Ono što nedostaje u cijeloj ovoj priči je analiza uzroka zatečene situacije, a ne samo posljedica koje se ogledaju u statistikama nezaposlenosti i javnog duga. Iako te brojke prikazuju dimenziju krize, vrlo vješto skrivaju odgovornost za njen nastanak, a pritom efikasno služe krupnom kapitalu da se riješi društvenih kočnica koje mu umanjuju profitabilnost - radničkih prava, prenosi Advance.

Neposredni povod za generalni štrajk je uvođenje reforme rada koje drastično umanjuje prava radnika pred poslodavcem, kao i okolnosti pod kojima je ta reforma donesena. Ključne promjene su: smanjenje otpremnine sa 45 na 33 dana po godini rada u poduzeću s maksimumom od 24 mjesečna iznosa s prethodnih 42; dozvoljava se otpuštanje u slučaju smanjenja prihoda čak i u slučaju da nema gubitka profitabilnosti; dopušta se otpuštanje zbog izostajanja čak i kada je opravdano;  ukida se kontrola kolektivnog otpuštanja od strane sudskih organa (ranije je sudac odlučivao o zabrani ili dopuštanju kolektivnog otpušanja u zavisnosti od financijskog stanja poduzeća); produžava se probni period na 1 godinu (s prethodnih 6 mjeseci) što omogućava otpuštanje radnika s manjim radnim stažom bez troškova;

omogućava individualno ili grupno snižavanje plaće ako je iznad sume propisane kolektivnim ugovorom; omogućava nepoštovanje kolektivnog ugovora iz ekonomskih razloga; omogućava neplaćen rad nezaposlenih u državnoj službi; promjena geografske lokacije radnog mjesta (tj. omogućava se da se radnik preseli u drugi dio države), kao i mnogo sitnijih izmjena.

Iako je nova Vlada od početka promovirala ovu reformu kao stimulaciju za ekonomiju i neophodan impuls za stvaranje novih radnih mjesta, kako je to njihov izborni program nalagao, činjenice govore da je efekt oprečan.