Marko Kovačić: Mladi pate jer im se ne pružaju prilike

marko_crPolitolog Marko Kovačić s Instituta za društvena istraživanja u Zagrebu magisterij iz javnih politika stekao je na Fakultetu političkih nauka u Zagrebu i na Central European University u Budimpešti, a doktorat priprema na Sveučilištu u Ljubljani. Govori o ulozi obrazovanja u razvoju demokracije kao i o istraživanjima mladih i Roma u kojima je sudjelovao.

Razgovarala: Jelena Jularić, Romi.hr

Koja su Vaša područja istraživanja na Institutu za društvena istraživanja?

– Radim u Institutu za društvena istraživanja u Centru za omladinska i rodna istraživanja gdje se bavim prvenstveno sociologijom i politologijom mladih, drugim riječima, u područje moga interesa spada područje sociologije i javnih politika, pa se tako bavim politikama za mlade na način da je ono što mene najviše zanima neformalna politička participacija mladih – njihovo sudjelovanje u prosvjedima, bojkotima i peticijima. Zanima me isto tako područje njihove građanske kompetencije, tu ulazimo u područje građanskog odgoja i obrazovanja i pitanje profesionalizacije rada s mladima koji je u Hrvatskoj u začetcima, čime se u zadnje vrijeme bavim.

Trudim se da to bude moj doprinos društvenim znanostima, proučavanje aktivnog političkog i socijalnog angažmana mladih u društvu i politici.

Što ste dosad zaključili u radu s, i o mladima?

– To je jedno jako kompleksno pitanje na koje nemam jednoznačni odgovor. Zaključio sam svakako da su mladi marginalna skupina. Činjenica je da se mladi definiraju od 15 do 30 godina i ima ih 18.6% prema popisu stanovništva iz 2011. godine i danas su što se tiče društvene i političke moći svakako u podređenom položaju u odnosu na druge generacije. Ono što proizlazi iz mog istraživanja je to da su naši mladi politički nekompetentni, odnosno da nemaju dovoljno znanja, nemaju vještine niti razvijene stavove da bi mogli s jedne strane pozicionirati se kao relevantni faktor u društvu, a s druge strane da bi stvarno mogli nešto i promijeniti. Razlog za to ne nalazim samo u njima, nego nalazim u sustavu zato jer se diskriminatorno odnosi prema mladima.

Moja opservacija je činjenica da su mladi ovoj državi, konkretno institucijama, počevši od različitih ministarstava pa sve drugih tijela državne uprave, nominalno bitni. Znači, postoji jasna diskrepancija između toga kad oni kažu “mladi su budućnost, u mlade trebamo ulagati, trebamo smanjiti nezaposlenost, trebamo povećati političko povjerenje mladih u institucije, zadržati mlade u Hrvatskoj”, ali mjere javnih politika tzv. policy mjere kojima se ja bavim zapravo ne slijede tu retoriku. Tu postoji razlika između onoga što oni govore i onoga što se uistinu radi.

Treća stvar koja je jako zanimljiva je to da je naš sustav kao takav jako nepropustan za mlade. Mladi su iz sociološke perspektive uvijek jedan od najkreativnijeg i najinovativnijeg dijela društva i oni u državama koje imaju poticajno okruženje za kvalitetan razvoj mladih mogu ostvariti tu svoju inovativnost i kreativnost. Na neki način ne samo da se prilagođavaju uvjetima, već i mijenjaju pogled na svijet institucija u kojim jesu. U Hrvatskoj je to puno teže. Mladi pate upravo od toga da im se ne pružaju prilike, ali ne samo kako se kaže u novinama “da im se prilike ostvare”, nego im se ne pružaju prilike saznati informacije i steći određene kompetencije o tome kako bi se zapravo mogli informirati. Mislim da to država radi namjerno, sasvim je jasno da mladi nisu prioritet zato što Hrvatska ima ekonomskih i demografskih problema s kojima se suočavamo, postoji problem u strukturi društvenoga tkiva gdje smo podijeljeni na ustaše, partizane, lijeve, desne.

Razvojem te jedne posebne društvene skupine koji su mladi, ja kad proučavam mlade u okviru Instituta, ne proučavamo ih samo kao demografsku skupinu od 15 do 30 godina, već smatramo da je to redukcionistički, odnosno da postoji puno više različitih faktora koje moramo uzeti u obzir kada se proučavaju mladi.

