Protiv aktivizma

Ilustracija: KURS

Ilustracija: KURS

Ljevica već dulje vrijeme napušta institucionalne organizacijske oblike borbe i okreće se “aktivizmu” te s njima povezanim novim društvenim pokretima, uglavnom posvećenim “identitetskim politikama”. Često neučinkovit ili kraćeg roka trajanja, aktivizam, dakle, ima svojih nedostataka, ali nikako ga ne treba u potpunosti odbaciti. Radije promisliti kako smislenije uskladiti s organizacijskim oblicima borbe

Piše: Astra Taylor

Prošlo je skoro deset godina otkada sam prisustvovala konferenciji o 1968. na jednom njujorškom fakultetu. Glavni govornik bio je Mark Rudd, nekadašnji studentski radikal, a potom nastavnik matematike koji svoje umirovljeničke dane proživljava u New Mexicu. On je ponudio kritički osvrt na nacionalnu slavu koju je u svojim ranim dvadesetima stekao zbog uloge u okupaciji Sveučilišta Columbia i sudjelovanja u Weather Undergroundu, medijima atraktivnoj grupi naoružanih pobunjenika koji su propovijedali evanđelje “propagande djelovanjem”, detonirajući bombe na mjestima kao što je Pentagon i Capitol. U publici su dominirali studenti i ostala politizirana mladež u dvadesetim godinama poput mene, entuzijastična po pitanju Ruddove revolucionarne prošlosti i impresionirana godinama koje je proveo kao bjegunac. Rezonirali smo: Weathermeni možda jesu prešli granicu i zapravo nisu postigli mnogo, ali su barem nešto poduzeli! Rudd je poljuljao naš jeftini romantizam. Za razliku od mnogih svojih vršnjaka koji su s godinama postajali konzervativniji, Rudd je ostao predan političkim idealima iz svoje mladosti, ali je u potpunosti revidirao taktike na kojima je izgradio svoju reputaciju. Mačistička agresivnost, pozivi na uzimanje oružja u ruke – sve to je bilo bazirano na zabludama. Umišljajući si da čine privilegiranu grupu agenata revolucije predodređenih za kataliziranje “borbene snage” kako bi se “pomoglo narodima svih zemalja”, on i njegovi drugovi su uspjeli jedino smanjiti bazu koja je godinama mukotrpno građena.

Rudd je objašnjavao, strpljivo uništavajući naše ustaničke fantazije, kako je ono što je u prošlosti propuštao shvatiti bila razlika između aktivizma i organiziranja, između samoizražavanja i izgradnje pokreta. To je poruka koju i dalje širi, pa mi je tako nedavno rekao: “Prije pedeset godina termin aktivist sam čuo jedino kao epitet kojim su naši službeni neprijatelji, uprave sveučilišta i novinski urednici, diskreditirali studentske ‘organizatore’.”

Za razliku od termina “organizator” s jasnim korijenima sindikalnoj i radničkoj politici, “aktivist” ima mutno podrijetlo. Odavno vezan uz njemačkog idealističkog filozofa Rudolfa Euckena, ponekad je upotrebljavan za opisivanje gorljivih pristaša Centralnih sila tijekom Prvog svjetskog rata. Konačno, termin je počeo označavati političko djelovanje u širem smislu pa, iako precizan put ove transformacije treba biti iscrtan od strane revnijih istraživača od mene, jasno je da su “aktivizam” i “aktivist” već neko vrijeme u cirkulaciji u svom današnjem značenju. Ranih šezdesetih godina prošlog stoljeća New York Times je opisivao Bertranda Russella i C. Wright Millsa kao “aktiviste”, iako se Millsov urednik usprotivio tom opisu u gnjevnom pismu. “Sami sebe nazivali smo na različite načine, revolucionari, radikali, militanti, socijalisti, komunisti, organizatori”, rekla mi je Roxanne Dunbar-Ortiz, radikalna povjesničarka s pedeset godina iskustva u društvenim pokretima. Ona spekulira da je rast popularnosti riječi “aktivist” povezana s onime što opisuje kao šire “diskreditiranje ljevice”. Velik broj njezinih i Ruddovih politički aktivnih vršnjaka dolazilo je iz odanih komunističkih i radničkih obitelji ili su se pridružili borbi za građanska prava na Jugu, što znači da su imali znanje iz prve ruke o pokretima duboko ukorijenjenima u crkve i organizacije na razini zajednice, od kojih su mnoge zapošljavale (slabo) plaćene terenske organizatore kako bi mobilizirali ljude kroz trajniji period, čak i onda kada su izgledi za uspjeh bili loši.

