Kome još trebaju kukavičke nagrade?

Foto: AFP / Jonathan Nackstrand / Banket povodom dodjele Nobelovih nagrada prošle godine

Foto: AFP / Jonathan Nackstrand / Banket povodom dodjele Nobelovih nagrada prošle godine

Da bi se protumačilo ovu taktičku suzdržanost, potrebno je imati na umu ekonomsku i simboličku ulogu prestižnih kulturnih nagrada kao što je Nobelova. James F. English u svojoj knjizi “Ekonomija prestiža” upozorava na to da su upravo kulturne nagrade u teorijskoj literaturi ostale vjerojatno najzanemareniji segment kulturne industrije. Pritom one imaju ogromnu ulogu na kulturnom tržištu. Svake godine stvaraju novu književnu zvijezdu, sponzoriraju ju značajnom količinom novaca (Nobelova nagrada iznosi više od milijun dolara, a Booker 50 tisuća funti), okupiraju ogroman medijski prostor, utječu na dinamiku književnog tržišta (izdavače, naklade, prijevode, prodaju, a na velike nagrade poput Nobela i Bookera može se i kladiti), formiranje kanona, a zbog velikog medijskog prostora imaju utjecaj i na široku publiku, njen ukus i percepciju književnosti i njene uloge u društvu. Prema Englishu, prestižna kulturna nagrada kao što je Nobelova funkcionira kao ekonomski instrument koji operira duž tri osi: društvene, institucionalne i ideološke. Na društvenoj ravni, nagrada je natjecateljski spektakl koji proizvodi književne zvijezde, veliki medijski kapital, omogućuje reprezentaciju pojedinih identiteta (i identifikaciju s njima) te okuplja različite “igrače” u polju kulture (izdavače, novinare, sponzore, umjetnike, publiku) i omogućuje razne transakcije među njima. Na institucionalnoj razini, nagrada legitimira instituciju koja ju dodjeljuje kao autoritet koji proizvodi kulturnu vrijednost i kontrolira jedan dio kulturne ekonomije. Konačno, na ideološkoj osi nagrada služi za potvrđivanje umjetnosti kao domene superiorne politici i ekonomiji, koja generira univerzalne i bezvremenske vrijednosti.

Piše: Dunja Kučinac, Bilten.org

Imamo li na umu ove tri osi, možemo zaključiti da je Nobel, iako se ove godine ne dodjeljuje, u određenom smislu obavio svoju ulogu: dobio je veliki medijski prostor, a Akademija priliku da iz skandala izađe kao moralna pobjednica i obrani poziciju kulturnog autoriteta. Već sada Akademija otvoreno računa s tim da će ovogodišnji skandal dugoročno učvrstiti status Nobelove nagrade: “Veliki internacionalni utjecaj ove priče pokazuje ogromni globalni interes za Nobelovu nagradu. Također, pokazuje da mnogi ljudi smatraju Nobelovu nagradu važnom. S obzirom na to kako svijet trenutno izgleda, osjećam da je Nobelova nagrada važnija nego ikada prije.” Na ovom mjestu postaje jasno da je nakon ovogodišnjih kontroverzi Akademija osobito dosljedno obavila svoju treću, ideološku zadaću da odvoji književnost od njenog materijalnog konteksta. Odlukom da ove godine prvi put nakon Drugog svjetskog rata ne odabere laureata/kinju te istovremenom šutnjom o društvenom i političkom problemu u kontekstu kojeg je odluka donesena, Akademija je demonstrirala stav da instituciju visoke (dapače – najbolje!) književnosti, koju ona svake godine u određenom smislu redefinira, treba zaštititi od bilo kakve nepotrebne politizacije i ostrašćenosti čaršijskim skandalima. No depolitizacija književnosti nije nova nobelovska preokupacija nego ideološki pravac koji Akademija dosljedno drži.

Težnja “idealizmu”

U tekstu objavljenom 1999. u susret stotoj obljetnici Nobela za književnost, član Akademije Kjell Espmark objašnjava da, iako međunarodna nagrada kao što je Nobelova “može” imati političke efekte, stav Nobelovog je odbora da ona nikako ne smije sadržavati išta političko u samoj namjeri. Politički kontroverzni ili bremeniti izbori kao što su bili Winston Churchill 1953., Aleksandar Solženjicin 1970., Czesław Miłosz 1980. ili Dario Fo 1997. u tekstu se tumače kao Akademijino opiranje političkom pritisku i ustrajanje u tome da se izvrsna književnost nagradi ne zbog, nego upravo usprkos politici odnosno “mišljenju švedskog Ministarstva vanjskih poslova”. Kada su, primjerice, zemlje Istočnog bloka kritizirale dodjeljivanje nagrade disidentima, objašnjava Espmark, one prije svega nisu razumijevale da su interesi Švedske akademije isključivo literarni.

