Lora Vidović: ‘Da dobijete posao, najčešće trebate biti član stranke na vlasti. Zašto se čudimo odlasku ljudi?

Foto Denis Lovrović

Foto Denis Lovrović

Sabor je nedavno usvojio izvješće pučke pravobraniteljice Lore Vidović. Za razliku od atmosfere prije dvije godine, kada je koalicija tadašnjeg HDZ-a i Mosta u kratkom roku pokušala unazaditi i destruirati pravobraniteljske institucije, ove godine rasprava je uvelike bila doista fokusirana na izvješće, a ovogodišnje je uvelike obilježeno sve većim kršenjima radničkih prava.

U ovogodišnjem izvješću upadaju u oči, iako se o njima piše godinama, radnopravni odnosi i uopće status radnika. Posebno ste se osvrnuli i to kritički na regulaciju i učestalost rada na određeno vrijeme. Što vam je kod toga toliko upalo u oči?

– Ove godine je na tome veći naglasak u izvješću, iako su radni i službenički odnosi i posljednjih godina uvijek među tri najzastupljenije teme po broju pritužbi.

Sada su izbili na prvo mjesto.

– Točno, ali moram reći da smo mi nadležni samo kada je riječ o radnim pravima u javnom sektoru, ne privatnom. Naravno da one koji nam se javljaju iz privatnog sektora upućujemo na nadležno tijelo koje im može pomoći ili im dajemo opću pravnu informaciju, ali postupke možemo voditi samo ako se odnose na javni sektor.
Diskriminacija

U privatnom sektoru ih možete voditi ako je riječ o diskriminaciji.

– Tako je, samo kada se radi o diskriminaciji, odnosno kad netko misli da se prema njemu nejednako postupa zbog jedne od njegovih osobnih karakteristika, odnosno osnova, koje Zakon o suzbijanju diskriminacije nabraja. No, neovisno o ograničenoj nadležnosti u privatnom sektoru, važno nam je da nam se radnici javljaju jer samo ako znamo za probleme i imamo konkretne primjere, možemo o njima izvještavati Hrvatski sabor, tražiti promjene koje će utjecati i na privatni sektor.

Različiti su primjeri kršenja prava radnika, bez obzira radi li se o javnom ili privatnom sektoru: neisplata prekovremenog rada, neisplata plaća, nemogućnost korištenja godišnjeg odmora, svakako zlouporabe ugovora na određeno vrijeme. Ove godine smo upozorili na primjer čovjeka koji je imao više od 50 ugovora na određeno kod istog poslodavca u roku od 15 godina.

Sklapao je ugovore na po mjesec-dva dana?

– Na nekoliko mjeseci. No, poslodavac ih može sklapati uzastopno pune tri godine, a njegov je uvijek nakon tog roka radio pauzu od nekoliko mjeseci i onda ga ponovno zaposlio.

Dakle, čovjek je tih mjeseci radio na crno.

– Ne mora značiti, mogao je i biti nezaposlen. Činjenica je da je on isto tako tih 15 godina na takav rad pristajao, što mnogo govori o situaciji u Hrvatskoj, koliko građani misle da ima smisla potražiti zaštitu, usprotiviti se nepravdi. Radi se o slučaju zaposlenika u tvrtci od strateškog interesa za Republiku Hrvatsku, a u njima smo posljednjih godina, kada je u pitanju diskriminacija, imali dosta uspjeha. Zaposlenici su nam se žalili na diskriminaciju temeljem dobi i zdravstvenog stanja, odnosno da su tijekom restrukturiranja oni koji su češće na bolovanju, imaju određene zdravstvene rizike ili su u određenoj dobi, u puno većem omjeru od ostalih premješteni na niže plaćeno radno mjesto. Mnogi su nam se javili, mi smo utvrdili diskriminaciju, dali preporuke poslodavcima i one su uvažene. To pokazuje da se može nešto napraviti. Sličnih situacija ima i u velikim i u malim firmama, i kod privatnih poslodavaca i u javnom sektoru.

