IN MEMORIAM PETAR STIPETIĆ: Činjenica je da smo ratovali u Bosni

slider_Stipetic-hina_vPovodom smrti generala Petra Stipetića (1937. – 2018.) ponovo objavljujemo intervju koji je prije 17 godina dao Ivici Đikiću za Feral Tribune.

Generale Stipetiću, kad vam je postalo jasno da u životu želite biti vojnik?

– Nikad nisam ni sanjao da ću biti vojnik, ali život nas ponekad nekamo odvede i mimo naše volje i želje. Poslije završene gimnazije u Ogulinu, 1956. godine, pojavio se natječaj za Vojnu akademiju. Natječaj je bio vizualno lijepo oblikovan, govorio je o određenim pogodnostima i, što je najvažnije, govorio je o besplatnome školovanju. Budući da su moji pokušaji da se upišem na fakultet u Zagrebu propali…

Što ste htjeli studirati?

– Htio sam upisati građevinu, ali trebalo je osigurati stipendiju što ja nisam mogao, a roditelji nisu imali sredstava da me financiraju. Tako sam se, s grupom ogulinskih maturanata, odlučio javiti na natječaj za Vojnu akademiju. Nisam očekivao da ću biti primljen. Pod broj jedan stavio sam Vojno-pomorsku akademiju, a pod broj dva Akademiju kopnene vojske. Ipak, godine 1956. primili su me na Akademiju kopnene vojske u Beogradu i to je, tako sam tada mislio, bilo dobro rješenje za nekoga tko nije imao novca plaćati studij.

Čime su se bavili vaši roditelji?

– Moja je obitelj radničko-seljačka, imali su nešto malo zemlje… Otac je radio na gradilištima: zemlja se tada izgrađivala, pa je bilo dosta posla, ali je on malo zarađivao. Majka nije radila, bavila se poljoprivredom.

U jesen 1956. došli ste u Beograd na Akademiju kopnene vojske. Kako ste doživjeli susret s velikim gradom?

– Beograd je bio lijep grad, nemamo tu što kriti. Meni je tamo bilo lijepo, smještaj je bio pristojan… Međutim, prva mi je godina bila dosta teška i u nekoliko sam navrata namjeravao napustiti akademiju i okaniti se vojničkoga života. Ali kad vam vojnički život i navike malo uđu pod kožu, onda je to teško napustiti. Teško mi je padala odvojenost od rodne sredine, u Ogulinu su se svi poznavali, a Beograd je bio veliki grad u kojemu nikoga nisam znao. Kad sam prebrodio te početne teškoće s nostalgijom, priviknuo sam se i uskoro je došla definitivna odluka da želim biti vojnik i da je to moj životni poziv. Mislim da sam to odlučio negdje na drugoj godini akademije. Tada su se već počele rađati neke ambicije…

Godine 1959. završili ste akademiju i dobili čin potporučnika. Gdje ste upućeni na službu?

– Prva dužnost bila mi je zapovjednik voda u inženjerijskom puku u Trebinju. Inače, dugo sam bio u inženjeriji i taj rod vojske pamtim po lijepim događajima: radili smo dubrovački aerodrom, radili smo na Zelengori i Čvrsnici, na Velebitu, u Boki kotorskoj, na Brijunima… Stalno smo bili na terenu i to mi je odgovaralo. Godine 1967. kao dobar časnik predložen sam za polaznika Više vojne akademije u Beogradu, te sam u činu poručnika položio prijemni ispit. To je bila dvogodišnja škola, vrlo kvalitetna i dobra škola koja je davala široka vojna znanja iz svih rodova i vidova vojske. Drago mi je što sam završio tu školu, jer mi je dala široka vojna znanja i bila je isključivo stručna škola bez ideološkoga upliva.

Vratimo se malo unatrag: kako vam je bilo prvi put stati pred vojnike u trebinjskoj kasarni?

– Vrlo teško, jer kad završite trogodišnju školu i dođete pred vod vojnika shvatite da ne znate ništa. No, poslije nekoliko mjeseci stekne se rutina. Bio sam zapovjednik voda u Trebinju pune tri godine… Upoznao sam taj grad i on mi se svidio, to je prelijepa oaza u onom kamenjaru. Svidjeli su mi se i njegovi ljudi: na koncu, moja je žena Trebinjka.

Jesu li vas vojnici voljeli?

