Ispovijest Međimurke koja se rodila kao muškarac: ‘Roditelji su me fizički napali kad sam im otkrila svoju tajnu, razmišljala sam o samoubojstvu, no konačno živim ono što jesam’

Ranko Šuvar/CROPIX

Ranko Šuvar/CROPIX

Lorena Rosa rođena je u Međimurju pred točno 44 godine kao Renato Horvat i, kao što vidite, nema nikakvih problema sa spominjanjem svog negdašnjeg imena – poprilična je to rijetkost kad razgovarate s trans osobama. Odrastala je u klasičnoj međimurskoj patrijarhalnoj obitelji u kojoj postoji jasno definirana podjela rodnih uloga: dečki igraju nogomet, tuku se i, kad za to dođe vrijeme, pokazuju interes za djevojčice.

Piše: Robin Mikulić, Jutarnji list

Lorenu su, kao i njegove prijatelje, tada zanimale cure. Onda još, doduše, nije znala da ju uz ženske spolne organe pale i druge ženske stvari.

Nikad se nije igrala s lutkama niti se baš uklapala u rodne stereotipe koji ljudima padaju na pamet kad pomisle na odrastanje muškarca zarobljenog u krivom tijelu. Nogomet, doduše, nikad nije voljela, a nije bila baš niti fizički najrazvijenija u razredu. I upravo se zbog toga trudila biti veći muškarac od svojih vršnjaka iako je znala da se po mnogočemu od njih razlikuje.

Znaš kaj, ako ćemo baš iskreno, ja do svoje 39. godine nisam znala da uopće postoji ime za ono kak se ja osjećam.

“Jednog sam popodneva sjedila pod trsom, onako popodne odmarajući se od rada u goricama”, Lorena se u to vrijeme bavila fizikalijom na crno kad god je ljudima trebalo, “i tak sam se onda ja zamislila nad time što ono T u LGBT znači. Kak onda još nisam imala niti kompjuter niti baš imala pristup internetu potrajalo je neko vrijeme dok nisam uspjela istražiti kaj to trans točno je. Zamisli, a moja mama optužuje internet da je napravio ovu sramotu od mene, a donedavno nisam ni kompjuter imala!”

Radije sam otišla u Vrapče nego u rat

Lorenin se život nakon te spoznaje promijenio iz temelja. Nije, doduše, još nikome rekla za svoju transrodnost jer se bojala reakcije svoje okoline. No, konačno je shvatila zašto je od svoje 19. godine u tajnosti sama izrađivala ženske cipele, šivala haljine i krala mami i sestri šminku. “Ma znala sam oduvijek da sam drugačija”, odgovara na moje neprikriveno čuđenje.

“Evo, recimo kad sam trebala krenuti u vojsku taman prije rata, kad se je već znalo da bude sranja, nisam imala problem s tim da idem u rat, nego da idem u rat kao muškarac. Sama ideja da tam negdje budem s drugim muškarcima kao muškarac mi je bila mrska i pokušala sam se izvuć, samo nisam znala kak to uopće napraviti. A kak je kazna za neodazivanje na poziv zatvor, su mi u vojsci rekli da postoji alternativa.“

Ranko Šuvar/CROPIX

Ranko Šuvar/CROPIX

I tako je, na nagovor oficira, izmislila da razmišlja ubiti nekoga kako bi ju umjesto u zatvor na par mjeseci zatvorili na psihijatriju.

“Rekli su mi da ću tak riješiti problem vojske pa sam pristala. U Vrapču sam provela dva tjedna, proglasili su me ludom, ali nisam izdržala do kraja. Pobjegla sam u bolničkoj opravi kroz prozor do tete koja je živjela na Črnomercu. Nikad me nisu ni tražili”, priča mi Lorena.

Zbog dijagnoze koju je dobila, jer je lagala da je luda, proglašena je radno nesposobnom radi čega je u svojim 30-ima konačno završila u penziji.
Tek s 39 godina sam saznala da transeksualnost uopće postoji

Kad se vratila u Međimurje, tada je još živjela kao Renato, počela je polako shvaćati da ju uz žene zanima i kako biti ženom, odnosno počela se prerušavati u ženu. “Po noći sam u tajnosti sama radila cipele, šivala haljine ili oblačila sestrine. Nitko nije znao kaj radim niti sam ja to ikome govorila. Prvi put sam naglas izgovorila da se osjećam kao žena psihijatru u Čakovcu nakon kaj sam saznala da transeksualnost uopće postoji. Imala sam 39 godina.”

Zanimalo me kako je zdravstveno osoblje u međimurskoj bolnici reagriralo na njezinu priču. “Prihvatili su me. Počela sam s tranzicijom, obavila masu psiholoških testova kako bi se uopće konstatiralo jesam li psihički zdrava. Pokazalo se da jesam.”

U tajnosti je polako u svoju svakodnevnu rutinu počela uključivati ‘ženske prakse’. Počela se decentno šminkati i preko dana, puštati kosu, krenula je kupovati odjeću po dućanima u Čakovcu. Jer, kad si iz Međimurja, a pritom ne živiš u Čakovcu, sve što je iz Čakovca vrijedi više. Vjerojatno je tako u svakoj provinciji, no vratimo se mi Loreni.

