Istraživanje: O udrugama iz područja kulture, umjetnosti i obrazovanja

FOTO: Daniel Kasap / HINA

FOTO: Daniel Kasap / HINA

Studija “Osvajanje prostora rada. Uvjeti rada organizacija civilnog društva na području suvremene kulture i umjetnosti” autora Valerije Barade, Edgara Buršića i Jake Primorac donosi sveobuhvatnu analizu svakodnevnih praksi i uvjeta stvaranja, koja daje važne uvide u sustav civilnog sektora u suvremenoj kulturi i umjetnosti, piše Matija Mrakovčić za Kulturpunkt.

Podaci su prikupljeni kroz kvantitativno i kvalitativno istraživanje, a obrađeni su zahvaćajući sektorsku, organizacijsku i individualnu razinu.

Vrlo važan aspekt publikacije odnosi se na uvjete rada u kulturnom i kreativnom sektoru na međunarodnoj razini gdje se pokazuje da je svijet rada također nesiguran i nestabilan, a na razmatranje su ponuđene i preporuke koje mogu poslužiti daljnjim unapređenjima institucionalnog i zakonodavnog okvira za podršku razvoju umjetnosti, kulture i civilnog društva.

Istraživanjem je zaključeno da su organizacije i zaposlenici u ovom sektoru osjetljivi na ekonomski i socijalni kontekst u kojemu djeluju, iako se često materijalno i sadržajno uspijevaju donekle održavati unatoč ograničenjima zbog okolišnih zadatosti. Postojanje institucionalnih i projektnih mogućnosti financiranja iz javnih izvora omogućava njihovo djelovanje, premda ih istovremeno trajno zadržava unutar domene atipičnih oblika zaposlenosti. Iako strukturno ograničeni, samoizrabljivani i umorni, radnici u OCD-ima su zadovoljni poslom i mogućnošću djelovanja u ovom području suvremene kulture i umjetnosti.

Nitko od zaposlenika nije procijenio svoj životni standard znatno iznadprosječnim. S financijskom i produkcijskom nesigurnošću su se naučili nositi, premda je ona izvor nelagode i latentno prisutne trajne zabrinutosti. Iako nije eksplicitno izrečeno, fleksibilnost i fluktuacija se uzimaju kao sastavni dio poziva koji obavljaju.

Inherentno prekarni rad u ovom sektoru ima lojalne i predane radnike koji ponekad nemaju optimistične vizije za budućnost sektora, ali bi u slučaju promjene posla, preko trećine njih ipak i dalje ostalo u sektoru civilnog društva.

Međutim, nameće se zaključak da rad u ovom sektoru donosi osobne troškove, ali i veliko zadovoljstvo pripadnošću i mogućnošću rada u njemu. Rad u ovom sektoru je nesiguran na svim razinama i podržava oblike samoizrabljivanja bilo da su posredovani okolišnim uvjetima, bilo da zaposlenici pristaju na njih reproducirajući ih vlastitim svakodnevnim praksama. Stalna uključenost u radni proces, osjećaj pripadnosti zajednici i organizaciji, neprekidna produkcija i prijavljivanje na projekte iziskuju prekovremeni rad.

Iako se rutina s vremenom pojavljuje na produkcijskoj razini razvitkom znanja, sposobnosti i vještina, dominantna je u administrativnom dijelu vođenja projekata i organizacija. Zaposlenici rade više od osam sati dnevno, rade noću, vikendom, kao i tijekom godišnjeg odmora koji ponekad uzimaju samo formalno. Treba istaknuti da izvanredni oblici rada uglavnom nisu plaćeni.

Uz sve navedene elemente nužno je dodatno naglasiti kako visoka motivacija za rad u ovom sektoru nije utemeljena u stjecanju novca i potrebi za društvenim prepoznavanjem i priznanjem.

Zaposlenike u OCD-ima pokreću vlastiti ideali i mogućnost društvene promjene i osobnog razvoja. Stoga se stalna uključenost u nekoj mjeri ne osjeća kao nužna i nametnuta, zaposlenicima ne ograničava osobni život, upravo zato jer je taj aspekt neraskidivo isprepleten profesionalnim. U tome se krije i dio objašnjenja zašto je ulazak u sektor novim, mlađim članovima otežan, a sektor donekle zatvoren.