Moramo uzeti njihove socio-kulturne razlike, njihov društveni i kulturni kapital, tako da moja istraživanja idu prema tome da se na neki način nađe neki modus koji će natjerati ovu državu kako preuzeti primjere dobre prakse da se mladima omogući da se oni ostvare, odnosno da se njihov kreativni i inovativni potencijal ne guši mantrom “bitno je imati iskustva ili vi ćete doći kada dođete”, nego da se to pokuša implementirati u sadašnje stanje, točnije da se stvarno dopusti mladima da se izraze na kreativan način.

Jeste li se u svom radu bazirali samo na Hrvatsku ili i na neke druge zemlje?

– Uglavnom radim poveznicu između hrvatske i europske perspektive s obzirom da sam nacionalni korespondent za mlade pri Europskoj komisiji i Vijeću Europe. Nužno je u  mom poslu uzimati u obzir europsku perspektivu, prvenstveno perspektivu Vijeća Europe s jedne strane, a s druge strane Europske komisije.

Mislim da je danas u svijetu koji je transnacionalan i globalizirajući, da je apsolutno nemoguće kvalitetno se baviti bilo kojim društvenim fenomenom bez uzimanja u obzir nekog šireg društvenog, političkog i ekonomskog konteksta, a Hrvatska je spletom okolnosti ali i vlastitom odlukom, odlučila biti osuđena na taj europski kontekst.

Nužno je u mom istraživanju ne zanemarivati što se događa vani. To je upravo dvosjekli mač – s jedne strane to je prirodno i jasno je da uspoređujem Hrvatsku s Europskom unijom, no stvara se otpor jednog dijela političkih struktura zato što govore “to je nešto što se ne može implementirati u Hrvatskoj zato jer je tamo sve bolje “, ne razumijevajući zapravo da uvijek postoji treći put. Moguće je da hrvatske institucije preuzmu nekakav modus operandi koji će preuzeti dobre stvari iz EU zadržavši dobre stvari.

S druge strane, ono što je problematično glede europske perspektive je nedostatak financija za znanost, pogotovo za društvenu znanost i zapravo se dosta smanjuju fondovi za komparativna istraživanja.

Znanstvenicima se onemogućuju velika kvantitativna istraživanja na temelju kojih je moguće producirati određeno novo znanje i tako pozicionirati Hrvatsku. Osuđeni smo snalaziti se na bilo koje moguće načine ukoliko želimo pratiti svjetske trendove, a to znači uistinu imati sinergiju između nacionalnoga, europskoga, globalnoga ili međunarodnog. To je poprilično teško zbog ograničenih resursa.

Kada usporedimo Hrvatsku s Europom, gdje stoji Hrvatska na ljestvici kada bi ju pozicionirali?

– Mladi su jako eklektična kategorija. Na nekim stvarima stvarno sudjeluju i u redu su, na nekim stvarima opet relativno loši. Ono što je važno reći da hrvatski mladi nisu iznimka u nekakvim ekskluzivističkim stajalištima pa tako imamo primjer Poljske i Mađarske. Slične stvari se događaju i u nekim našim susjednim državama kao što je Srbija. Postoje tendencije ekskluzivizma i netolerancije prema drugima i drugačijima. Opet, s druge strane postoje neke pozitivne stvari u kojima Hrvatska odskače, a to je relativno dobra zakonska regulativa, točnije relativno dobra praksa donošenja policy dokumenata za politike za mlade koji se temelje na dokazima. Postoji Nacionalni program za mlade, Zakon o savjetima mladih i savjeti mladih u općinama, gradovima i županijama.

To pokazuje da Hrvatska u nekim momentima pokazuje nekakvu brigu, no uvijek postoji pitanje implementacije. Uz činjenicu da imamo sve te institucije uz sve modele koje smo preuzeli iz Europske unije i Vijeća Europe, pitanje je koliko oni stvarno imaju utjecaja i koliko mladi imaju koristi od takvih institucija koje smo kreirali.

Intervju u cijelosti pročitajte na portalu romi.hr.

Share via email

Ostavite komentar

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Nužna polja su označena s *