Tek nakon šezdesetih godina i erupcije novih društvenih pokreta – feminističkog, gej, ekološkog, osoba s posebnim potrebama – događa se stvarna proliferacija aktivista. Do osamdesetih i devedesetih, termin se već čvrsto ukorijenio. Ovi društveni pokreti postigli su mnogo toga u zapanjujuće kratkom vremenskom roku, često uz nadograđivanje ili adaptiranje starih organizacijskih tehnika, uz istovremeno otkrivanje novih, otvorenih, demokratskih i nehijerarhijskih procedura. Ipak, u želji da se otarase dijela bremena koje je opterećivalo tradicionalnu ljevicu, potencijalno korisni okviri, tradicije i metode su također odbačeni.

Kako su se ljudi udaljavali od onoga što su smatrali zastarjelim političkim ideologijama i prigrlili novonastale radikalne identitete, pojavljivalo se sve više aktivista. Osim toga, nakon šezdesetih, razumljivo, ljudi su htjeli biti manje ovisni o karizmatičnom vodstvu koje je otvaralo rizik sabotaže pokreta ako bi vođe bili ubijeni (Martin Luther King Jr.), djelovali neodgovorno (Eldridge Cleaver), ili promijenili strane (Jerry Rubin). S vremenom, kako su sindikati gubili svoju snagu i postajali sve češće vođeni od strane opreznih ili korumpiranih birokrata, cinizam po pitanju društvene promijene postaje sve prisutniji, barem unutar određenih idealističkih krugova.

Suprotno ljevici koja je postupno napuštala svoje organizacijske korijene, konzervativci su tijekom posljednje trećine 20. stoljeća bili itekako zainteresirani za razvijanje organizacijskih strategija – pokretani su think-tankovi i poslovne organizacije uz pomoć korporativne darežljivosti, raspaljivana armija “moralne većine” te postavljani temelji za permanentni protuporezni revolt 1 posto najbogatijih.

Upravo je organiziranje ono što ljevica mora kultivirati kako bi svoj aktivizam učinila trajnijim i efikasnijim, kako bi održala i unaprijedila svoju borbu onda kada galvanizacijski intenzitet okupacija i uličnih prosvjeda krene opadati. To znači uspostavljanje političkih organizacija, razrađivanje dugoročnih strategija, kultiviranje lidera (racionalnog, a ne karizmatskog tipa) i iznalaženje načina na koje ih se može podupirati. Bujanje aktivističkog djelovanja u posljednjim desetljećima dobra je stvar i aktivizam je zasigurno nešto čega želimo još i više. Problem je u tome što se organiziranje, koje je ranije pokrete činilo uspješnima, nije razvijalo paralelno s aktivizmom.

Aktivizam je tek dio strategije

Današnji aktivisti stasali su u potpuno drugačijem kontekstu. Nitko od njih nema roditelje u Partiji, sindikati su terminalnoj fazi propadanja , a dugotrajna borba pokreta za građanska prava, koja nas ima toliko toga za naučiti, reducirana je na niz ikoničkih slika i nostalgično prisjećanje na neke od ključnih povijesnih epizoda. Nadalje, sam termin “aktivist” uznemirujuće je lišen sadržaja. On ne ukazuje toliko na određen set političkih stavova i praksi, koliko na određeni temperament. Čini se da mnogi aktivisti uživaju u svojoj marginaliziranosti, interpretirajući svoju malobrojnost kao dokaz vlastite posebnosti i ispravnosti, bez da ih je imalo briga za efikasnost njihovog djelovanja.

