Luka Ostojić: Borba za dječju maštu

Foto: Family Equality Council / Flickr

Foto: Family Equality Council / Flickr

Književnost za odrasle koja se bavi velikim političkim temama češće se smatra ozbiljnijom od dječje književnosti, ali učinak knjiga za predškolsku i ranu školsku dob zapravo je jači i važniji. Najranija čitateljska iskustva bitno usmjeravaju razuzdanu maštu, kroz zamišljene scenarije potiču je na kreiranje okvira mogućeg (i ‘zamislivog’) te kroz identifikaciju s likovima razvijaju empatiju.

Naravno, taj proces traje cijeli život, i stare čitatelje mogu iznenaditi razmjeri fiktivnih scenarija (kao što je našeg Dalibora Plečića zaintrigirao svijet alternativnih 1990-ih u Vidojkovićevom romanu E baš vam hvala, o čemu možete čitati sutra). Ali učinak je najjači i najdalekosežniji na samom početku. Zato je dječja književnost toliko prijeporna u borbama oko kurikularne reforme, zato je važna stavka Nacionalne strategije za poticanje čitanja, a prava je šteta što se njenim učinkom toliko malo bavimo u književnim krugovima (kao iznimke preporučujem tekstove Nenada Veličkovića i regionalni portal za pobunjena čitanja Bookvica.net, a istom prilikom upućujem na arhiv od 6.000 besplatnih knjiga za djecu).

Stoga nije iznenađenje da je udruga Dugine obitelji objavila slikovnicu Moja dugina obitelj o istospolnim obiteljima. U državi koja je nedavno ustavom ograničila definiciju braka, u kojoj je mogućnost da homoseksualni parovi posvajaju djecu nezamisliva, teško je očekivati da postoji populacija odraslih ljudi koja ima dobru volju preispitati utvrđene stavove i prihvatiti mogućnost nečeg drugačijeg. Ali postoje djeca kojima još ništa nije isključeno ni konačno. Ne samo što na njima budućnost ostaje (isprike na otrcanoj poslovici), nego su oni i u sadašnjosti jedini voljni sugovornici spremni na zamišljanje drugačijeg društva – onog u kojem je obitelj, kako navodi udruga, “mjesto gdje se prihvaća, poštuje i voli”, a društvo “poštuje i slavi sve obitelji”.

Nije ni iznenađenje da je izdanje slikovnice (čak i u minijaturnoj nakladi od 1.000 primjeraka) izazvalo promptnu reakciju ekstremno desnih udruga koje traže uklanjanje nepoćudnog sadržaja. Njihov cilj nije samo ocrniti istospolne obitelji, nego ih potpuno ukloniti iz javnog prostora, učiniti nevidljivima, nezamislivima i time nemogućima. Agenda udruga kao što je U ime obitelji je krajnje ograničiti raspon mogućeg – ne pokazati da je tvrdokorna kršćanska ideja obitelji bolja od drugih, nego utvrditi da samo ona može biti obitelj. Njihova inicijativa se širi, od toga da se ideja obitelji ograniči u ustavu do pokušaja da se značenje obitelji ograniči u glavama ljudi koji još ni ne znaju čitati. Bez sumnje, širi se i širit će se na sve druge forme izražavanja u kojima granice nema ili, barem, nije postavljena na tvrdoj konzervativnoj liniji.

U tom kontekstu posljednja događanja oko slikovnice daju povod i za strah i za nadu. S jedne strane, u povodu izlaska slikovnice Moja dugina obitelj, u Kaštelima je na fašniku kao ‘krnjo’ spaljen simbol istospolne familije. Spaljivanje figura na fašniku obično se koristi za komični obračun ‘malih’ ljudi s moćnicima koji čine štetu zajednici, kao pokušaj da se pomoću humora (jer i humor može biti snažno sredstvo obračuna) pošalje snažna poruka koja se ne bi mogla poslati u svakodnevnim uvjetima. Činjenica da je neka fašnička skupina, u ovom trenutku, našla shodnim okriviti i simbolično spaliti jednu ionako diskriminiranu i ustrašenu društvenu skupinu ukazuje na raširenu i opasnu fiksaciju koja traje već godinama, ako u to ubrojimo i ustavni referendum i iracionalnu buru oko Istanbulske konvencije.

S druge strane, kao reakcija na taj fašnizam pokrenuta je crowdfunding kampanja za tiskanje druge naklade spomenute slikovnice. U samo 24 sata skupljeno je više od 200% ciljanog iznosa. U kontekstu već normalnog godišnjeg Zagreb Pridea, velikih prosvjeda protiv stopiranja kurikularne reforme te aktualnih prosvjeda u prilog Istanbulske konvencije, očito postoji kritična masa koja je spremna reagirati na konzervativne pokušaje zastrašivanja, uspostaviti društvene jednakosti i slobode te ih učiniti normalnima.

Dakle, unatoč željama i strahovima, ne živimo u totalitarnom društvu Sluškinjine priče, nego u podijeljenom društvu gdje se borba oko osnovnih društvenih vrijednosti konstantno vodi. Borba se manje ili više spontano proširila iz tradicionalne političke arene u svim pravcima, od medija preko školskog sustava do društvenih mreža, pa čak i satire. Primjer slikovnice pokazuje da se ne radi samo o borbi za jednakost i destigmatizaciju jedne društvene skupine, nego i za slobodu ljudi svih dobi – slobodu govora, pisanja, razmišljanja i zamišljanja. S tako velikim ulogom i toliko širokom borbom, praktički nema više sfere u kojoj je moguće ostati apolitičan.

 

Preuzeto sa portala: Booksa.hr

Share via email

Ostavite komentar

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Nužna polja su označena s *