Prije tri mjeseca na mjesto pravobraniteljice za ravnopravnost spolova, nakon provedenog natječaja, izabrana je pravnica Višnja Ljubičić. U svom dvadesetogodišnjem radnom iskustvu najduže je radila u Ministarstvu obrane na različitim poslovima (u tom je periodu stekla i čin satnice) i u Vladinom Uredu za ljudska prava, odakle je i došla na mjesto pravobraniteljice. U svojoj biografiji, među ostalim, navodi da je kao članica Radne skupine sudjelovala u izradi prvog Zakona o ravnopravnosti spolova te da je zagovarala ideju osnivanja pravobranitelja/ice za ravnopravnost spolova, piše Barbara Matejčić na portalu Libela.

Aktivno

* Vašim izborom za pravobraniteljicu nisu svi s civilne i aktivističke scene bili zadovoljni, najviše zbog toga što dolazite iz državnih institucija, a na novoj vam je funkciji dužnost da građane štitite od diskriminacije i u državnim institucijama. Kako odgovarate na takve kritike?

 - Ako se radi o prigovoru na moj profesionalni background, jer sam provela 20 godina u državnoj službi, mogu reći da mi je to samo prednost. Dobro znam kako funkcionira državna uprava i to mi olakšava posao kada trebamo surađivati ili upozoravati na propuste unutar državnih institucija. Čula sam i prigovor da nemam nikakvog aktivističkog iskustva u području ravnopravnosti spolova i ljudskih prava, što nije točno. Dajući pravne savjete volontirala sam u udruzi Mobbing od samog osnivanja, što mi je dalo bogato iskustvo na području diskriminacije. Mislim da je u takvim prigovorima vidljiva predrasuda prema državnim službenicima kao inertnim, birokratiziranim osobama koje su nedovoljno profilirane u određenim područjima. A ja sam, na primjer, iznijela pregovore s EU za dva područja: antidiskriminacija i ravnopravnost spolova u Poglavlju 19. Dakle, želim reći da takvi prigovori dovode do izravne diskriminacije osoba koje zbog pripadanja određenoj društvenoj strukturi, u ovoj slučaju državnoj, nemaju iste mogućnosti i diskriminirani su prilikom zapošljavanja. Takvi prigovori predstavljaju izravnu diskriminaciju. A k tome su i pljuska ostalim pravobraniteljima koji također dolaze iz državnih struktura, a savjesno obavljaju svoj posao. Na njihov odabir nije bilo prigovora, nego samo na mene.

* Otkako ste stupili na dužnost, bili ste vrlo aktivni: obilazili ste Hrvatsku, organizirali okrugle stolove, sastajali se s predstavnicima udruga, objavljivali javna priopćenja. Kakav ste dojam stekli u prva tri mjeseca rada, koje su slabe točke dosadašnjeg rada Ureda i koji će biti vaši prioriteti?

- Htjela bih pojačati međunarodnu suradnju, koja do sada nije bila razvijena. Zbog toga sam prestrukturirala Ured i otvorit ćemo novo radno mjesto za osobu koja će se baviti natječajnom dokumentacijom za pristup EU fondovima. Tako ćemo moći biti potpora organizacijama civilnog društva koje se natječu s projektima, a i sami ćemo moći biti nositelji projekata. Ako se budemo oslanjali samo na sredstva iz državnog proračuna, nećemo moći sprovesti sve ono što namjeravamo. Također bih htjela da Ured bude što prepoznatljiviji u javnosti i da građani znaju da nam se mogu obratiti. Želim i da budemo što češće umješači u sudskim postupcima, kao i da pojačamo prisutnost Ureda na terenu – i među lokalnim vlastima i među građanima.

Radna diskriminacija

* Prema izvještaju Ureda iz 2010. godine pritužbe građana se najčešće odnose na ostvarivanja radnih i socijalnih prava. Hoće li tržište rada i radnička prava biti u fokusu vašega rada?