Iako postoje značajne iznimke, mnoge struje suvremenog aktivizma riskiraju zapadanje u zamku individualizma. Suprotno tome, organiziranje je po definiciji kooperativno: ono nastoji proširivati bazu te izgrađivati i prakticirati zajedničku moć. Kako to pametno definira mladi sociolog i aktivist Jonathan Smucker, organiziranje uključuje pretvaranje “društvenog bloka u političku snagu”. Danas, bilo tko može biti aktivist, čak i netko tko djeluje sam i ne odgovara nikome, primjerice, netko tko neumoljivo pokušava podići svijest o nekom važnom problemu. Podizanje svijesti, kao jedan od ključnih ciljeva suvremenog aktivizma, može biti izuzetno vrijedno, ali edukacija nije isto što i organiziranje koje uključuje ne samo prosvjećivanje bilo koga tko se susretne s tvojom porukom, već i okupljanje ljudi oko zajedničkog interesa kako bi mogli strateški koristiti svoju zajedničku snagu. Organiziranje je dugotrajan i često mučan posao koji sa sobom povlači stvaranje infrastrukture i institucija, traženje slabih točaka u protivničkim redovima, kao i pridobivanje atomiziranih individua za to da djeluju kao dio istog tima.

Na globalnoj razini, od 2011. godine vidjeli smo eksploziju društvenih pokreta, ali mnogi od nas su ostali zarobljeni unutar problema koji je opisao Rudd: “Aktivizam, izraz naših dubokih osjećaja, prije je bio samo jedan dio izgradnje pokreta. Sada je to taktika uzdignuta na razinu strategije, u odsustvu bilo kakve strategije. Većina mladih aktivista misli da organiziranje znači fizičko okupljanje ljudi povodom prosvjeda ili koncerta”. Tome možete dodati objavljivanje heštegova na društvenim mrežama, cirkuliranje online peticija i debatiranje na internetu, ali sentiment ostaje isti. Poslu organiziranja se unutar mnogih pokreta više ne pridaje važnost, a umjesto njega dominira vjera u spontanu pobunu i duboka sumnjičavost prema institucijama, vodstvu i eventualnom preuzimanju vlasti.

To ne znači da ne postoje trenuci u kojima su prosvjedi, koncerti, heštegovi, peticije i internetske debate upotrebljivi – ponekad jesu. Problem je u tome što ovakve aktivnosti prečesto predstavljaju krajnji horizont političkog angažmana. “Generalno, mislim da je dobra stvar to što je velik broj ljudi u proteklim desetljećima našao inspiraciju za poduzimanje različitih akcija, kao i to što im je razvoj tehnologije olakšao djelovanje”, govori L. A. Kauffman koji upravo završava svoju knjigu o povijesti direktne akcije. Ipak, ljudi koji poduzimaju male, konkretne akcije – potpisuju peticije ili se pojavljuju na prosvjedima – imaju veće šanse da izvrše stvaran utjecaj onda kada su vođeni jasnim planom, idealno onim s ciljem stvaranja problema elitama i njihovim profitima.

Očigledno, organizatori u klasičnom smislu i dalje postoje – prije svega sindikalisti – te često obavljaju vrijedan posao. Također, sve veći broj ljudi eksperimentira s novim formama kolektivne ekonomske moći i otpora. Ipak, najveći izazov u ovim neoliberalnim i post-fordističkim vremenima je nalaženje inventivnih načina prilagođavanja sindikalnog modela za naše trenutne uvjete financijalizacije i nesigurnosti. Potrebno je stvoriti nove veze među milijunima napuštenih ljudi koji nemaju stabilno zaposlenje, a kamoli da su članovi sindikata, s ciljem izgrađivanja novog snažnog pokreta.

