Magic Carpets – kad se umjetnost udruži s europskim novcem

gtzMagic Carpets je projekt koji traje četiri godine, težak je 600.000 eura i temelji se na samo dvije svete zapovijedi: razmjeni umjetnika i lokalnoj zajednici.

Pavica Knezović Belan, Jutarnji list

Kako izgleda kada se kulturni, umjetnički projekti rade s europskim novcem? Očekivano, tu je puno papirologije, birokracije, mora se opravdati svaki potrošeni cent, mnogo je tu dogovaranja i organizacije, ponekad možda i pretjerane europske sitničavosti. No, tu je i ta dobra obaveza da se projekti moraju raditi s partnerima iz drugih zemalja, što ih je više to bolje, a dvije su svete zapovijedi – razmjena umjetnika i lokalna zajednica. A kako to izgleda u stvarnosti, imali smo se prilike uvjeriti prošli tjedan u Limericku, irskom gradiću od 50.000 stanovnika, na samom zatvaranju 38. izdanja Irskog međunarodnog bijenala suvremene umjetnosti (EVA), kada se na jednome mjestu okupilo 13 partnera iz projekta Magic Carpets.

Ova složena artistička priča dio je već nama dobro poznatog projekta Kreativna Europa, a u ovom slučaju radi se pod okriljem Kaunas bijenala u Litvi, koji je s projektom Magic Carpets započeo prošlog kolovoza. U Limerick su tako stigli uglavnom mladi kustosi, umjetnički producenti, predstavnici udruga, organizatori iz Austrije, Rumunjske, Češke, Velike Britanije, Italije, Portugala… Hrvatski je igrač u ovoj priči kreativna agencija Lab 852 Karmen Krasić Kožul i Danijele Oberhofer Tonković. Ove poduzetne i prodorne mlade žene agenciju specijaliziranu upravo za poslove u kulturi osnovale su još 2011. godine. No, Danijela u projektu sudjeluje kao predstavnik Austrije jer posljednjih nekoliko godina živi u Innsbrucku, a u Magic Carpetsu participira s galerijom Open Space lokalnog arhitekta Charlyja Waltera.

Etno Hvar Festival

Karmen Krasić Kožul vodi hrvatski dio priče, koji se odvija na dvije lokacije – u Zagrebu i na Hvaru. Bez nekog lažnog lokalpatriotizma, možemo reći da su upravo hrvatski projekti oni koji se ističu na platformi Magic Carpets, uz dojmljiva zbivanja u Rumunjskoj i Portugalu, da apostrofiramo samo neke. Također, u projektu sudjeluju četiri hrvatska umjetnika. No, da još jednom pojasnimo u čemu je poanta cijele priče – u razmjeni mladih, tek nadolazećih umjetnika koji tijekom svojih rezidencija po europskim gradovima, ali i u manjim mjestima rade umjetničke projekte u suradnji s lokalnom zajednicom. Od hrvatskih umjetnika, tako je Hrvoslava Brkušić boravila u Rimu, Ida Blažičko u Portu, a “kolektiv odbjeglih arhitekata”, kako sebe sami nazivaju, Sven Sorić i Hrvoje Spudić, poznat pod nazivom This Town Needs Posters, proveo je neko vrijeme u Berlinu. Na platformi postoji portfolio umjetnika iz kojeg organizatori rezidencija mogu birati, no mladi, nazovimo ih tako, art-menadžeri i jedni drugima predlažu potencijalne goste.

Magic Carpets je projekt koji traje četiri godine, svoju bi kulminaciju trebao imati na Kaunas Bijenalu 2021. godine i težak je 600.000 eura. Partneri svake godine dobiju otprilike 30.000 eura za godišnje projekte, što je taman za umjetnička događanja, nazovimo to tako, neke srednje veličine, kao što je Etno Hvar Festival koji se, kao dio Magic Carpets projekta, upravo događa u Jelsi. U središtu priče je Humac, napušteno selo udaljeno 7 kilometara od Jelse. Riječ je o dobro očuvanim kamenim kućama, od kojih je samo nekoliko ponovno dovedeno u funkciju stanovanja. Humac se nalazi na 350 metara nadmorske visine i iz njega puca fantastičan pogled na obližnje otoke. Tamo će na rezidenciji boraviti osam umjetnika, kako strani, kao što je Paulina Almeida iz Portugala i Marko Jozić iz Srbije, tako i domaći Pavlica Bajsić Brazzoduro i Vitar Drinković, da nabrojimo samo neke. Napušteno selo doista je pitoreskno, sa senzacionalnim noćnim zvjezdanim nebom – jer tamo nema ni struje ni vode – i doima se kao perfektno mjesto za umjetničke rezidencije.