– Uvijek sam imao dobre vojnike. Nisam bio blag, ali sam htio biti pravičan i ljudi su to cijenili. Nikad se nisam iživljavao na ljudima i uvijek sam vojniku prilazio kao čovjeku. Recimo, o tome vam možda može pričati naš poznati glumac Vanja Drach, koji je u Trebinju u to vrijeme, također, bio zapovjednik voda, kao stažista. Bili su to lijepi dani… No, idemo dalje: godine 1969. završio sam, da se malo pohvalim, s odličnim uspjehom Višu vojnu akademiju, te sam postavljen na dužnost zapovjednika bojne u Lovranu i imao sam čin kapetana prve klase. Ubrzo sam, godinu dana prije roka, promaknut u čin majora, a nakon dvije godine službovanja u Lovranu predložen sam za načelnika štaba Inženjerijskog puka u Karlovcu. Međutim, u Karlovcu ostajem samo mjesec dana, jer se puk seli u Zagreb. I od tada sam Zagrepčanin.

Foto FaH/ Dario GRZELJ/ dag

Foto FaH/ Dario GRZELJ/ dag

Zatim dolazi Ratna škola?

– Da, 1975. godine sam, kao dobar časnik u činu potpukovnika, predložen za Ratnu školu. Otišao sam u jednogodišnju Ratnu školu u Beogradu koju sam, također, završio s odličnim uspjehom. Poslije toga sam postavljen za zapovjednika Nastavnog inženjerijskog puka u Karlovcu. Tu sam, u Karlovcu, imao i jednu neslavnu epizodu: naime, bio sam optužen za nekakav nacionalističko-defetistički istup i, po nalogu Partije, smijenjen sam s mjesta zapovjednika puka.

Što ste napravili?

– Ništa nisam napravio. Naime, za jednu sam osobu rekao ‘kad bi u našoj vojsci bilo više takvih, prošli bismo kao Pol Potova Kambodža’.

Tko je bila ta osoba?

– Ma, nije bitno… Nitko iz vrha, nego osoba moje razine. Netko je to čuo, krivo je interpretirao i tako mi se dogodila ta neugodnost sa smjenom.

Kako ste doživjeli 1971. godinu u JNA?

– Te sam godine bio u Puli, tamo je bilo vrlo mirno, nije bilo nikakvih incidenata, ali su dolazili ljudi propagirati ideje “hrvatskoga proljeća”. Sjećam se da je dolazio general Šibl i održao je lijepo predavanje u pulskom Domu armije: pričao je o zastupljenosti nacija u vojsci, a svi smo mu mi, i Srbi i Hrvati, oduševljeno aplaudirali. Kasnije je išla istraga o tome tko je aplaudirao, ali sve je prošlo mirno i bez ikakvih sankcija.

Kako ste gledali na kasnije sankcije prema visokim časnicima JNA koji su sankcionirani zbog sudjelovanja u “hrvatskom proljeću”?

– Normalno da mi kao Hrvatu to nije bilo drago, ali nije tu bilo puno smjena u vojsci. Koliko znam, otišao je Bobetko, otišao je Srnec, čini mi se i general Mutak… Ali oni su zadržali sve privilegije i nije to bilo baš tako tragično.

Što se događalo nakon smjene s mjesta zapovjednika puka u Karlovcu?

– Postavljen sam na dužnost načelnika Katedre taktike u Školskom centru u Karlovcu. Tu sam bio godinu i pol dana, a onda sam tražio odlazak i premješten sam u Republički štab Teritorijalne obrane u Zagrebu na mjesto voditelja nekakvih tečajeva za pričuvne časnike. Bila je to godina 1979. i ja sam sa završenom Ratnom školom vodio tečajeve Teritorijalne obrane.

Kad ste već spomenuli, što je to, ustvari, Ratna škola?

– To je bila najviša vojna škola u JNA i bavila se isključivo strategijskim i operativnim umijećem, proučavala je rat sa svih aspekata, te se izučavalo vođenje rata s upotrebom najvećih formacija. Što da vam kažem, ja sam u tome bio maher i tu sam školu završio s odličnim uspjehom. Moram reći da je ta škola bila vrlo kvalitetna…

Jesu li u toj školi predavali visoki časnici JNA i tko vam je od nastavnika ostao u sjećanju?

– Recimo, zapovjednik moje klase u Ratnoj školi bio je Mićo Janković, poznati strateg iz Drugog svjetskog rata koji je bio zapovjednik Pratećeg bataljona Josipa Broza Tita.

Tko je, od poznatijih vojnih lica, bio u vašoj klasi na Ratnoj školi?

– Ne znam jesu li poznatiji, ali bio je, recimo, admiral Petar Šimić, koji je kasnije bio sekretar Partije u JNA. Bilo je nekih ljudi koji su se eksponirali u ovom zadnjem ratu… Ne, ne bih ih imenovao.

