Istina o Istanbulskoj: Zašto je usvajanje Istanbulske pogoršalo stvari umjesto da ih poboljša?

1440x620_1486479283iStock-465539245Za otprilike tri tjedna obilježit će se godinu dana otkako je Hrvatski sabor ratificirao Konvenciju Vijeća Europe o sprečavanju i borbi protiv nasilja nad ženama i nasilja u obitelji koja je zbog dugačkog i teško pamtljivog naziva prozvana jednostavnije – Istanbulskom konvencijom.

Mia Mitrović, Jutarnji list

Prvu godinu uvođenja Konvencije obilježila je sumanuta javna rasprava i prosvjed djela desnice zbog navodne ‘rodne ideologije’ koju ona promiče. Istina je da Istanbulska konvencija spominje rod, ali jasno kaže da postoje dva roda, muški i ženski u čemu nema ništa sporno.

Eskalacija nasilja

Pripadnici desnice bliski katoličkoj crkvi u dokumentu koji nastoji smanjiti nasilje nad ženama i strože sankcionirati obiteljske nasilnike vidjeli su opasnost za ‘zdravi hrvatski identitet’. Mjesecima se pričalo o tome kako će muškarci nakon njena uvođenja morati koristiti ženske toalete, a čitav je rašomon konzervativniji dio HDZ-a zapravo koristio kao sredstvo napada na radikalnoj desnici nesklonog premijera Andreja Plenkovića i njegovu Vladu.

Godina je prošla, a muškarci još uvijek koriste pisoare, a ne tute ili nešto još zlokobnije, Istanbulskom nametnuto. Međutim, usprkos dobroj namjeri da se zakonska regulativa u kažnjavanju nasilnika postroži, a edukacijom i prevencijom broj slučajeva nasilja nad ženama smanji, u posljednje vrijeme svjedočimo pravoj eskalaciji nasilja prema ženama i u obitelji.

Početak ove godine obilježilo je puštanje na slobodu Darka Kovačevića Daruvarca koji je ljetos djevojci nanio teške tjelesne ozljede u zadarskom kafiću usred bijela dana. Njen je krimen bio taj što se prema napadaču ‘ponašala nametljivo’, kazao je Daruvarac u iskazu policiji. Ni 24 sata nisu prošla od puštanja Daruvarca na slobodu kada je učenik prvog razreda zadarske ekonomske škole svoju kolegicu žigosao vrućim upaljačem. ‘To je samo dječja igra’, komentirao je ravnatelj škole Jure Zubčić.

Situacija sve gora

Prije nekoliko tjedana šokirao nas je pomahnitali otac koji je iz kuće na Pagu kroz prozor bacio svoje četvero djece. Najnoviji slučajevi zlostavljanja zbili su se u Zagrebu gdje je djevojku pretukao vozač automobila koji ju je umalo pregazio, a policija je ustanovila da se radi o prekršaju.

Kako stvari sada stoje, čini se da je usvajanje Istanbulske pogoršalo stvari umjesto da ih poboljša. Slična stvar dogodila se u Turskoj, zemlji koja ju je prva ratificirala još 2012. I tamo se broj ubijenih žena povećava umjesto da se smanjuje za što tamošnje udruge za zaštitu žena krive nedostatak političke volje i lošu implementaciju Konvencije u zakonodavstvo.

Na prvi pogled čini se da se slična stvar događa u Hrvatskoj pa se u utorak na Kaptolu, u organizaciji sudaca za mladež i obiteljsko nasilje žustro raspravljalo o tome što se u zemlji promijenilo ratifikacijom Istanbulske konvencije. Skupom je moderirala sutkinja Županijskog suda, Lana Peto Kujundžić.

Istanbulska nevjesta

Na skupu je ustanovljeno da Istanbulska konvencija u nas još uvijek nije zaživjela, a pred hrvatskim je društvom još dugačak put do toga da nasilje nad ženama i u obitelji postane apsolutno društveno neprihvatljivo.