Jesti, pričati, hodati

Zagrebački dio projekta uključivao je dansku umjetnicu Maj Horn, koja se bavi mapiranjem gradova, a u svojem je radu uključila migrante iz Sirije i Iraka koji su bili smješteni u hotelu Porin i pokušala ih upoznati s lokalnim kvartom – Dugavama. Zagrebačku rezidenciju vrlo je uvjerljivo predstavila mlada umjetnica i producentica Marija Kamber.

Meni se posebno svidio rumunjski projekt koji se odvijao u selu Slon, 140 kilometara udaljenom od Bukurešta, smještenom na antičkoj prometnoj ruti prema Transilvaniji. U selo sa 2200 stanovnika, smješteno u senzacionalnom krajoliku, stiglo je troje umjetnika – iz Poljske, Srbije i Češke. Oni su tamo snimali, fotografirali, skladali glazbu, a od interakcije s lokalnim stanovništvom dogodilo se sljedeće: po dolasku umjetnika lokalni su dječaci proširili priču da su umjetnici zapravo došli ukrasti njihove unutarnje organe! Tek nakon dolaska policije uznemirujuća priča je utihnula. Čini mi se da je upravo ova situacija vrlo slikovita po pitanju pokušaja europskog umjetničkog prosvjetiteljstva.

“Eating, talking, walking” – tim je riječima opisao većinu predstavljenih projekata Lewis Biggs, nezavisni engleski kustos, nekadašnji direktor Tate Liverpool (1990. – 2000.) i jedan od savjetnika na projektu. Biggs je vrlo entuzijastičan u radu s mladim kustosima i producentima, a poseban je ekspert na polju “odgajanja publike”. Naime, to je jedna od glavnih agenda platforme Kreativna Europa – osvojiti novu publiku za novu umjetnost. S druge strane, vidljivost i komunikacija sa zajednicom među najvećim su poteškoćama ovakvih projekata – mladi ih ljudi uglavnom ne znaju “prodati” mainstream medijima. No, Biggsu je mnogo uzbudljivije raditi s mladim ljudima i na izvaninstitucionalnim projektima. Rekao mi je da je nakon deset godina u Tate Liverpool s olakšanjem otišao jer je zapravo postalo vrlo teško raditi bilo što kada je 90 posto budžeta odlazilo na hladni pogon i plaće zaposlenika. Vrlo slična situacija kao u našem MSU-u, primijetila sam, na što je on lakonski odgovorio da, jednostavno, političari vole velike i lijepe zgrade jer je to nešto na što možeš prstom pokazati. Biggs se također prisjetio svojeg boravka u Zagrebu u drugoj polovici 1980-ih, kada je sa Želimirom Koščevićem postavio izložbu u tadašnjem, starom Muzeju suvremene umjetnosti na Katarinskom trgu.

Za kraj inspirativnog sastanka protagonista projekta Magic Carpets, koji su nevjerojatno gostoljubivo organizirali Irci, ostavljeno je upoznavanje s EVA-om. To je najveća međunarodna smotra suvremene umjetnosti u Irskoj, koja se odvija u bijenalnom ritmu, a mi smo došli na samo zatvaranje njezina 38. izdanja. Kurator izložbe bio je Inti Guerrero, kritičar i kurator sa sjedištem u Hong Kongu, koji je stručnjak za latinoameričku umjetnost. Iako izložba nije imala neki zajednički naziv, osjećala se snažna politička agenda, a dobar dio priče odvijao se oko teme industrijalizacije i moderniteta, tako da vjerujem da bi se mojem kolegi Jurici Pavičiću jako svidjela. Limerick je grad bogate industrijske prošlosti; s nekadašnjom snažnom tekstilnom industrijom (tu su šivane uniforme za Konfederaciju u Američkom građanskom ratu!), grad je svojedobno nazivan i Pig Town zbog uzgoja svinja, velika je bila proizvodnja brašna te mlijeka i mliječnih proizvoda… Pa se tako, osim u nekoliko lokalnih muzeja, bijenale održavalo i u dobro očuvanim, tek neznatno restauriranim napuštenim industrijskim pogonima koji su, kao što znamo, senzacionalni background za izlaganje suvremene umjetnosti.