Foto Denis Lovrović

Foto Denis Lovrović

Uhljebi

Znači, biti zaposlen u javnom sektoru nije nužno takva blagodat u usporedbi s privatnim kako se u medijima često prikazuje, posebno zbog teze o sigurnosti radnog mjesta u javnom sektoru.

– Sigurnost radnog mjesta sigurno je snažnija u javnom sektoru, ali to ne znači da je on imun na kršenja radnih prava ili diskriminaciju. Spomenula sam neisplatu prekovremenih sati, ali često su i odnosi jako loši. S druge strane, ono što ne stoji, a što mediji često potenciraju, jest nazivanje svih koji rade u javnom sektoru uhljebima. To je nekorektno, neistinito i netočno.

Ti »uhljebi« nas liječe, školuju djecu, sude, rješavaju upravne stvari.

– Rekla bih da je neadekvatna komunikacija, s kojom svi imamo iskustva, čest razlog da se nekoga nazove uhljebom. Na temelju toga građani steknu dojam o funkcioniranju cijele institucije i misle da u tim tijelima nitko ništa ne radi, nego samo siše plaću, a to naprosto nije točno. Naravno da je u državnoj upravi potrebno bolje vrednovati rad, ali ne možemo sve prozivati neradnicima, izricati paušalne ocjene, koje zasigurno negativno utječu i na rezultate rada.

Spomenuli ste u Izvješću da su radnopravni odnosi i položaj radnika jedan od uzroka iseljavanja, pri čemu se ne radi nužno o visini plaće kao prvom, glavnom ili jedinom uzroku iseljavanja, nego odnos prema radniku, od kršenja prava do atmosfere mobinga.

– I više od toga, zbog šire atmosfere u društvu koja nije pretjerano pozitivna. Netko tko može imati veću plaću u inozemstvu i time osigurati bolji standard sebi i obitelji, to će učiniti prvom prilikom. Najčešće govorimo o visokoobrazovanima, ali i mnogima koji imaju srednju stručnu spremu i sposobni su majstori. Ono što često čujemo, pogotovo u lokalnim zajednicama, jest da nema šanse da netko dobije posao, ako nije u političkoj stranci. To govore vrlo otvoreno, o tome govore i poslodavci, pa i u javnom sektoru. Koja god stranka bila na vlasti u mjestu gdje tražite posao, u njoj morate biti ako ga želite i dobiti. To je, nažalost, abeceda. Ako ste pri tome rođak ili kum, to ne odmaže. Dakle, gleda se politička podobnost, a naravno da to ljude koji imaju sposobnosti i ne žele s time imati veze, tjera da odu van.

Foto Denis Lovrović

Foto Denis Lovrović

Članstvo u EU-u je ljudima pružilo priliku da odu i uopće se ne treba čuditi što mnogi tu priliku koriste. No, u međuvremenu je bilo uistinu dovoljno vremena da se osmisle načini kako ih zadržati, a čini mi se da bismo morali preispitati i migracijsku i integracijsku politiku: Slavonija je ostala prazna, nema majstora, nema njegovateljica u domovima umirovljenika, u noćnoj smjeni bude i tek jedna na 75 korisnika stacionara. To su u inozemstvu visokoplaćeni poslovi. Ono što mi zagovaramo je snažnija zaštita radnika, u privatnom i javnom sektoru. Počevši od toga da se postojeći zakoni primjenjuju, a ne da se traže rupe kako bi se ekstraprofit ostvario na uštrb zaposlenih.

Pozitivna praksa

Nedavno je glavni direktor HUP-a Damir Majetić dao intervju u kojem je prognozirao da će ubuduće prekarni rad biti sve izraženiji, rad po projektima, a ne dugotrajno zaposlenje kod jednog poslodavca.

– Mi ovdje govorimo o prekomjernom zapošljavanju na određeno, o zlouporabama te mogućnosti, koje radnicima stvaraju nesigurnost, otežavaju planiranje obitelji. Nevolja je puno veća ako je trpi, primjerice, radnica u trgovini koja nema mogućnosti izlaza, ima mala primanja, obiteljske obveze. Takva politika i praksa ne pridonose smanjenju siromaštva u Hrvatskoj.