Znate li za nekoga od njih da se nečasno ponašao u proteklom ratu?

– Ne, baš ne… Na primjer, čuo sam da je general Milisav Sekulić nedavno izdao knjigu pod naslovom “Knin je pao u Beogradu”. On je, inače, važio za čovjeka koji je puno čitao i puno radio, te je paralelno s praćenjem predavanja na Ratnoj školi studirao i na Filozofskom fakultetu. Koliko sam čuo, knjiga govori o tome da je iseljavanje Srba s ovih prostora planirano u Beogradu što je meni vrlo zanimljivo.

Gdje odlazite nakon služenja u Štabu Teritorijalne obrane?

– Poslije toga sam postavljen za načelnika Inženjerije u Petoj armijskoj oblasti, potom sam bio pomoćnik operativca u Petoj armijskoj oblasti, onda od 1986. do 1989. zapovjednik obrane grada Zagreba, a od 1989. bio sam na dužnosti načelnik Operativnog odjela Pete vojne oblasti i sjedio sam u istoj ovoj sobi u kojoj sad sjedimo. Bio sam, dakle, pomoćnik tadašnjeg načelnika štaba Pete oblasti generala Rašete, dok je zapovjednik Pete oblasti bio moj veliki prijatelj i kolega general Konrad Kolšek. Nažalost, general Kolšek je smijenjen u prvoj ratnoj epizodi, u kampanji JNA na Sloveniju, a smijenjen je zato što nije poslušao vojni vrh da upotrijebi vojsku onako kako su oni htjeli.

Kad ste uopće dobili čin generala?

– Premda sam ratnu školu završio 1976., generalski sam čin čekao sve do 1989. godine.

Zašto?

– Takav je bio sustav, a vjerojatno mi je malo smetao i onaj incident u Karlovcu. No, sam čin dobivanja generalskog čina bio je mukotrpan: naime, treba položiti generalski ispit, koji se sastoji od teorijskog i praktičnog rada. Moja teorijska radnja bila je “Obrana velikih gradova” i taj sam rad napravio na podlozi grada Zagreba, dok je praktična tema nosila naslov “Organizacija rada korpusa sa smanjenim brojnim stanjem”. Rad je prihvaćen, a obrani radnje bilo je nazočno oko sedamdeset generala. Obranom je rukovodio general Stevan Mirković.

Onda se Jugoslavija počela ljuljati. Kako ste vi to doživljavali?

– Do 1991. sve je to bilo dosta prihvatljivo i normalno. U tadašnjim vojnim krugovima bila je prilično prihvaćena ideja konfederalnog uređenja i da je tako prošlo svi bi ovi narodi, vjerojatno, bez rata došli do svoje samostalnosti. Najviše zamjeram vojnom vrhu što u tim trenucima nije pokazao inicijativu i pomogao demokratske procese, te spriječio divljanje nacionalističkih snaga koje su dovele do rata. Nisam sve to mogao trpjeti, pa sam se u rujnu 1991. odlučio za prelazak u Hrvatsku vojsku.

 "Nikom normalnom ne može biti drago kad počne rat" (FOTO: Wikimedia)


“Nikom normalnom ne može biti drago kad počne rat” (FOTO: Wikimedia)

Kakvo je bilo raspoloženje u ovoj zgradi u proljeće i rano ljeto 1991., dakle, uoči i za vrijeme rata u Sloveniji?

– Mi smo bili dosta zatečeni svim tim događajima. Očekivali smo društvene promjene, ali nismo očekivali rat. Kad je počela kampanja preuzimanja graničnih prijelaza u Sloveniji, nismo u tome vidjeli ništa posebno sve dok nije naređeno da se ta akcija potpomogne vojskom.

Tko je to naredio?

– Naredio je general Blagoje Adžić, no operacije su – zbog ljudskog nepovjerenja – prilično traljavo izvedene. General Kolšek se nije otvoreno usprotivio Adžićevoj naredbi, ali nije htio provesti Adžićeve naredbe onako kako je ovaj zahtijevao. Naime, Kolšek nije htio angažirati nikakve jače snage… Zbog toga je i smijenjen, a na njegovo je mjesto postavljen general Života Avramović, Žika Ledeni. Avramović se odmah preselio na izdvojeno zapovjedno mjesto u Slunju i istoga je časa počeo naoružavati tamošnji srpski živalj, a u Zagrebu smo ostali general Rašeta i ja. U to sam vrijeme već bio u kontaktu s generalom Špegeljem, koji je tada bio hrvatski ministar obrane.

Je li se netko otvoreno protivio naredbama generala Adžića tokom ratnih djelovanja u Sloveniji?