„Istanbulska je konvencija u našem društvu potpuno krivo shvaćena, a išlo se toliko daleko da ju dio javnosti miješa s turskom sapunicom Istanbulska nevjesta“, šali se sutkinja Visokog prekršajnog suda Branka Žigante Živković, dugogodišnja prvoborka protiv nasilja nad ženama.

„U stvarnosti, ona nastoji pravno regulirati nasilje nad ženama koje je teško i jedno od najčešćih ljudskih prava. Takvo nasilje ostavlja fizičke, psihičke i ekonomske posljedice, za pojedince, obitelj, ali i čitavo društvo“, kazala je sutkinja Žigante, a istinitost njenih riječi potvrđuju alarmantne brojke.

U Europi je tako prošle godine oko 35% žena doživjelo nasilje od strane partnera, njih 10% postalo je žrtvom seksualnog zlostavljanja s upotrebom sile, a 12-16% trpi obiteljsko nasilje. Lani je u Europi zabilježeno čak 3.500 smrti povezanih s obiteljskim nasiljem.

„Žene najviše stradavaju u svojim domovima. Društvo se bori protiv nasilja i rata, a istovremeno se rat odvija u domovima građana“, kazala je sutkinja.

Preblage kazne

Pet je godina trebalo Hrvatskoj da ratificira Konvenciju koju je potpisala 2013. što je iznimno dugačko razdoblje.

„Istanbulska konvencija donijela je ono što je nedostajalo našem zakonodavstvu, a to je definicija nasilja nad ženama i u obitelji. Postojale su kaznene odredbe, ali ne i definicija“, kazala je sutkinja te dodala kako će u našu zemlju uskoro stići međunarodni promatrači koji će utvrđivati provodimo li odredbe propisane Konvencijom.

„Konvenciju smo usvojili, ali na terenu ju ne provodimo. Konvencija propisuje da sankcije za počinitelje moraju biti učinkovite, razmjerne i odgovarajuće. U stvarnosti, one su preblage. Nasilje u obitelji i dalje spada u lakša kaznena. Događa se i da se žrtvama obiteljskog nasilja nudi mirenje i medijacija što nije dobra praksa jer se prije takvog postupka žrtvu nasilja treba ojačati da zna u što se upušta“, govori sutkinja Žigante te dodaje kako rodna neravnopravnost ima svoj politički i ekonomski kontekst.
„Često svjedočimo da političke stranke ne poštuju žensku kvotu na izbornim listama. U mojoj struci, često se kaže da je sudstvo ‘žensko’ što je točno jer u Hrvatskoj ima veći broj sutkinja nego sudaca. Međutim, na visokim su funkcijama u sudstvu isključivo muškarci, nema ni jedne žene. Srećom pa nam nije kao u Finskoj, jednoj od kolijevki feminizma gdje sutkinje imaju i do 30% nižu plaću od sudaca“, iznijela je sutkinja neveselu statistiku.

Zadovoljstvo zbog potpisivanja i usvajanja Istanbulske konvencije izrazila je i Višnja Ljubičić, pravobraniteljica za ravnopravnost spolova.

„Istanbulska konvencija fokus stavlja na sprečavanje nasilja i kažnjavanje počinitelja. Naš zakonodavni okvir nije loš, ali na slučajevima kao što je Daruvarac možemo vidjeti sve njegove nedostatke. Zahvaljujući širokoj javnoj raspravi i prosvjedima građana, na dobrom smo putu da se takva praksa ukine“, kazala je pravobraniteljica te dodala kako se ti procesi trebaju odvijati kontinuirano, sustavno, a nikako stihijski.

Foto: Luka Gerlanc / CROPIX

Foto: Luka Gerlanc / CROPIX

„Odgovornost za ovakvu situaciju nije samo na pravosuđu kako se često misli. Problem je u čitavom sustavu. Diskriminacija se uči od malih nogu što dokazuju primjeri rodnih stereotipa u udžbenicima u osnovnoj i srednjoj školi, a ima ih čak i u visokoškolskim udžbenicima. Udžbenici, primjerice za vjeronauk nisu se mijenjali više od petnaest godina. Promjena kurikuluma je nužnost“, rekla je pravobraniteljica.