Upozorili ste, ne prvi put, na problem starijih radnika, iznad 50, koji su žrtve diskriminacije po dobi na poslu, ali ste upozorili i na to da su i mladi, u 30-im godinama, pojedinim poslodavcima problem jer su previše istrošeni.

– Da, prošle godine je donesena pravomoćna sudska odluka protiv poslodavca koji je dao otkaz djelatniku u 30-im godinama zato što je prestar i potrošen. Dakle, sudska odluka je išla u korist radnika. Treba znati da se mnogi ne odlučuju prijaviti kršenje prava, kao gospodin koji je 15 godina dobivao ugovore na određeno vrijeme. Dakle, dok dobivaju kakvu-takvu plaću, šute, trpe i rade, što se kaže – dok ne tuku. Rade da bi mogli živjeti, misle da se ionako ništa neće promijeniti ako se nekome obrate. Sudski postupci su dugotrajni, neizvjesni, koštaju. Ljude je strah, i sekundarne viktimizacije, i toga tko će svjedočiti njima u korist jer to mogu oni koji i dalje rade kod tog poslodavca. Diskriminaciju se često odlučuju prijaviti tek nakon što odu s radnog mjesta. Zato mislim da je jako važno govoriti o nedopuštenosti diskriminaciji, educirati poslodavce, ali i radnike, i poticati ih da prijavljuju probleme.

U nekim zanimanjima u Hrvatskoj događaju se ozbiljni manjkovi radne snage. Mogu li oni dovesti do poboljšanja položaja radnika i njegovih prava, ne samo kroz veću plaću koju poslodavac mora dati da mu radnik ne ode van, nego i kroz uvjete rada.

– To će vrijeme tek pokazati. No, dobar primjer iznimno loših uvjeta rada je turistička sezona – zbog iznajmljivanja smještaja nema dovoljno kapaciteta za radnike, pa pritužbe koje smo dobivali govore da i po 12 ljudi spava u garaži. Ti uvjeti, na koje pristajete da biste dobili plaću, su ispod svake razine dostojanstva. No, vesele primjeri pozitivne prakse koje bi trebalo i više isticati, baš zato da i drugi poslodavci osvijeste dobar način zadržavanja radnika, baš kroz zaštitu njihovih prava i bolje uvjete rada.

Foto Denis Lovrović

Foto Denis Lovrović

Socijalne usluge

Apostrofirali ste ekonomske i socijalne razlike između pojedinih dijelova Hrvatske i to ste naveli i kao jedan od razloga depopulacije, ali i stvaranja neravnopravne pozicije. Jasno je da dijete koje odrasta u Poreču ima, od izbora slobodnih aktivnosti pa nadalje, mnogo bolju poziciju od djeteta koje odrasta u Donjem Lapcu.

– U Hrvatskoj je siromaštvo tri puta veće u pojedinim ruralnim područjima nego u gradovima. Problem je i u tome što brojni gradovi i općine nemaju dovoljno financijske snage, fiskalne mogućnosti. Neki od njih ne ispunjavaju ni one obveze koje po zakonu moraju, primjerice podmirenje troškova ogrjeva. Svi veliki gradovi i sjedišta županija bi morali imati prenoćište ili prihvatilište za beskućnike, a mnogi ga nemaju. Kad ih pitamo zašto, kažu »mi nemamo beskućnike«. Naravno da ih imaju, samo su odlučili ne vidjeti ih. Preuzimanje obveza gradova i općina često ovisi i o osobama koje ih vode, koliko su oni socijalno osviješteni, a to je nedopustivo. Problem su i javne usluge, poput prijevoza. U Čaglinu, mjestu između Našica i Požege postoji pruga, i prije nekoliko godina su nam pričali da vlak kreće u pet ujutro, ali je prazan – dakle, javni prijevoz je osiguran, ali nikome ne koristi, ni učenicima, ni zaposlenima. Autobusne linije su nerentabilne i ljudi nemaju kako doći na posao. I što onda rade? Naravno da se iseljavaju.