– Da. Sjećam se da je trajao rat u Sloveniji i Adžić je došao u Zagreb, te smo imali sastanak u našoj ratnoj dvorani. Izgalamio se na sve nas, a na sastanku su bili svi vodeći ljudi Pete vojne oblasti, govorio je kako traljavo vodimo vojsku, kako ništa nismo napravili… Svi smo se malo pokunjili, gledali smo u pod, ali onda se našao jedan pravi i pošteni čovjek – nekome, možda, neće biti drago, ali on je Srbin – koji se zove Slobodan Stajčić, pukovnik je bio, i on je ustao i otvoreno rekao: ‘Dobro, druže generale, vi ste mene trideset-četrdeset godina učili da branim ovaj narod. Otkud sad ideje da napadam ovaj narod!? Ja to neću!’ Adžić je poslije toga zašutio, ali nije odustao od svojih stavova.

Kako ste prešli u Hrvatsku vojsku?

– Bio je rujan 1991. i ja sam bio na godišnjem odmoru. Došao je poziv od predsjednika Tuđmana da mu se javim i ja sam otišao kod njega u Banske dvore. On me zamolio da se priključim Zboru narodne garde, a ja sam mu odgovorio da sam spreman za to i da hoću prijeći, no dodao sam da bi bilo dobro malo sačekati dok riješim neke stvari s JNA. Dogovorili smo da prijeđem odmah, ali da radim ilegalno u Zapovjedništvu ZNG-a na Tuškancu. On se složio, ali mi je rekao da im trebam istog tog dana. I doista, istog sam dana u tri sata popodne bio na Tuškancu, a u pet sati na vijestima sam čuo izjavu predsjednika Tuđmana da je formiran Glavni stožer, da je načelnik stožera general Tus i da je njegov zamjenik general Stipetić. Moj odlazak kući tako je do daljnjega bio zapečaćen: na Tuškancu sam, naime, ostao sljedeća dva mjeseca.

Jeste li u tom trenutku bili ljuti na predsjednika Tuđmana?

– Normalno da jesam, kao čovjeku sam mu zamjerio takav postupak, ali više nisam imao kud. Morao sam na dva mjeseca prekinuti viđanje s obitelji, a prvi sam put došao doma nakon akcije oslobađanja vojarni.

Što je bilo vaše zaduženje u Glavnom stožeru?

– Bio sam pomoćnik načelnika za borbena djelovanja i težište moga djelovanja bilo je, uglavnom, uspostaviti crtu obrane od istočne Slavonije do Dubrovnika. Obilazio sam sva ratišta i organizirao mobilizaciju, te smo u to vrijeme, na opće zaprepaštenje, uspjeli mobilizirati i opremiti 64 brigade HV-a. E, kad smo to napravili, onda sam znao da nas nitko ne može pobijediti. Potom smo krenuli u planiranje ofanzivnih aktivnosti: jedna od prvih takvih akcija bila je operacija oslobađanja Bilogore i Papuka, koja je kasnije trebala prerasti u oslobađanje zapadne Slavonije. Operacija je bila privedena samom kraju, ali je odlukom iz vrha naprasno zaustavljena pred Božić 1991. godine. Godine 1995., u akciji Bljesak, namjerno smo išli po istim planovima i akcija je bila uspješna.

Čitav ste se život školovali za rat i sve što ste u životu radili zapravo je bilo spremanje za ratovanje. Kako ste se osjećali 1991.?

– Nikom normalnom ne može biti drago kad počne rat. No, kad rat počne, onda ga treba znati voditi, treba u rukama držati situaciju i planirati ona borbena djelovanja koja daju najveće efekte. Nažalost, u ovom našem ratu često nije bilo tako: uzimali su pravo da naređuju i oni koji to nisu trebali raditi. Glavni stožer jest bio nekakav centralni organ koji je planirao i rukovodio, ali se radilo i mimo njega. Bilo je dosta paravojnih institucija koje su češće ometale, nego što su pomagale pametnom izvođenju borbenih aktivnosti.

Nekako se čini da ste čitavo ratno vrijeme proveli u sjeni, a istodobno ste gledali kako neki mladi momci u roku od godinu-dvije postaju generalima. Kako ste na to gledali?

– Nije mi bilo milo, u svakom slučaju… No, gledajući opći interes obrane Republike Hrvatske nikad nisam postavljao pitanja zašto se to tako radi. Meni je bilo jasno da stranka na vlasti protežira svoje ljude i isto tako mi je bilo jasno da to ne koristi ovoj državi: bilo je, naime, bolje da je protežirana struka, a ne politika. No, bilo je takvo vrijeme. Savjesno sam i odgovorno obavljao poslove koji su mi povjereni i pritom se nisam puno zanimao za napredovanja ili materijalne probitke. Drugi su napredovali po stranačkom ključu što je za svaku vojsku porazna činjenica.