Kad je konačno svojima rekla što je na stvari, fizički su nasrnuli na nju. Uključila se i policija, a da stvar bude gora Lorenini su svu krivnju svalili na nju pa je zaradila i kaznenu prijavu. Uskoro su je izbacili i iz kuće. Dom je, prije nego se preselila u Zagreb, pronašla u centru za nezbrinute starije i nemoćne osobe nadomak Čakovca, kako kaže jedinom utočištu za beskućnike u Međimurju.

Najveća podrška u životu mi je zajednica iz dnevne bolnice

“Tad sam se htjela ubiti. Svi ti mi, transeksualci, živimo na margini, ali to je bilo previše. Kad sam se konačno preselila ovamo počela sam živjeti slobodnije, ubila bih se da nisam. Krenula sam s hormonskom terapijom i počela dobivati tijelo žene. Evo, nakon što se ujutro obrijem sam gotovo i zadovoljna odrazom koji vidim u ogledalu.”

Kad sam je pitao kako se financira dobio sam odgovor koji me nije nimalo iznenadio budući da dobro znam kako (i od čega) obično žive transeksualke. Ni od čega, i to prilično doslovno.

“Imam tu neku mirovinu, a mama mi preko bratića – koji inače sa mnom valjda zbog sramote nije već godinama popio niti kavu iako smo prije nekad bili jako bliski, a i danas se vidimo na mjesečnoj razini – šalje novac. Ne zato jer se brine za mene, nego zato kaj tak plaća za čistu savjest znajući da bih se ubila da se ponovno moram vratiti u neki starački dom. Posla za mene nema, a teško pronalazim i stan.”

Živim od hrane koju dobijem u dnevnoj bolnici, a dobila sam i par ponuda da se počnem baviti prostitucijom. Al kak sam vjernica, to nikad nije dolazilo u obzir. Neću griješit protiv Boga samo kako bih preživjela.

Nekako sam se pomirila cijenom koju plaćam da nakon 40 godina konačno živim ono što jesam. Tak ti je to, kad jednom uđeš u tranziciju moraš biti spreman izgubiti apsolutno sve u životu da bio dobio tu jednu stvar. Hvala Bogu što imam divnu podršku u zajednici koju sam pronašla u dnevnoj bolnici.”

Nije mi bed potući se s kretenima jer se bavim borilačkim sportovima

Ali tu diskriminacija za Lorenu ne staje. Pričala mi je kako je prošle godine oko Svih svetih doživjela neugodnu situaciju u autobusu jer ju je grupa homofobnih mladića, kako kaže, skužila. Nasrnuli su na nju shvativši da se ne radi o biološkoj ženi, ali ona ih je, budući da se bavi borilačkim sportovima, lakoćom doslovno bacila iz busa prije nego što je vozač zatvorio vrata.

1526634679transrodna_lorena10-170518

Ponovno se uključila i policija, a nitko od u autobusu prisutnih putnika nije htio svjedočiti u njezinu korist, a ne bi izbjegla niti novu prijavu da naposlijetku jedna žena ipak nije skupila dovoljno hrabrosti i javno prozvala svoje suputnike.

Skuže me nekad ljudi. Iako me zakon priznaje kao ženu.

Lorena je, naime, nedavno i formalno promijenila oznaku spola u službenim dokumentima. “Ljudi još uvijek reagiraju agresivno. Ali, ne bojim se ja. Fala Bogu pa se još uvijek znam tuć k’o muškarac, kad je to potrebno.” Osim toga, otkrila mi je i kako se transeksualke često i same međusobno znaju potući. Iz ljubomore, kaže.

Imam problema s trans zajednicom

No, nije samo ljubomora njezin problem s trans zajednicom. Lorena priprada manjini unutar manjine. Ona, naime, ne planira fizički promijeniti spol. “Privlače me žene, oduvijek su me privlačile žene. Kako će me ikad prava heteroseksualna žena htjet bez penisa? Ovi u trans zajednici od mene očekuju da nađem drugu transeksualku, ali mene jednostavno ne zanimaju druge transseksualke.” Pa ipak, sreće sa ženama nikad nije imala.

Imam 44 godine i još sam uvijek djevica. Prije bi to još nekako i išlo, ali sam zbog hormona koje uzimam postala gotovo impotentna. Prije hormona bih masturbirala svaki dan, ali sad je i to postalo nemoguće.

No, Lorena se i dalje nada kako će jednom osnovati obitelj. Jer to je, kako kaže, ono do čega joj je najviše stalo u životu. Nije li pravo na obitelj, na kraju krajeva, temeljno ljudsko pravo koje pripada svakome ljudskom biću bez obzira na većinu ili manjinu kojoj pripadamo. A kao što Loreninin slučaj to zorno ilustrira, pravo je to kojem se nadaju čak i ljudi koji čine manjine unutar manjina.

Share via email

Ostavite komentar

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Nužna polja su označena s *