Osim toga, ni socijalne usluge nisu jednako dostupne. Mreža socijalnih usluga ne pokriva ravnomjerno Hrvatsku, a za pojedine u nekim županijama postoji samo jedan pružatelj. Da ne govorim o dostupnosti vode, vodovodima s azbestnim cijevima, građanima koji često nisu motivirani spajati se na vodovod, nego se opskrbljuje iz bunara, bez obzira na sanitarnu ispravnost vode.

Suzbijanje diskriminacije je nešto za što ste izravno zaduženi. U izvješću ste spomenuli zapošljavanje nacionalnih manjina u javnom sektoru, a njihov udio u tome postepeno pada bez obzira na programe i planove koje država za takvo zapošljavanje radi. Očito nema efekta. Zašto? Možda se ljudi prilikom zapošljavanja ne žele izjasniti kao pripadnici nacionalne manjine, možda se ne žele zaposliti u policiji ili je, možda, Talijanima koji žive u Istri isplativije imati privatni posao nego se zapošljavati u općini.

– Evo, MUP je nedavno imao javni natječaj za zapošljavanje 600 policijskih službenika pa će to biti prilika za vidjeti kakvi će biti rezultati tog natječaja, tj. koliko će se pripadnika nacionalnih manjina javiti, i kako će biti zastupljeni. Sasvim sigurno postoje prepreke. Pozivanje na prednost pri zapošljavanju kao pripadnik nacionalnih manjina, jednako kao i kod branitelja, postavljeno je tako da ju je zapravo jako teško ostvariti, a primjenjuje se samo pod istim uvjetima, odnosno tek ako pripadnik nacionalne manjine i još jedan kandidat postignu najbolje rezultate. A kad govorimo o diskriminaciji, ona pri zapošljavanju nije problem samo srpskoj nacionalnoj manjini, o kojoj se najčešće govori, važno je osvijestiti da se s njom susreću i Romi, i u javnom i u privatnom sektoru.
Ljuti ljudi

Kako izaći iz toga ako privatni poslodavac koji bi možda i zaposlio Roma, kaže da će mu taj Rom iz malog dućana ili kafića otjerati goste jer više neće htjeti dolaziti kod njega?

– Naše istraživanje je pokazalo kako mnogi misle da bi Romi zaposleni u uslužnim djelatnostima odbijali klijente, pa i da Romi ne bi željeli raditi. Kad su u pitanju stereotipi, veliku ulogu imaju lokalne zajednice. U Međimurju smo ušli u prazan kafić, poslije nas su ušla četvorica mladih Roma. Mirno su sjeli, zapalili cigaretu, a konobarica ih nije ni pitala što žele, samo im je rekla da izađu van, i oni su se ustali i otišli. Razumijem da lokalno stanovništvo ima različitih iskustava i da odgovori nisu jednostavni, ali onda lokalna zajednica ima jako veliku ulogu u razbijanju predrasuda i stereotipa. Odgovor na taj problem možda daje izreka »koje je najbolje vrijeme za posaditi drvo? Prije 20 godina. A koje je drugo najbolje vrijeme? Sada.«. Djeca moraju ići u integrirane vrtiće, puno više od godinu dana prije škole, a lokalne zajednice i država u tome moraju pomoći. Moramo podići razinu obrazovanja. U izvješću navodimo slučaj srednjoškolca, Roma, koji ako padne razred i ostane u istom obrazovnom programu, gubi stipendiju od 500 kuna. Ali, ako promijeni obrazovni program, pa na primjer neće više učiti za obućara nego trgovca, onda može zadržati stipendiju od 300 kuna. Ne mogu razumjeti tu logiku.