U ono vrijeme kad su Hrvatsku vojsku napustili Tus i Špegelj, je li i vama palo na pamet da se povučete iz vojske?

– Nije mi palo na pamet, jer sam uvijek mislio da ima prostora da pomognem i da radim. Danas razmišljam je li vrijeme da odem. Vjerojatno je vrijeme…

Dobro, ali jesu li vas ti odlasci pokolebali, jesu li vam govorili da nešto tu nije u redu?

– Nisu me pokolebali ni u čemu. Smatrao sam da trebam ostati i pomoći, a kad procijenim da moja pomoć nije potrebna, sam ću otići.

Petar Stipetić
“Otvoreno sam se suprotstavio ideji otvaranja bilo kakvih ratnih djelovanja u Bosni” (FOTO: Hina/Damir Senčar)

U razdoblju od jeseni 1992. do proljeća 1994. godine Hrvatska je vojska neosporno bila u Bosni i Hercegovini. Jeste li vi imali spoznaja o odlascima HV-a u susjednu državu?

– Otvoreno sam se suprotstavio ideji otvaranja bilo kakvih ratnih djelovanja u Bosni, pa i ratnih djelovanja HVO-a. To je odbačeno i pao sam u određenu nemilost zbog takvoga stava. Pošto mi se zamjera da se miješam u politiku, ne bih komentirao tu situaciju, ali je činjenica da smo mi HVO naoružavali i pomagali, te dijelom postrojbi sudjelovali u operacijama u Bosni.

Nikad vam nitko nije došao s idejom da povedete neku jedinicu Hrvatske vojske u rat protiv Bošnjaka?

– Ne, valjda nisam bio tip za to. Bio sam jednom u Bosni poslije Daytonskoga sporazuma i pokušao sam pomoći oko organizacije buduće vojske, ali se nismo suglasili i istog sam se dana vratio u Zagreb.

S kim ste razgovarali?

– Bio je general Sopta i ti ostali njihovi generali… Možda sam bio grub i rekao sam im: ‘Ako nas ne želite slušati, onda se spremajte za novi rat’.

Je li to onda upravo ono što se sad događa u Hercegovini?

– Ne bih to komentirao.

Da ste 1993. dobili naredbu predsjednika Tuđmana ili ministra Šuška da idete ratovati u Bosnu, biste li poslušali?

– Kao vojnik, morao bih otići, a kako bih radio – e, to je moja stvar.

Jeste li hrabar čovjek?

– Nikad se ničeg nisam bojao. Bio sam i u teškim situacijama, i pod neposrednom vatrom, i u opasnosti, ali ne bih rekao da me je bilo strah.

Osumnjičenik ste Haaškoga suda. Je li vas sad, bar malo, strah?

– Nije! Izići ću pred njih čista obraza i savjesti, te ću im pokušati predočiti sve što sam radio. Pokušat ću dokazati da Hrvatska vojska, koja je bila pod mojim zapovijedanjem, nije činila nečasne radnje. Sigurno znam da nisam naredio zločin i da nisam znao da netko od mojih vojnika čini zločine. Da sam znao poduzeo bih odgovarajuće mjere. Pred haaške ću istražitelje izići uvjeren da mogu obraniti i sebe i Hrvatsku vojsku od onog što nam se pripisuje.

Zašto biste branili Hrvatsku vojsku?

– Hrvatsku vojsku, u segmentu u kojemu sam ja zapovijedao, branit ću po cijenu života.

Dobro, ali valjda naslućujete zašto vas je Haaški sud osumnjičio?

– Ne, ja mislim da su oni pogriješili. Iskreno mislim da su pogriješili…

Hoćete li istražiteljima kazati sve što znate ili ćete ići do granice koja ne ugrožava druge ljude?

– Na prvom ću mjestu braniti Domovinski rat, na drugom mjestu branit ću Hrvatsku vojsku, a tek ću na trećoj razini braniti sebe.

Zašto?

– Zato što mislim da ću obranom dviju prethodnih stavki obraniti i sebe. I, naravno, reći ću sve što znam i sve u čemu sam sudjelovao. Čini mi se kao da se netko našalio sa mnom ili se sudbina sa mnom našalila. Ja, jednostavno, nisam taj, nisam zločinac, i nikad u životu nisam se ogriješio o zakon i pravdu.

Preuzeto sa portala Lupiga.Com

Share via email

Ostavite komentar

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Nužna polja su označena s *