Ispovijest transrodne Hrvatice: Silovali su me, pretukli 21 put, ali ako od sebe odustanem, što imam? Ništa!

romana_taylorRomana Taylor u ladici drži list običnog bijelog papira ispunjenog malenim križićima.

Svaki put kad je netko opsuje, izvrijeđa, pljune, napadne, s nje strgne odjeću ili je izudara šakama i nogama, upiše po jedan novi.

Piše: Tomislav Novak 

Taj je list papira najtužnija stvar koju Romana posjeduje, kronika posljednjih mučnih 19 mjeseci.

Jer napadnuta je 50 puta. Od toga 21 put fizički.

Pretučena je, pokradena, provaljeno joj je u kuću.

Silovana je.

– Ja sam transrodna osoba, osjećam se kao žena. I prva sam, još u Jugoslaviji, a onda i u Hrvatskoj to javno rekla – kaže mi dok sjedimo u dnevnoj sobi njezina doma nedaleko od Britanskog trga u Zagrebu. Na dvorišnim vratima lanac je s velikim lokotom, bez iznimke uvijek zaključan, a kraj nje sjedi prijatelj. Potegnuo je iz Osijeka da bi je zaštitio od novih napada.

Pogrdna imena

Za mnoge je Romana hrabra aktivistica koja bez kompromisa svjedoči o transformaciji kroz koju prolazi, za one druge luđakinja je i ekshibicionistica. Možete je voljeti ili mrziti, ali ona uporno već 30 godina javno govori o tome tko je i što je. I na uvrede je navikla, jer su je nazivali s toliko pogrdnih imena da ih se svih ne može ni sjetiti, piše Jutarnji list.

– Pederčina, bolesna osoba, nakaza, tranđa… – nabraja mi neke od njih.

Ali isto tako, kaže, osjeća i golemu podršku jer mobitel joj ne prestaje zvoniti zbog poruka, poziva i mailova podrške. I to zato jer je u nedjelju pretučena 21. put.

Prišao joj je nepoznati muškarac, zatražio cigaretu i prepoznao je.

Šaka u glavu, prijetnja pa bijeg.

– Nikad nisam požalila što sam javno progovorila. Plačem, narušeno mi je zdravlje, pitam se što mi ovo treba, ali ako ne može drugačije, neka se preko udaraca koje dobivam ova tema otvori, ne dam da me ušutkaju. Moram biti vidljiva i izdržati sve udarce. Iako bi mi naravno bilo lakše da šutim i sakrivam se – objašnjava.

Vratimo se međutim načas u devedesete.

Romana je tada bila Robert Bantić, ili još preciznije, Robantico, razvikani modni dizajner čije su kreacije nosile mnoge poznate Hrvatice, Severina, Josipa Lisac, Ivana Banfić i Maja Blagdan.

Za Roberta je tada znalo pola Europe jer je nastupao kao drag queen. O svojoj prošlosti Romana, danas 50-godišnjakinja, priča u ženskom licu, jer kaže da se već tada osjećala kao žena.

– Dugo sam ipak živjela kao dečko jer nisam znala drugačije. Odijevala sam se kao muškarac, ali uvijek sam nosila žensko donje rublje. Navečer bih izlazila kao žena – prisjeća se.

Sve do jednog trenutka kad se u vlastitom dućanu, tada u Importanne Galeriji, odlučila razotkriti.

– Sredila sam se, stavila periku, sjela za pult i čekala svoju prvu mušteriju. Ušle su dvije žene, a ja sam skrivala lice. Tada je, prije hormonske terapije, bilo prilično drugačije nego danas. I jedna od njih me pitala: ‘Djevojko, jesi li u redu, zar ti plačeš?’ A ja sam konačno digla glavu, pogledala ih u oči i rekla: Da, sada je sve u najboljem redu.

Objasnila im je: ja sam djevojka, samo malo drugačija.