Osvajanje prostora rada temeljna je i neodvojiva osobina djelovanja u civilnom sektoru na području suvremene kulture i umjetnosti. Organizacije civilnog društva, kao i njihovi osnivači i zaposlenici materijalno su i simbolički u trajnom procesu stvaranja i samodefiniranja prostora vlastite životne i profesionalne aktivnosti. Kako je ovim istraživanjem pokazano, ograničeni institucionalni i osobni resursi čine to osvajanje zahtjevnim, ali i vrijednim neprekidnoga zalaganja. Studiju su recenzirale izv. prof. dr. sc. Jasminka Lažnjak i doc. dr. sc. Marija Brajdić Vuković.

Publikacija “Krojeno po mjeri? Prakse i tendencije kulturnog obrazovanja u Hrvatskoj” autorice Ane Žuvele bavi se obrazovanjem u kulturnom sektoru u Republici Hrvatskoj s fokusom na obrazovne programe koje provode ili u koje ulažu organizacije u kulturi u javnom i civilnom sektoru, a kojima se razvijaju i/ili dodatno nadograđuju kreativne vještine trenutačne i buduće publike ili profesionalni kapaciteti umjetnika i kulturnih profesionalaca, zaposlenih u svim djelatnostima organizacije.

Problematika obrazovanja i kulture zahvaćena je široko, od razumijevanja uloge i značaja kulture u suvremenom društvu, kao i kulturnog i umjetničkog obrazovanja, do analize politika i primjera dobre prakse u Europi te uvida u hrvatski sustav kulturne i obrazovne politike, ispitujući pritom prednosti, ali i slabosti razvojne kulturne politike u primjeni na obrazovanje i zagovarajući važnost umjetničkog i kulturnog obrazovanja za održivi razvoj kulturnog sektora.

Obrazovanje i kultura toliko su fundamentalno isprepleteni da bi se kulturna politika i obrazovna politika trebale, u određenim dijelovima, tumačiti kao sinonimi, piše Ana Žuvela. U Hrvatskoj, kultura i obrazovanje dva su zanemarena područja nacionalnog javnog interesa što se dokazuje razinom proračunskih izdvajanja za kulturu i obrazovanje. Oba sektora su stiješnjena između neodlučnog državnog aparata o kojem su ovisni te tržišta koje nudi neizvjesne ishode po kvalitetu, dostupnost i opstojnost oba sektora.

Ipak, zadnje desetljeće u hrvatskom kulturnom sektoru obilježeno je pokušajima uspostave obrazovanja za razvoj kulturnog sektora, posebno u području upravljanja u kulturi namijenjenog ustanovama u kulturi te uspostavi suradnje s međunarodnim partnerima te putem intersektorskih suradnji.

Rezultati istraživanja također su pokazali da organizacije civilnog društva (udruge i umjetničke organizacije) provode širok raspon obrazovnih programa. Zanimljiva je činjenica da udruge u kulturi i umjetničke organizacije, koje imaju znakovito manji broj zaposlenika od javnih ustanova, organiziraju toliko više obrazovnih programa za svoje zaposlenike i vanjske suradnike.

Prijedlozi za buduće korake u pozicioniranju kulturnog obrazovanja koji se mogu podvući iz ove studije svakako polaze od preporuke za žurnim uključivanjem kulturnog obrazovanja u propozicije kulturne politike. Plansko uključenje kulturnog obrazovanja – u svim formalnim, neformalnim i informalnim oblicima – u propozicije kulturne politike pomoglo bi i u kvantitativnom praćenju dostupnih programa i projekata kulturnog obrazovanja. Sadašnje stanje raspršenosti programa kulturnog obrazovanja otežava informiranost o mogućnostima izbora za kulturne radnike, umjetnike i ostale aktere uključene u polje kulture.

Zaklada Kultura nova je 2014. godine pokrenula Program istraživanja u okviru Razvojnih programa i projekata Zaklade kako bi se prikupile informacije na temelju kojih će biti moguće učiti, donositi odluke i generirati podlogu za daljnje djelovanje, nova promišljanja i tumačenja postojećih uloga i značenja kultura te na taj način doprinositi održivom kulturnom razvoju. Zaklada je tada započela istraživanja o uvjetima rada organizacija civilnog društva na području suvremene kulture i umjetnosti te o obrazovanju u kulturnom sektoru, koja je provela u suradnji s vanjskim stručnjacima. Urednica publikacija je Dea Vidović, a izvršna urednica Tamara Zamelli, dok dizajn potpisuju Dario Dević i Hrvoje Živčić. Studije su ustupljene pod Creative Commons licencom Imenovanje – Dijeli pod istim uvjetima 3.0 Croatia te ih je moguće preuzeti sa službene stranice Zaklade u elektroničkom formatu.

Share via email

Ostavite komentar

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Nužna polja su označena s *