“Novine su mi kao krov nad glavom”

Ivo Grgić već sedam ili osam godina prodaje časopis Ulične svjetiljke

Ivo Grgić već sedam ili osam godina prodaje časopis Ulične svjetiljke

Ivo Grgić je beskućnik od svoje šesnaeste godine. Već godinama na zagrebačkim ulicama prodaje časopis Ulična svjetiljka koji njemu i drugim kolporterima beskućnicima pomaže da vrate narušeno samopoštovanje.

Autor Igor Lasić

„Kad bolje razmislim, ja sam ti beskućnik sve od šesnaeste svoje godine“, objašnjava nam Ivo Grgić, kolporter časopisa Ulične svjetiljke u centru Zagreba. „Jer tada sam otišao iz Bosne, a ja sam dolje od Jajca”, nastavlja, „i krenuo sam na rad u Sloveniju, pa u Hrvatsku, radio u građevini, po terenima, i nikad ti ja svoje kuće ni doma više nisam imao.”

Grgić sad već kolportira sedam ili osam godina, kao što kaže. Gotovo otkako postoje Ulične svjetiljke, dakle, časopis o beskućnicima koji oni sami i prodaju po ulicama Hrvatske. Primjerak košta osam kuna, kolporteru ostanu četiri, a ostalo se vraća u proizvodnju. Izdavač su franjevci-svjetovnjaci s Trsata u Rijeci; popularne Svjetiljke su pritom i jedan od preko 120 članova Međunarodne mreže uličnih novina (INSP).

„Jesi li kad listao časopis“, pita naš sugovornik i pokazuje naslovnicu izdanja s motivom svjetla na kraju tunela, jednog od šest godišnjih. „Ima svega”, kaže. A kakva je situacija na ulici? „Ljudi dobro reagiraju, samo ponekad me otjeraju ispred Konzuma, tamo u Radničkoj, valjda im smetam u poslovanju.“

Vrijednost izravnog susreta sa sugrađanima

„Plaćam sobicu u Kozari putevima, 600 kuna mjesečno. Znao sam ranije biti i bez smještaja, a penzija mi je 1.180 kuna, pa mi ove novine dođu kao krov nad glavom. I nikako da mi priznaju braniteljski status u Hrvatskoj, mada sam i PTSP dobio, prije no što se i čulo za nj. Dolje u Bosnu se iza rata vratili samo najstariji, moji ostali u Pakracu. Sve drugo se razbježalo, ne možeš ih više sastavit. Znaš, kao vuk, ono, kad uđe u ovce.“

Dok promatramo Grgića na njegovu radnom mjestu kod ulaza u Oktogon, ljudi uglavnom prolaze bez riječi i pogleda. Presrećemo prvog koji se zaustavlja i kupuje Ulične svjetiljke; mladić nam se predstavlja kao Matija. „Uzimam ih redovito”, govori on, „jednostavno mislim da tako treba.”

38367266_403

Bilo jednostavno ili ne, zagrebačkih niti desetak kolportera ovog časopisa rade gotovo svakodnevno da si naberu koju kunu za život. I ne samo za to, kako nam tumači glavna urednica Uličnih svjetiljki Jasna Krapac: „U isto vrijeme, časopis im pomaže da izgrade često narušeno samopoštovanje jer prodajom oni više ne mole za milostinju, već rade za svoj kruh.“

„Osim tih neposrednih ciljeva, tu su i posredni jer časopis progovara o mnogim temama koje se rijetko nađu u medijskom prostoru, a među najvažnijim je ciljevima i izravan susret prodavača sa sugrađanima“, rekla je Krapac, opisujući kako se mnogi od onih koji nisu beskućnici iznenađuju pri susretu s ovim kolporterima. I pri spoznaji da ti ljudi bez adekvatnog smještaja izgledaju kao svi ostali – uredno, čisto, pristojno.

Tako i Dubravka Barić koja Ulične svjetiljke prodaje na tržnici pokraj Kvaternikova trga. Razlikuje se od okolnog svijeta, kao i Ivo Grgić, samo po službenoj akreditaciji oko vrata. „Radila sam i razne druge poslove da preživim, ali ovo je nekako stabilnije”, kaže ona, „samo dok služi zdravlje. Ljudi sve teže žive, sve je gore i u Hrvatskoj i drugdje.”