Organizatori pokreta za klimatsku pravdu razvili su originalne načine mobilizacije ljudi s ciljem ugrožavanja profita naftnih kompanija – primjerice, prisiljavanjem američkih vlasti da zaustave izdavanje licenci za iskapanje ugljena na javnoj zemlji. Otkad je pokrenuta 2012. godine, kampanja za povlačenje investicija iz firmi koje se bave ekstrakcijom fosilnih goriva uspjela je prisiliti investitore koji kontroliraju aktivu u vrijednosti više od 3,4 bilijuna dolara da se povuku s ovog tržišta. Organiziranje su započeli studenti na kampusima, da bi ga potom proširili na širu zajednicu, postigavši to da se do danas preko šezdeset gradova diljem svijeta obvezalo podržati puno ili parcijalno dezinvestiranje iz djelatnosti ekstrakcije fosilnih goriva. “Zasad, jedan od najvećih uspjeha dezinvesticijske kampanje bilo je potkopavanje povjerenja u poslovne planove industrije fosilnih goriva”, govori mi Jamie Henn, suosnivač ekološke grupe 350.org i jedan od vođa kampanje. “Sada više nisu samo mali fakulteti ti koji ozbiljno shvaćaju ovaj problem, već to čine i Bank of England, norveški Sovereign Wealth Fund i kalifornijski mirovinski sustav.

Na kraju, tu je i pokret Black Lives Matter, koji je odradio impresivan posao stavljajući ponovno pitanje rasnog potlačivanja na dnevni red. Mlade grupe poput Dream Defenders, udruženja nastalog na Floridi nakon rasističkog ubojstva Trayvona Martina, prigrlile su model organiziranja koji prihvaća mnoštvo vođa (“leaderfull”), nasuprot “organiziranju” bez njih (“leaderless”), zauzimajući uz to skeptičan pristup aktivizmu baziranom isključivo na onlajn djelovanju. “Kako bismo promijenili naše zajednice, moramo imati moć, a ne samo pristaše”, objašnjava vođa ove grupe.

Stoljeće ranije, ideja aktivizma je rođena od strane filozofa Euckena koji je davao prednost mističnom pred materijalnim, a čini se da se ta njegova preferencija održala do danas jer mnogi i dalje vjeruju da akcija, čak i onda kada je odvojena od bilo kakve koherentne strategije, može magično voditi do nekog oblika društvenog buđenja. Srećom, aktivisti nisu u potpunosti iskorijenili organizatore. I dalje postoje brojna područja u kojim se događa stvarno organiziranje – ono što je Rudd u svom govoru opisao kao “edukacija, izgradnja baze i koalicija”, a ja bih opisala kao stvaranje kolektivnih identiteta i zajedničke ekonomske moći – ali ovi polagani napori su često zasjenjeni nekim od posljednjih spektakularnih, viralnih izljeva nezadovoljstva.

Deseci tisuća ljudi hrlilo je diljem Amerike kako bi čuli Bernija Sandersa dok osuđuje “klasu milijardera”. S obzirom na ankete koje pokazuju da rastući broj mladih ljudi i većina birača na predizborima Demokratske stranke imaju pozitivno mišljenje o socijalizmu, danas trebamo dobro i pametno organiziranje kako bismo podržali ovaj zapanjujući porast prisutnosti lijevih sentimenata i kako bismo produktivno usmjerili narodni entuzijazam i energiju izvan ograničenog okvira predsjedničke utrke i izborne politike. Za elite, uvijek je bilo jednostavno diskreditirati one koji osporavaju njihovu poziciju kao luzere i nezadovoljnike. Suprotno tome, uspješne organizatore teže je otpisati kao irelevantne grintavce, jer oni iza sebe imaju bazu koja djeluje strateški.

S engleskoga preveo: Krešimir Zovak

*Tekst je objavljen u 42. broju hrvatskog izdanja LMD-a. Preuzeto sa portala: lemondediplomatique.hr

Share via email

Ostavite komentar

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Nužna polja su označena s *