Trudna Roza Luxemburg

Jako mi se svidjela izložba. Sjajno je postavljena, s pričom ispripovijedanom na jednom gotovo pa podsvjesnom nivou. Izložba počinje sa slikom irskog umjetnika Seana Keatinga “Night’s Candles Are Burnt Out” iz 1927. godine. Na realističnom prizoru vidimo industrijalca u prvom planu, svećenika u kutu i radnike u akciji izgradnje prve hidroelektrane u Limericku. Slika se percipira kao alegorija irskog društva u tom trenutku, a gradnja hidroelektrane upućivala je na svijetlu modernost tadašnje Irske. Radovi koji se bave krizom oko Panamskog kanala, protestantskom lomačom u Belfastu kojom se slavi povijesna pobjeda kralja Jamesa Stuarta protiv katolika krajem 17. stoljeća, jugoslavenska “Top-lista nadrealista” sa svojom apsurdnom, ali nevjerojatno anticipatorskom pričom o podijeljenim Sarajevu samo su dio dojmljivih radova koji međusobno jako dobro korespondiraju. Vrlo je moćan rad južnoafričkog umjetnika Stevena Cohena, videoumjetnika i performera koji živi i radi u Francuskoj. Ovaj performer se odjenuo kao drag, poput velikog kristalnog lustera i takav je došao u slam beskućnika u Johannesburgu. Susret jednog takvog artificijelnog (i tužnog) bića s ljudima na rubu društva, a vrlo često i pameti u tom melankoličnom videoradu vrlo je moćan.

Najbolji dio izložbe smješten je u Milk Factoryju. U tamošnjim napuštenim halama nekoliko je izvrsnih videoradova poput jako lijepo izvedenog “Soleil Double” iz 2014. godine, Francuskinje Laurent Grasso. Posrijedi je animacija koja pokazuje izlazak i zalazak dvaju sunca u rimskom rezidencijalnom kvartu Esposizione Universale Roma. Posrijedi je u popularnoj kulturi dobro poznata fašistička arhitektura koju su u svojim filmovima koristili i Antonioni, Bertolucci i Fellini. No, ono što dominira napuštenom tvornicom mlijeka rad je hrvatske umjetnice Sanje Iveković. Jer nad sve se nadvila njezina “zlatna djevojka” – trudna Rosa Luxemburg. Prvi sam put vidjela uživo ovaj glasoviti rad Sanje Iveković i bila sam oduševljena. Rosa Luxemburg se nalazi na vrlo visokom postamentu i uživo djeluje doista impresivno.

Kada je 2001. postavljena u centru Luxembourga kao parafraza tamošnje skulpture božice Nike, koja je bila spomenik veteranima Prvog svjetskog rata, izbio je neviđen skandal; tamošnja javnost mjesecima je žučno raspravljala o njezinu umjetničkom djelu. Izlaganje Rose Luxemburg u Limericku popraćeno je i detaljnom dokumentacijom te javne debate i tiskane su posebne novine s najzanimljivijim tekstovima i sažecima na engleskom. Trudna Rosa Luxemburg posebno je moćna jer su u sklopu Milk Factoryja izložene i akcije irskih umjetnika koje su bile vezane za referendum o opozivu osmog amandmana Ustava, koji je u svim slučajevima zabranjivao pobačaj. Iako je referendumom upravo odlučeno da se amandman izbacuje iz Ustava, irsko je društvo, prema svjedočenju naših gostoprimaca, još vrlo podijeljeno po tom pitanju.

I za kraj, naravno, nogomet. Utakmicu s Rusima gledali smo u lokalnom hotelu s Ircima uglavnom treće dobi. Nakon pobjede nastavili smo i plesati s njima na glazbu DJ-a Toma, koji uz računalo i gitaru izvrsno izvodi Beatlese, Kings of Leon, The Cure… I u toj izmaglici nogometa i umjetnosti zaključili smo kako bi divno bilo da i Zagreb ima takvu veliku međunarodnu izložbu suvremene umjetnosti. Jer kako imamo jaku nogometnu reprezentaciju, ništa manje nije dobra, vjerujemo, ni ona umjetnička.

Share via email

Ostavite komentar

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Nužna polja su označena s *