Pogrešno je reći da u borbi protiv nasilja nad ženama nije ništa postignuto, smatra no, promjene se odvijaju presporo.

„Pokušavamo uvesti besplatnu pravnu pomoć žrtvama obiteljskog nasilja. Uspjeli smo uvesti zabranu nasilnicima da raspolažu nekretninom što je također velika stvar“, navodi uspjehe pravobraniteljica te dodaje da je jedan od problema i manjak skloništa za žrtve nasilja kojih je premalo.

Oko 67% nasilnika zadovoljno kaznom!

Trenutno ih u Hrvatskoj ima 19 što je nedostatno, baš kao i njihovo financiranje od strane lokalne zajednice. Prema mišljenju pravobraniteljice za ravnopravnost spolova, treba ih izgraditi još barem 11.

Kao i sutkinja Žigante, pravobraniteljica za ravnopravnost spolova smatra da su kazne za počinitelje preblage i da je praksa neujednačena.

Srdjan Vrancic / CROPIX

Srdjan Vrancic / CROPIX

„Nasilnici se često osuđuju na uvjetne i novčane kazne, ili na rad za opće dobro. U zatvoru završe vrlo rijetko. Sankcije su na donjoj granici, a jasnu i odgovarajuću sankciju još uvijek nemamo što fino ilustrira podatak da 67% osuđenih nasilnika svoju kaznu smatra odgovarajućom“, kazala je Višnja Ljubičić te dodala da zakon ne uključuje partnere u kratkim vezama kao što je bio slučaj s Daruvarcem ili nogometašem Dinama.

„Zakon treba promjene, a u fokusu procesa mora biti počinitelj, a ne žrtva. Njega policija treba gnjaviti, inkomodirati na radnom mjestu, a ne žrtvu“, zaključila je.

Posebno je kritična prema radu i zalaganju svog resornog ministarstva bila socijalna radnica Vesna Kanceljak.

Hod po rubu

„Zaboravlja se da su glavni nositelji rada sa žrtvama obiteljskog nasilja i nasilnicima centri za socijalnu skrb. Zakonski je okvir dobar, no bilo bi još bolje kada bi ga se svi pridržavali. Da se to događa, tragičnih bi slučajeva bilo manje“, kazala je socijalna radnica.

„Osobno znam za sutkinju koju ne želim imenovati i koja je za tri slučajan obiteljskog nasilja počinitelju dosudila 12 mjeseci uvjetno bez ikakve zaštitne mjere. Zakon je dobar, no nitko ga se ne pridržava. Svatko je dužan prijaviti nasilje, osobito susjedi i članovi obitelji“, direktna je socijalna radnica Kanceljak koja je veoma kritična prama svom resornom Ministarstvu za demografiju, obitelj, mlade i socijalnu politiku.

„U smjernicama koje su naveli nije spomenuto smanjenje satnice socijalnih radnika, niti smanjenje norme predmeta. Norma propisuje da ih moramo imati 100, no mi ih imamo 200 i više. Ovim poslom se bavim već 30 godina i u svom stažu nisam doživjela da nam je Ministarstvo išta promijenilo, od smanjenja norme, do povećanja plaća nadalje, a kada izbije neki tragičan slučaj, odgovornost je uvijek na nama, socijalnim radnicima. Nitko tada ne dovodi u pitanje odgovornost školstva, policije ili pravosuđa, već su za sve krivi socijalni radnici. Konstantno hodamo po rubu“, kritična je socijalna radnica Kanceljak.

„Kada se dogodi neki tragičan slučaj, umjesto da se ujedinimo, svi se razmaknemo. Na teren tada ide jedan policajac i jedan socijalni radnik. Kada takav predmet dobije mlada sutkinja ili sudac, opet se razmaknemo. Vrijeme je da takva praksa prestane“, zaključila je predsjednica Odjela za mladež Županijskog suda u Zagrebu, Lana Peto Kujundžić.

Share via email

Ostavite komentar

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Nužna polja su označena s *