Tekst se osvrće i na različite prigovore nagradi kao što su eurocentričnost ili preferiranje švedskih pisaca nauštrb velikana (uz Joycea, Kafku i mnoga velika imena, sigurno je da se Akademija kritici najviše zamjerila izostavljanjem Tolstoja) te propuste tumači kao neuspješno traganje za ispravnim tumačenjem značenja Nobelove oporuke. Ona je i dalje jedini službeni kriterij prema kojem se nagrada treba dodijeliti “autoru/ici koji je u polju književnosti proizveo najizvanrednije djelo koje teži idealizmu”. Usprkos raznim stranputicama, tvrdi Espmark, tijekom godina se ipak dogodio važan pomak prema tome da Nobelova nagrada postane književna u punom smislu riječi. Što će reći, da odoli vanjskim političkim, nacionalnim, jezičnim i drugim pritiscima.

Dosljedna depolitizacija književnosti koju nagrađuje evidentna je i iz objašnjenja koje Akademija objavljuje pri svakom odabiru laureata. Tako je Churchillu nagrada dodijeljena “za majstorstvo povijesnih i biografskih opisa i briljantnu govorničku vještinu posvećenu obrani uzvišenih ljudskih vrijednosti”, a književnici Toni Morrison, primjerice, jer je svojim romanima “vizionarske snage i poetske veličine oživjela ključne aspekte američke stvarnosti”. Argumentacija u formi jedne rečenice koja redovno operira maglovitim i općenitim frazama problematična je, dakako, na više razina. Škrtost na argumentima te samouvjerenost i lakoća baratanja nepreciznim kategorijama razotkrivaju nezainteresiranost za ozbiljnu i javnu književnu kritiku (sa svom njenom zahtjevnošću i odgovornošću) te za analizu djela i njihovu kontekstualizaciju.

Depolitizacija književnosti – legitimacija Akademije

Kratkoća i neodređenost održavaju tajnovitost Akademije, a istovremeno doprinose mistifikaciji književnosti, njenih navodnih kvaliteta koje zaslužuju Nobela i njenog odnosa prema društvu kako ga vidi Nobelov odbor. Akademijina je zadaća da odabere laureata, a na drugim je akterima u polju da se nakon toga bave estetičkim raspravama i polemikom oko političkih implikacija. U međuvremenu su Nobelovu nagradu, usprkos zaklinjanju Akademije na literarnost onkraj svake politike, popratile razne političke rasprave, kao što su primjerice one od dodjeljivanju nagrade Elfridi Jelinek 2004., kineskom književniku Mo Yanu 2012. ili peruanskom piscu Mariu Vargasu Llosi 2010. Tu je i poznata neodlučnost Akademije da osudi fetvu nad Salmanom Rushdijem, zbog čega se nekoliko članova pobunilo i obustavilo svoje djelovanje (Akademija je fetvu osudila tek prije dvije godine).

Mnoštvo je kritika, dakako, upućivano iz postkolonijalne perspektive, a po pitanju rodne ravnopravnosti, što postaje osobito zanimljivo u jeku najnovijeg skandala, Akademija i Nobelov odbor nemaju se čime ponositi. Sara Danius (stupila na dužnost 2015. godine) prva je tajnica Akademija od njenog osnutka u drugoj polovici 18. stoljeća. Od 114 dobitnika Nobelove nagrade za književnost do sada, samo je 14 laureatkinja. Ignorirajući poraznost te brojke, Akademija ju ističe na naslovnici web stranice Nobelove nagrade. Njih pritom ubraja u “žene koje su promijenile svijet”, kako naziva ukupno nekoliko desetaka dobitnica Nobelovih nagrada (uz osamstotinjak muškaraca), posvetivši im zasebnu rubriku na stranici. Time Akademija, naravno, pokušava ojačati svoj liberalni imidž, pritom ni na koji način ne problematizirajući strukturnu poziciju žena u povijesti književnosti, znanosti i politike. Dosljedna i uporna depolitizacija vlastitog djelovanja u tom je smislu, kao što objelodanjuju i ovogodišnje nobelovske peripetije, provjerena taktika ne samo ideološke legitimacije vlastite institucionalne pozicije, nego i mistifikacije književnosti kao sfere koja se, da bi ostala vrijedna, nikako ne smije dovesti u vezu s politikom.

Share via email

Ostavite komentar

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Nužna polja su označena s *