Prostor za dijalog je otvoren

Intervju s facilitatorom Mladenom Majetićem koji je u Savičenti vodio nekoliko radionica i edukacija za sudionike projekta “Nevidljiva Savičenta”. Intervju je priredila Maša Milovac.

Imate dugogodišnje iskustvo kao facilitator i medijator participativnih procesa, procesa mirenja, transformacija sukoba te organizacijskih intervencija. Prije nešto malo više od godinu dana održali ste fokus grupu sa predstavnicima kulturne NGO scene u mjestu Svetvinčenat na kojoj se oblikovao koncept projekta Nevidljiva Savičenta. Opišite nam to iskustvo.

Bio je to zanimljiv kreativni proces u kojem smo mapirali različitost viđenja mogućih smjerova djelovanja, a sukladnih prije objavljenom natječaju. Došli smo do artikuliranih cjelina projekta i željenih rezultata, od kojih svakako treba istaknuti trajniju promjenu u sustavu upravljanja na razini općine koja će se očitovati u vidu uspostavljenog savjetodavnog vijeća pri Općini Svetvinčenat za suodlučivanje o prioritetima i programima u kulturi koji će se odvijati u općini. Prisjetiti se tog dvodnevnog druženja je naravno ugodno jer je kreativna tenzija bila znatna i doprinos svih prisutnih je rezultirao sinergijom koja je kao što znamo rezultirala uspješnom aplikacijom na natječaju, a sad već i provedbom tada mapiranih aktivnosti.

Što vam se u okviru ovog projekta učinilo važnim za razvoj civilnog društva? Koje su danas uloge OCD-a u društvu i što mislite gdje će njihov utjecaj u budućnosti biti važan?

Ako civilno društvo definiramo kao prostor između privatnog i javnog, na temelju mog skromnog iskustva suradnje s akterima javne uprave i nekoliko udruga koje djeluju u općini Svetvičenat, imam dojam da je prostor za dijalog otvoren, otvoreniji možda negoli se činio kad sam prvi puta došao. Čini mi se da su se tijekom početka odvijanja ovog projekta prepoznali zajednički interesi, da se uspostavio zajednički jezik u vidu skoro pa istog razumijevanja različite problematike kojom se zajednički bavi u okvirima ovog projekta. Imam dojam i da je razina povjerenja uznapredovala u pozitivnom smjeru. Dobrim dijelom tome su doprinijele i edukacije koje su planirane i provedene u projektu. Držimo palčeve da se tako i nastavi i da će jedni i drugi prepoznati potrebu investiranja u organizacijske kapacitete udruga kako bi one bile što kvalitetniji partneri promišljanju razvoja i djelovanju usmjerenom boljitku svih.

Smještena u južnom dijelu središnje Istre, Općina Svetvinčenat broji nešto više od 2000 stanovnika. U Općini djeluje tek nekoliko organizacija civilnog društva, a lokalna samouprava dijelom je potkapacitirana za programe u kulturi. Jeste li uspjeli za vrijeme kratkih boravaka u Savičenti i kroz razgovore sa sudionicima malo bolje upoznati kontekst? Što bi, za projekt Nevidljiva Savičenta, mogle biti prednosti, a što mane takvog konteksta?

Ne bih se upuštao u procjene ovog što pitate jer su moji uvidi ipak limitirani vremenom provedenim u Savičenti, a i tijekom svog angažmana nisam bio fokusiran na to. Osobito to ne bih propitivao iz tog rakursa definiramo li kulturu kao sve ono što nas okružuje i čini – naravno da potkapacitiranih nema, a kao što vidimo iz djelovanja grupe Šikuti Machine, svaka moguća mana ujedno je i prednost i obrnuto. Činjenica da se Savičenta profilirala kao mjesto neverbalnog teatra čini mi se prednošću, a sadržaji koji su planirani projektom Nevidljiva Savičenta stvaraju dojam da će se Savičenta brendirati i dodatno kao mjesto u kojem su izmireni tradicija, suvremenost i modernitet. Mane ne vidim, samo pokoji izazov vezan uz veličinu mjesta, ali i to je izgleda dosad uspijevalo biti prednost angažiranima u postavljanju i provođenju programa.

U sklopu projetka Nevidljiva Savičenta, osim inicijalne fokus grupe, vodili ste i tri različita treninga za partnerske organizacije civilnog društva? Zašto su ti treninzi važni za ovaj projekt, ali i za daljnji rad organizacija i njihovih članova?

Djelomično sam odgovorio na to ranije. Najvažnije je uspostavljen zajednički jezik i razumijevanje izazova, prostor za rad i rast učeće organizacije potaknut je kako unutar samih grupa tako i među njima.

Postoji li neki projekt na kojemu ste radili, a koji biste mogli usporediti s ovim projektom?

Postoji naravno, no najsličniji ovome, možda u svojoj biti i isti je projekt ‘Sukultura’ u Zagrebu, u čijem sam kreiranju i postavljanju sudjelovao također od početka. Preporučio bih vam razmjenu iskustava jer su sličnosti u osnovnim projektnim postavkama i željenim postignućima velike, osobito dijela koji se tiče savjetodavnog vijeća. Nešto intenzivnije bavio sam se time u ‘Sukultura’ pa je taj rad tamo i intenziviran i puno dalje se stiglo, ali i drugačije se krenulo negoli ovdje u Savičenti.

Što vidite kao moguće prepreke ili zamke u procesu koncipiranja i strateškog planiranja novog modela sudioničkog upravljanja, a koji u ovom projektu vidimo kao inovativno Vijeće za kulturu?

One su brojne i usudio bih se reći izlaze iz okvira intervjua za newsletter koji upravo vodimo. Spomenuh iskustva u projektu Sukultura, preporučam da se kao grupa raspitate tamo. Možda vam to kao grupi pomogne da se odlučite na sličan participativni proces koji sam vodio u Zagrebu. Ne bih se upuštao u paušalno davanje recepture kako se nositi s uspostavom inovativnog Vijeća za kulturu, datosti su važne, svuda drugačije, a bez investiranog vremena i energije u nešto što će biti održivo, to bi bilo i neozbiljno od mene.

S čime se najteže nosite u poslu koji radite, a gdje pronalazite zadovoljstvo i inspiraciju?

Zadovoljstvo i inspiracija su ljudi i entuzijazam koji unose u participativni proces u kojem svi učimo i rastemo i kao osobe. Sinergija koju ljudi i grupe dosegnu je silno inspirativna i motivirajuća, i svakom procesu se veselim zbog toga. (Izvor: nevidljivasavicenta.com)

Projekt sufinancira Europska unija iz Europskog socijalnog fonda.

Share via email

Ostavite komentar

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Nužna polja su označena s *