Devedesete su, kaže mi Romana, ionako bile posebno vrijeme. Nitko je nije napadao, nije se morala bojati, ljudi su je prihvatili mnogo bolje nego danas, 25 godina kasnije.

Bolovala od azbestoze

– Dijelom i zato što me tada nisu shvaćali ozbiljno. Smatrali su me ekscentričnim gay dizajnerom koji se preodijeva u ženu jer traži medijsku pažnju. I time sam si zasjenila sav trud, znoj i suze koje sam uložila u svoj biznis. Jer ja sam od mladosti radila po tvornicama, u Niku, pa Herucu. Sama sam otvorila dućane, krvavo platila svaki kupljeni stroj, uspjela zbog talenta, kaže.

I upravo zbog rada u jednoj od tvornica Romana je oboljela od azbestoze. Liječnik specijalist rekao joj je da joj je stanje vrlo loše i da se spremi na najgore.

– Doktore, ja ne želim s ovog svijeta otići kao muškarac, želim biti žena.

– Kako, molim?

– Ja sam žena, doktore, danju živim kao muškarac, navečer ne. Odmah krećem u tranziciju.

– Kakvu sad tranziciju?

– Ne mogu živjeti s ovom stvari među nogama, ja sam u krivom tijelu.

Otac ju je podržavao

I tako je i bilo, Romana Taylor (to joj je ime danas i u osobnim dokumentima) 25. rujna 2015. godine započela je tranziciju – psihološki, psihijatrijski i endokrinološki postupak koji će je krajem ove godine i fizički transformirati u ženu. Kad dovrši hormonsku terapiju zbog koje joj lice poprima ženske crte, a rastu grudi, Romana će otići u Srbiju na kirurški zahvat kojim će ukloniti svoje spolovilo.

– Endokrinolog je taj koji prije toga mora reći: Romana spremna si, sretan put.

Operacija će je koštati devet tisuća eura. Ali ne brine je novac, okolina je ta koje se najviše boji.

Nedavno su je u veži napala dvojica, s nje strgnuli odjeću i krenuli je pipati. Šamarali su je i pljuvali, pa s nožem pod grlom pokušali prisiliti na oralni seks. Rekla im je da je slobodno ubiju.

Na kraju su pobjegli.

Drugom prilikom trojica su joj usred noći provalili u kuću, omamili je i opljačkali, a tek kasnije je shvatila da su je i silovali. Oni su danas u zatvoru, kaže, ali nikad nisu pronađena dvojica koja su je napala pred Kamenitim vratima.

Išla je tamo da se pomoli za pokojnog oca i pokojnog dečka. Romana kaže da vjeruje u Boga, ali u onog punog ljubavi, a ne onog punog mržnje u koji se kunu oni koji je stalno tuku. Jednom je za nju čak u crkvi Svete Mati Slobode služena i misa, kaže, gdje je svećenik govorio da moli za nju da je Bog spasi.

– Pokojni otac me potpuno podržavao, nije me osuđivao i danas bi mi bilo lakše da je živ. Isto vrijedi za dečka. S njim sam još prije 16 godina planirala bijeg u inozemstvo i operaciju, ali nažalost, poginuo je.

Muškarci ispred Kamenitih vrata su je izvrijeđali, uzeli joj sav novac koji je imala, pa istukli, piše Jutarnji list.

– Ljudi se boje različitosti. I tek kad su vidjeli da nisam neki ekscentrik i šoumen, nego da ću doista promijeniti spol, shvatili su me ozbiljno. Samo što sam tada postala žrtva.

Romana kaže da se ne boji i ne srami i citira Ustav koji kaže da spol ne određuje rodni identitet neke osobe. Glasno i jasno javno govori tko je i kako se osjeća na kraju tek kratko poentira da samo živi svoj život. Izbora, kaže, nema.

– Ako od sebe odustanem, što imam? Ništa.

Preuzeto sa portala: Jutarnji list

Share via email

Ostavite komentar

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Nužna polja su označena s *