Sve crnja epoha

Prilazi joj jedna mušterija, čitateljica – redovna, reklo bi se prema pristupu. „Nema pravila, nekad se proda par desetaka primjeraka, nekad jedva i komad-dva. Čak ni izlazak novog broja nije neka garancija. Ali, dobro, moram reći i da ljudi veoma često ostave 10 ili više kuna umjesto osam, ili naprosto samo dadu neku malenu donaciju umjesto da kupe časopis, počaste sendvičem ili kavom“, ističe Dubravka Barić.

Ona također plaća jednu podstanarsku sobicu, negdje u Dubravi, a ranije je proboravila dvije godine u beskućničkom prenoćištu u Heinzleovoj ulici. Socijalni status omogućuje joj primanje vaučera za električnu energiju, dok Crkva poklanja drva za ogrjev, kao i povremene namirnice ili slične potrepštine.

A na tržnici zimi se ova kolporterka sklanja u zatvoreni dio kompleksa, uz radijator i automat za čaj i kavu. Od ljudi u prolazu dijeli je tek jedna davna životna tragedija, obiteljski rasap i nizbrdica po kojoj se zatim neminovno otklizala. Epoha pritom ne ide na ruku manje sretnim ili snalažljivim pripadnicima društva, zapravo im je sve crnja.

„Radila sam i razne druge poslove da preživim, ali ovo je nekako stabilnije", kaže Dubravka Barić.

„Radila sam i razne druge poslove da preživim, ali ovo je nekako stabilnije”, kaže Dubravka Barić.

„Časopis i prihvatilišta za beskućnike, kao što je naše ‘Ruža sv. Franje’ u Rijeci, još će dugo trebati sadašnjim i budućim korisnicima“, zaključuje Jasna Krapac. Mogućnosti su se malo popravile s ulaskom RH u EU, ali ostaje još puno neriješenog, najviše oko prekvalifikacija i zapošljavanja, oko zdravstvene skrbi i osiguranja. No to i ovdje i u svijetu biva sve težim problemom općenito, ne samo za beskućnike.

Konačno, obraćamo se za komentar i zagrebačkom kazališnom redatelju Mariju Kovaču koji je svojedobno priskakao upomoć kolporterima Uličnih svjetiljki. Kao u onim poznatim akcijama gdje poznate ličnosti sudjeluju u promotivnim prodajama za dobrotvorne svrhe, samo nešto diskretnije, samozatajno.

Razbijanje društvene stigme

„To je izrazito koristan projekt koji tim ljudima donekle vraća osjećaj društvene vrijednosti“, mišljenja je Kovač, „a ja sam nečemu sličnom prvi put svjedočio na putu u Buenos Airesu. Jako mi se svidjelo, uvjerio sam se da tamo za beskućničke novine pišu poznata novinarska imena ili čak književni nobelovci, volonterski. Pa bih sugerirao da se to pokrene i kod nas, da se podigne vidljivost takvim časopisima.“

Mario Kovač organizirao je i zapaženi okrugli stol na istu temu, i povezao je zagrebačke kolportere sa srodnom udrugom iz Ljubljane. Sve u vjeri da rad – u ovom slučaju kroz novinski medij – može razbiti getoiziranost beskućnika, krug šetnje od burze rada do javne kuhinje, društvenu stigmu gubitnika.

„Ljudi koji dohvate taj časopis“, dodaje Kovač, „a nisu imali dodira s beskućnicima, iznenade se vidjevši da na ulici tako završavaju doista najprosječniji mogući pojedinci. Ali oni koje je zadesila neka teška nevolja. Društveno uređenje je takvo, međutim, da se teško vratiti u egzistencijalnu i socijalnu normalnost, jednom kad kreneš prema dolje. A časopis Ulične svjetiljke svakako pomaže ispravljanju te nepravde.”

preuzeto sa portala: DW

Share via email

Ostavite komentar

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Nužna polja su označena s *