- Moja je vizija da Ured jednako zastupa sva diskriminatorna područja za koja je nadležan. Međutim, evidentno je da najviše pritužbi građana ima u području rada i zapošljavanja, a potom obiteljskog nasilja. Diskriminacija na području rada je široko polje djelovanja i dobivamo puno različitih pritužbi na poslodavce. Nedavno smo imali očigledan primjer izravne diskriminacije kada je jedna poznata tvrtka izdala odluku o otpremnini posebno za muškarce i posebno za žene, pri čemu su žene bile zakinute za iznos u odnosu na muškarce. Izdali smo preporuku toj tvrtki da to izmijene i uvažili su je. U Hrvatskoj postoji i veliki problem rada na crno i rada na određeno vrijeme koje traje godinama. Takve pritužbe također dobivamo. Obiteljsko nasilje nas, s druge strane, na ljudskoj razini najviše pogađa, i tu je situacija zaista alarmantna. Institucije se ne pridržavaju uvijek protokola o postupanju u slučaju obiteljskog nasilja. Policija, recimo, ponekad ne izlazi na teren na prvi poziv, već na treći, ne vode zapisnike ili su u manjim sredinama blagonakloni prema počiniteljima jer ih poznaju. Zbog toga sam razgovarala s bivšim ravnateljem policije Oliverom Grbićem  i ukazala mu na propuste i bili su suglasni s našim prigovorima. Prednost je policije što provodi edukaciju svojih službenika pa je tako u zadnjih godinu dana educirano oko 320 voditelja policijskih službi iz čitave Hrvatske o promptnom reagiranju u slučaju obiteljskog nasilja. Međutim, centri za socijalnu skrb nemaju takvih edukativnih programa, a imamo česte pritužbe građana, najčešće žena, koje se tuže da centri adekvatno ne shvaćaju obiteljsko nasilje, već ga tretiraju kao obiteljske razmirice. Iako su ovlašteni da po službenoj dužnosti iniciraju postupanje policije, to ne čine u dovoljnoj mjeri. I u slučaju starateljstva nad djecom postoji problem stereotipnog pristupa socijalnih radnika/ca, koji naklonost pokazuju prema majkama, nauštrb očeva. Na naše preporuke su nam centri za socijalnu skrb znali odgovarati da pravilno postupaju i da nema mjesta našim prigovorima o diskriminatornom ponašanju. Naravno da mi nije u interesu pisati preporuke kojih se nitko neće pridržavati. Trebalo bi osigurati sustavnu edukaciju zaposlenika kako se propusti ne bi događali. Tražila sam razgovor s bivšim ministrom Darkom Milinovićem, što mi nije udovoljeno, ali mi je rečeno da mogu očekivati razgovor s novom ministricom socijalne politike i mladih, Milankom Opačić.

* Upravo ste nedavno na regionalnom sastanku pravobranitelja izjavili da biste "željeli živjeti u društvu u kojem se preporuke pravobranitelja ne bi smjele ignorirati". Kako se to može postići?

 - Pravobranitelji nemaju mogućnost izricanja kazne, kao što to nemaju ni druga antidiskriminacijska tijela u svijetu. Ali uvažavanje naših stavova se može postići izgradnjom autoriteta, kao što je to u zemljama s dugom tradicijom pravobraniteljstava. Kada sam još prije osnivanja pravobraniteljstava u Hrvatskoj razgovarala s norveškim pravobraniteljem za djecu, rekao mi je da neovisna institucija parlamentarnog pravobranitelja ima takav dignitet u njihovom društvu da je dovoljno da nazovu instituciju ili tvrtku u kojoj je uočeno kršenje ljudskih prava i najave da će obaviti nadzor nad njihovim radom pa da oni sami riješe sporni slučaj. Ne žele se dovesti u situaciju da ih se javno proziva i da time naštete svom ugledu.

* Gdje još uvijek ima otpora, na čemu ćete morati najviše raditi?

 - Na suzbijanju institucionalne diskriminacije i na osvješćivanju javnosti da svaki poslodavac mora znati da će biti sankcioniran ako se utvrdi diskriminacija. Kada sudska praksa zaživi, ni jednom poslodavcu neće biti u interesu da bude obilježen kao onaj koji diskriminira.

Intervju u cijelosti možete pročitati ovdje.

Barbara Matejčić, Libela