Koje je pravo sjećanje na žrtve Holokausta?

45563726_403Njemačka se svake godine krajem siječnja prisjeća ubojstva milijuna Židova i drugih skupina u vrijeme nacionalsocijalizma. Ove godine se više nego ikad raspravlja o “pravom” načinu sjećanja.

Autor Christoph Hasselbac, DW

“Onaj tko ne poznaje svoju povijest osuđen je da ju ponovi.” Ova izjava španjolsko-američkog filozofa i pisca Georgea Santayane danas se može pročitati u spomen-muzeju na području bivšega koncentracijskog logora Auschwitza.

Taj koncentracijski logor oslobodila je Crvena armija 27. siječnja 1945. godine. Prije točno 74 godine. Sjećanje na stravične zločine nacionalsocijalizma i njihove žrtve u Njemačkoj – Židove, Sinte, Rome, homoseksualce, osobe s razvojnim poteškoćama i prisilne radnike – je već godinama zadaća države. Pored toga, i zanimanje javnosti za to je nesmanjeno pa bivši koncentracijski logori i drugi povijesni spomenici bilježe rekordan broj posjetitelja.

Ipak, u posljednje vrijeme židovske organizacije u Njemačkoj primjećuju antisemitizam. „Prvak u kulturi sjećanja danas se slabo bori protiv mržnje prema Židovima”, rekao je Meron Mendel, direktor frankfurtskog Centra za edukaciju „Anne Frank”. Njegovu izjavu potvrđuje i istraživanje EU-ove Agencije za osnovna prava. Prema podacima ove studije koja je provedena u 12 zemalja – članica EU-a, u protekloj godini su Židovi u Njemačkoj napadani ne samo više nego ranije, nego i češće nego u drugim zemljama.

Ono što u Njemačkoj posebno zabrinjava su izjave političara AfD-a. „Hitler i nacisti su samo ptičji izmet u preko tisuću godina uspješne njemačke povijesti”, izjavio je prošlog lipnja šef te stranke Alexander Gauland. S druge strane, Björn Höcke, šef AfD-a u Tiringiji zahtijevao je prije dvije godine „promjenu kulture sjećanja za 180 stupnjeva”.

Povjesničar Wolfgang Benz

Povjesničar Wolfgang Benz

Kada se povjesničar Wolfgang Benz prisjeti „kakav bijes” su Gauland i Höcke izazvali svojim izjavama, on ne vjeruje da će antisemitizam opet postati društveno prihvatljiv. Ali u razgovoru za DW on ipak navodi da se situacija pogoršava: „Mi smo puno senzibilniji na takve izljeve bijesa i to nas odbija od AfD-a.”

Previše, premalo ili ipak pogrešno sjećanje?

Sjećanje u Njemačkoj ima promjenjivu povijest. Sve do šezdesetih godina svuda je vladala ogromna šutnja. Nije se htjelo znati za vlastite zločine i propuste. Za vrijeme pokreta 1968. godine mladi su prvi put starijoj generaciji postavili velika pitanja – i optužbe.

Prije 40 godina američka serija „Holokaust” je dosegla kvotu gledanosti od skoro 40 posto u Saveznoj Republici Njemačkoj. Ova serija se sada ponovo prikazuje. Riječ „Holokaust” je 1979. godine bila nepoznata za većinu Nijemaca i serija je izazvala nevjerojatne reakcije: „Kroz ovu seriju je u Njemačkoj nastalo nešto što se moglo nazvati kulturom sjećanja”, tvrdi Werner Jung, direktor muzeja „NS-Dokumentationszentrum” u Kölnu. Nekoliko mjeseci poslije toga Bundestag je tijesnom većinom donio odluku da masovni zločini iz vremena nacionalsocijalizma ne mogu zastarjeti.

Ali već tada je bilo otpora. Tadašnji šef televizije WDR Günter Rohrbach dobio je prijetnje smrću. Desničari su govorili o „huškačkoj seriji”, a Ljevica o „komercijalnoj holivudskoj melodrami”.

Drugi su kasnije u svemu tome vidjeli zasićenost pričom o prošlosti. Književnik Martin Walser se 1998. godine prilikom dodjele Mirovne nagrade njemačkoga knjižarstva požalio na “instrumentalizaciju Auschwitza” i rekao da stalno tematiziranje Holokausta kao “moralne batine” ima suprotan efekt. Izjava je tada izazvala žestoku raspravu.

Savezni predsjednik Frank-Walter Steinmeier pali svijeće

Savezni predsjednik Frank-Walter Steinmeier pali svijeće

Sasvim drukčija kritika dolazi između ostalog od njemačko-kanadskog sociologa Yarka Michala Bodemanna. On tvrdi da je sjećanje na Holokaust u Njemačkoj postalo državna stvar i nema više nikakav židovski karakter. Židovi bi se sami trebali baviti sjećanjem i za to im ne treba državni povjerenik za antisemitizam, kaže on.

Uskoro više neće biti svjedoka vremena

Ali postoje brojni primjeri kako židovsko i nežidovsko sjećanje djeluju skupa i od toga onda nastaje nešto novo. Na posljednjem Festivalu Hanuka u Berlinu, na kojem je savezni predsjednik Frank-Walter Steinmeier zapalio prvu svijeću, izrečena je i zabrinutost „da će se sjećanje na Holokaust izgubiti”. Ali bilo je tu i sasvim drugačijih i pozitivnih priča. Jednu takvu je ispričao Leonid Danziger: on je rođen u Kijevu, a u Berlin je došao prije dva desetljeća. „U Njemačkoj sam saznao što je to židovski život”, izjavio je on. I Charlotte Knobloch, bivša predsjednica Središnjeg vijeća Židova u Njemačkoj, usprkos postojećem antisemitizmu, vidi svoju budućnost u Njemačkoj: „Mi smo tu, a tu ćemo i ostati”, izjavila je ona.

Nadu ulijeva i to što će Izrael u studenom posthumno odlikovati dva Nijemca koji su štitili Židove: pravnika Heinza Gützlaffa i glumca Hansa Söhnkera, kao i to što britansko-židovski operni pjevač Simon Wallfisch, unuk preživjele žrtve Auschwitza Anite Lasker-Wallfisch, zbog Brexita uzima njemačko državljanstvo. Više njegovih djedova i baka su nacionalsocijalisti ubili.

Oblici sjećanja se mijenjaju već kroz samu činjenicu da uskoro više neće biti živih svjedoka onog vremena. Ali, Wolfgang Benz ipak vjeruje da to neće bitno promijeniti stvari: „Sjećanje je neovisno od svjedoka vremena. S njihovom smrću ne nestaje znanje o povijesnim događajima”.

Ove godine će u Bundestagu povodom 74. godišnjice oslobođenja Auschwitza govor sjećanja održati 86-godišnji izraelski povjesničar Saul Friedländer. On je jednom prilikom rekao: „Jednom će se knjige o Trećem Rajhu i Holokaustu čitati kao što se danas čita o Cezarovom Galskom ratu. To vrijeme će doći i tu ništa ne pomaže.”

Wolfgang Benz to smatra sasvim očitim procesom koji se ne može izbjeći, ali koji se ne može poistovjetiti s ravnodušnošću ili apatijom. „Holokaust nikada neće nestati iz javnog sjećanja”, zaključuje on.

Share via email

Ostavite komentar

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Nužna polja su označena s *