Neki najpoznatiji radova Siniše Labrovića, otkako se zadnjih dvanaest godina bavi umjetnošću su "Stado.org" iz 2005., kada je u jeku masovne histerije oko "Big Brothera" organizirao reality show s ovcama, prepjevavanje u desetercu i uz gusle jednog cijelog broja časopisa "Glorija" (2007.), zatim priručnik i radionica za siguran uspjeh u kriminalu "Postdiplomsko obrazovanje" (2008.), performans "Perpetuum Mobile" (2009.) u kojem je kao samoodrživi organizam pio svoju mokraću, izazivanje tadašnjeg ministra kulture Bože Biškupića na boksački dvoboj za ministarsku funkciju (2010.), kako bi kao ministar mogao konačno dotući suvremenu umjetnost jer bi tek kao arheološka činjenica, prema kriterijima Ministarstva, imala šansu da bude relevantna, piše Barbara Matejčić, za magazin Forum, a prenosi H-Alter.

Za neke nema krize

Prije nego što se u 35. godini počeo baviti umjetnošću, predavao je u školama hrvatski jezik i književnost. Od rada u školi nije odustao zato što mu se slobodarska umjetnička pozicija više svidjela, već zato što nije uspijevao naći stalan posao u toj struci koju, kaže, jako voli. Labrović kaže da je nemogućnosti pronalaženja posla u školi pridonijelo i to što je 2000. godine, na Dan antifašističke borbe, u Sinju zavijao rane devastiranom antifašističkom spomeniku. Bio je to Labrovićev prvi performans. 

* Kako se nosite s tim da kao umjetnik imate društveni status, ali vam to ne garantira niti minimalnu materijalnu stabilnost?

- Ne postoji ni jedno područje u okviru državne uprave u kojem bi kriterij kvalitete bio pretvoren u materijalnu ili bilo kakvu drugu izvjesnost. Moj društveni status ne znači ništa ili barem ne dovoljno da se pretvori u mogućnost da živim od svoga rada. To sam već iskusio radeći u školstvu. Bio sam doista odličan nastavnik, ali me ta odličnost nije nigdje dovela. Prvo sam dvije godine radio na Hvaru, a onda sam sljedećih deset godina, što u Sinju što u Zagrebu, proveo tražeći posao. Nikakve reference mi nisu pomagale, nikada nitko nije tražio mišljenje mojih bivših poslodavaca, roditelja ili djece kojoj sam predavao. Bile su važne samo tri stvari: politika, veza i mito. Ne postoji ni jedno područje u okviru državne uprave u kojem bi kriterij kvalitete bio pretvoren u materijalnu ili bilo kakvu drugu izvjesnost.

* Koliko to vrijedi i za područje umjetnosti? Nedavno ste hodočastili na koljenima Milanu Bandiću zbog toga što su smanjena sredstva za kulturu u Gradu Zagrebu, pogotovo za nezavisnu kulturu za koju je negdje nestalo namijenjenih joj 11 milijuna kuna. Neki umjetnici potajice hodočaste i moljakaju gradske službenike zadužene za kulturu pa je li taj vaš čin, osim prema Bandiću, bio kritički usmjeren i prema umjetnicima koji pristaju na netransparentna i nepotistička pravila igre? 

- U ovoj je zemlji ozbiljna stvar platiti račune, imati koji obrok dnevno, osigurati si odjeću, eventualni odlazak u kino i člansku iskaznicu u knjižnici. Zbog toga respektiram svoje kolege koji se za to bore hodajući po gradskim uredimadržavi, ali sustav koji je uspostavljen je feudalan. Voljom moćnika su dokinuti svaki kriteriji i ne preostaje vam drugo nego da se osjećate kao kmet. Pa vam onda kao jedina gesta kojom se možete obratiti svom gospodaru ostaje gesta prizivanja njegove milosti. Jer, propisana pravila i instance koje bi trebale odlučivati o stručnosti i kvaliteti na određenom području ne vrijede. To se vidi i kod te dodjele sredstava za kulturu gdje su mišljenja stručnih vijeća sasvim zanemarena i novci su ponovno dodijeljeni netransparentno. Bizarno je da se govori o krizi i da se onda štedi na onima čija se potpora izražava u tisućama, a ne štedi se na institucijama koje dobivaju milijune kuna. Za Kazalište Komedija, za Histrione ili za HNK nema krize. Bilo bi zanimljivo zbrojiti njihova sredstva i sva gostovanja koja su imali u inozemstvu i usporediti to s tim koliko, recimo, BADco dobiva i koliko gostuje vani. 

Strukture moći

* U svojim se performansima često obraćate strukturama moći, ali pri tome nikada ne igrate na emocije gnjeva ili ljutnje, što je obično modus kojim se narod obraća vladarima, i to tek kada je na to natjeran. Vi se odlučujete na humor, ironiju. Zbog toga što je tako učinkovitije, vama taj način više odgovara ili nešto treće?

- To mi više odgovara, a  i višeznačnost tako dolazi puno jače do izražaja. Nemam iluzija da mogu ikome stvarno naštetiti kada to ne može ni policija, državno odvjetništvo ili svi oni koji su usput nastradali, a vjerojatno su puno opasniji ljudi od mene. Važno mi je da ojačam svoju samosvijest, jer je i u komunizmu i u ovom nacionalizmu koji živimo od devedesetih  potisnuta važnost pojedinca. U svojim radovima ne želim odustati od sebe i zaboraviti da je moj svakodnevni život jedini koji imam, a humor je moj način i kroz njega nastojim olakšati prihvaćanje onog što radim.

* Adresati vaših performansa su bili, među ostalima, Bandić, Biškupić, Sanader.  Je li bilo kakvih reakcija od njih?

- Bandić mi je obećao da će me voditi na otvaranje posljednjeg City centra, dat će mi i škare i traku i ovlaštenje da krojim. Biškupić me primio u svom uvredu i vodili smo uljudan razgovor mada je odbio predati mi Ministarstvo. Uvred mu je divan, četverosoban, i već sam ga vidio s dvojicom podstanara i ekstra 500 eura. Iz Sanaderovog Uvreda mi je navodno preko posrednika ponuđena određena svota da se više ne bavim njime.   

* Zašto ste uopće još u svojim počecima odabrali performans kao sredstvo izražavanja? Zbog mogućnosti direktne akcije ili zbog toga što se performans činio najraspoloživijim načinom inicijacije u svijet umjetnosti?

- Direktnost i suodnos s publikom mi jesu važne, iako sam popriličan tremaš u javnom nastupu. Prije nego što sam izašao pred publiku da bih bos otplesao balet po trnju na guslarsku izvedbu Evo zore, evo dana u performansu Umjetnik se provodi kao bos po trnju, mislio sam da ću pasti u nesvijest od treme. Nisam pao. No, zašto performans? Nemam klasičnih talenata koji bi bili priznati, kao što su slikarski ili kiparski, pa da sam se mogao za to odlučiti, ali suvremenost je radila za mene i neki su ljudi još davno prije mene probili to polje i osvojili pravo da se izražavaju i na druge načine u polju vizualne umjetnosti. Tako sam se i ja odlučio okušati. A s druge strane, tada sam živio u Sinju, nisam imao nikakvu opremu - tek sam nedavno dobio videokameru i aparat kao poklon od jednog sinjskog poduzetnika i, u ovom slučaju, dobrotvora -  pa sam radio u okviru onog što imam, a u većinskom sam vlasništvu posjedovao samo sebe.