U Piškorovcu, gdje je život iznimno težak, u prolasku naseljem pridružio nam se mladić. Kazao mi je, na jako slabom hrvatskom, da ima 17 godina. Pitala sam ga što radi, kaže »šećem«. Pitam ga ima li mobitel, kaže »nemam«, pitam ga ide li u školu, kaže »ne idem«, ne sjeća se kada je prestao ići u školu. Taj mladić ima 17 godina, nema ništa osim vremena, a to vrijeme koristi tako što hoda niz ulicu i uz ulicu cijeli dan. Razumijem to da on u jednom trenutku može postati jako ljut. Na sebe, na svoju obitelj, na cijeli svijet. A ljuti ljudi, pojednostavljeno rečeno, lako pribjegavaju nasilju.

U izvješću navodite pozitivan primjer u obrazovanju u Varaždinskoj županiji i citirate istraživanje koje je pokazalo da predrasude i ograde prema Romima padaju kada je Roma više u razredu. Socijalna distanca se znatno smanjuje. To je veoma jednostavan recept.

– Ne znam zašto iz toga ne učimo.

Referendumska pitanja trebaju na Ustavni sud

Aktualna tema su referendumi. Jedan se tiče ograničenja ovlasti zastupnika nacionalnih manjina, pa oni ne bi mogli odlučivati o proračunu i vladi. Je li to diskriminacija zastupnika manjina?

– To svakako smjera umanjenju njihovih prava. Što se referenduma tiče, nadam se da će Hrvatski sabor, nakon što se prebroje potpisi, poslati referendumska pitanja na Ustavni sud. To pitanje o čemu mogu, a o čemu ne, pripadnici nacionalnih manjina odlučivati u Saboru ne bi trebalo biti velik problem za Ustavni sud.

Mislite da neće dopustiti taj referendum?

– Pretpostavljam da će biti tako. Otkako radim ovaj posao i od pojave prvih referendumskih inicijativa zagovaram da se to pitanje sustavno riješi: Ustavom bi trebalo propisati da se o nekim pitanjima na referendumima ne bi trebalo odlučivati. Ta pitanja i teme su pobrojani u članku 3. Ustava u kojem se navode najviše vrednote ustavnog poretka, a hoće li se ići šire od toga, o tome može odlučivati Sabor. To je potrebno zato da pripadnici bilo kojih manjina ne budu svako malo iskorištavani kao tema, vjerojatno s nekim sasvim drugim interesima. Time se još više potiču podjele u društvu, a ne razvijaju se dijalog i tolerancija.

Migrante upućuju da napuste Hrvatsku

Snažno ste se angažirali u slučaju afganistanske djevojčice Madine Hosseini. Ima li kakvih novosti u tom slučaju?

– DORH je odbacio kaznenu prijavu, a sudski postupci koji se sada vode, vezani uz status njezine obitelji, su zatvoreni za javnosti i o tome ne mogu govoriti.

Što se tiče postupanja policije prema iregularnim imigrantima i tražiteljima međunarodne zaštite, nemam ništa novo za reći. Pritužbe koje zaprimamo i od migranata, i od nevladinih organizacija govore o tome kako ih se onemogućava u traženju međunarodne zaštite i kako ih se ignorira kad ju zatraže. Skraćeni postupci koji se vode prema iregularnim migrantima nisu dovoljno individualizirani, očito smjeraju za tim da se migrante upućuje da napuste Hrvatsku. Hrvatska u tome slijedi i prati politiku EU koja je po mom mišljenju, i mišljenju mnogih mojih kolega iz EU, apsolutno neadekvatna jer ne nudi rješenja, samo se stvaraju tenzije. Godine 2015. je odgovor Hrvatske zaista bio human i utemeljen na ljudskim pravima, no EU je okrenula ploču, samim tim je i Hrvatska okrenula ploču, i na migracije se danas prvenstveno gleda kao na sigurnosno pitanje. To samo pomaže svemu onome što želimo spriječiti – pomaže krijumčarima, trgovcima, olakšava im zaradu.

Autor: Tihomir Ponoš, Novi list

Share via email

Ostavite komentar

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Nužna polja su označena s *