dosta jasno uočiti ako usporedite Šoljanov i naš tekst u tom dijelu romana i filma. Osim toga, jako volimo i zadnjih par stranica romana, svojevrsni epilog u kojem Narator najavljuje novu potragu za Gradinom, tako da smo i u filmu odlučili formalno zadržati epilog s kadrom u Rovinju.

Bio sam uvjeren da nagrada ide filmu Hane Jušić ‘Ne gledaj mi u pijat’, koji je kompletan film, koji gotovo unisono prepoznaje i struka i publika, dok je naš film iznenađenje u hrvatskom kontekstu. Nagrada Haninom filmu bi svakako bila puno manje iznenađenje.

Jeste li u nekim trenucima, zajedno s koscenaristom i glavnim glumcem Antom Zlatkom Stolicom, pomišljali da se odmaknete od romana u smjeru standardnijeg (psihološkog) profiliranja likova? Naime likovi u filmu kao samostalne jedinke u interakcijama s drugima gotovo da ne postoje, svedeni su na svojevrsne znakove ili funkcije u službi generalne ideje.

Ne, likovi su od početka mišljeni kao funkcije, a ne kao psihološki karakteri, kao što je film od početka planiran kao alegorija, a ne kao psihološka drama. Ono što je meni kod Šoljana posebno drago je što nema velike pompe oko otpadanja pojedinih likova, njegovom Naratoru nije svejedno što otpadaju, ali istovremeno nastavlja put bez većih trzavica i drama. Ideja da bi film trebao nužno imati i psihološki profilirane likove mi nije bliska, želio sam da nakon gledanja filma ostaje osjećaj minimalističke alegorije, a ne osjećaj vezan uz konkretne međuljudske odnose. Jedini lik kojeg pratimo od početka do kraja filma je Narator, i to putem voiceovera i u totalima, samo dva puta ga prikazujemo u blizom planu i to oba puta s leđa.

Da smo željeli raditi film o psihološkim profilima likova, koristili bismo znatno više blizih planova, manje voiceovera, precizni scenarij, profesionalne glumce, više dijaloga, duže trajanje filma i manje likova. U našem slučaju smo napravili sve obrnuto.

Jedan od prigovora filmu, koji je na Puli izazvao znatne kontroverze (uglavnom je ili jako hvaljen ili omalovažavan), jest da ima odlično otvaranje dokumentaristički snimljeno na festivalu u Motovunu, ali da ste se onda kad ste trebali ‘početi režirati igrani film’ izgubili. Drugim riječima da ste majstor dokumentarističkog prosedea, što vaši dokumentarci jasno pokazuju, ali da vam onaj igrani, što god to danas kad se dokumentarno i igrano često isprepliću značilo, ne leži. Što kažete na to?

Ne razumijem prigovor da sam trebao početi režirati igrani film. Takav prigovor rezultat je očekivanja gledatelja da će gledati igrani film. Ovaj projekt nisam nikada doživljavao unutar specifičnog filmskog roda niti žanra, ali razumijem da gledatelj koji očekuje da će gledati klasičan igrani film može biti razočaran ovim scenarističko-režijskim stilom. Inače, dio u Motovunu nije ništa manje igrani ili više dokumentaran od ostatka filma.

Intervju u cijelosti pročitajte na portalu Novosti.

Share via email

Ostavite komentar

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Nužna polja su označena s *