Renata Salecl: U ideologiju ne moramo vjerovati – dovoljno je da je ne preispitujemo

Foto: Tihana Bertek, VF

Foto: Tihana Bertek, VF

Renata Salecl slovenska je filozofkinja, sociologinja i teoretičarka prava. Gostujuća je profesorica na Birkbeck Collegeu pri Sveučilištu u Londonu te istraživačica na Institutu za kriminologiju na Pravnom fakultetu u Ljubljani. Studirala je filozofiju i doktorirala sociologiju, a 80-ih godina bila je aktivna u znamenitoj Ljubljanskoj školi psihoanalize. Godine 2010. proglašena je slovenskom znanstvenicom godine, a dnevne novine Delo odabiru je za osobu godine. U ožujku 2011. proglašena je najuspješnijom ženom u Sloveniji.

piše: Tihana Bertek, Voxfeminae.net

S njenim radom sam se prvi put susrela prije desetak godina, kada sam čitala zbirku Gaze and Voice as Love Objects (1996.) koju je uredila zajedno sa Slavojem Žižekom. Također je autorica knjige Tiranija izbora (Fraktura, 2012.), a upravo o toj temi govorila je na ovogodišnjem Zagreb Book Festivalu, što sam iskoristila kao povod za razgovor.

Što vas je potaknulo da počnete promišljati i pisati o izboru?

Počela sam razmišljati o tome u kontekstu naše prijašnje države i socijalističke ideologije. Činilo mi se da postoji poveznica između ideologije koja je tada vladala i današnje neoliberalne ideologije. Kad postoji neka dominantna ideologija, ljudi zapravo ne vjeruju i ne identificiraju se s njome u potpunosti, ali unatoč tome ona jako dobro funkcionira. Jer kad ideologija toliko dominira socijalnim prostorom, nitko ne postavlja potpitanja.

Slično je s ideologijom izbora, kao što je bilo, recimo, s ideologijom klasne ravnopravnosti i drugim socijalističkim idealima. Ni tada nismo baš duboko vjerovali u to, ali malo ljudi se otvoreno protivilo – a to je dovoljno da ideologija “zaposjedne” neki prostor. Mislim da je s ideologijom izbora slična situacija i da mi u svom privatnom životu ne vjerujemo da je baš sve u našim rukama, da svi imamo jednake mogućnosti, ali ta ideologija je toliko snažna da je uopće ne propitujemo. Bilo mi je zanimljivo analizirati tu drugu stranu ideologije, koja otkriva osjećaj da kao individue nismo uspjeli u životu jer nismo dosta radili, jer se nismo dobro organizirali… Čovjek postaje sve više tjeskoban, sve više traumatiziran i sve više krivi samog sebe, a sve manje razmišlja o društvu i manje se organizira na društvenom planu. To je uspjeh te ideologije – ne to što mi slijepo vjerujemo u nju, nego što ima tu drugu stranu koja je jako snažna. Ako pogledate na internetu, u medijima, stalno se govori o tome kako da se bolje organiziramo, kako da bolje iskoristimo svoje vrijeme, kako da radimo više i učinkovitije, i u tome leži njen uspjeh – jer uvijek misliš da je problem u tebi, da si ti nešto pogriješila u svojim izborima.

Jesmo li mi u postsocijalističkim zemljama izabrali kapitalizam?

Mi smo na neki način išli u kapitalizam po defaultu. Kad se raspala Jugoslavija, prvo, imali smo rat, drugo, nismo imali neku istaknutu društvenu skupinu koja bi razmišljala o budućnosti, o alternativama, tako da smo jednostavno slijedili druge države. Recimo, u Sloveniji, kada smo se odlučili za ulazak u EU, u isto vrijeme smo po inerciji ušli u NATO iako to nije bilo nužno. Samo smo slijedili ideje koje nismo puno preispitivali.

Kako nam psihoanaliza može pomoći da bolje shvatimo kako funkcionira logika izbora?

Psihoanaliza nam omogućava, najprije, da shvatimo da jako malo izbora pravimo racionalno, svjesno. Pritom ne negiram moć izbora – ne mislim da bi život bio bolji da nemamo mogućnost izbora. Ali, u realnosti, vidimo da je izbor jako determiniran time što su drugi ljudi odabrali, što je kulturno shvaćeno kao dobar izbor, i sve te pisane i nepisane zabrane u društvu jako utječu na naše odabire. Trebamo znati i da puno toga radimo nesvjesno, osobito kada biramo s kim ćemo se vjenčati, hoćemo li imati djecu, koju profesiju odabrati, i slično. U pitanju su identifikacije, pa i borbe i traume na nesvjesnoj ravni koje determiniraju pojedinca.

Utječu li moderne tehnologije na anksioznost koju izaziva tiranija izbora?

Ja mislim da jako utječu, ali ne nužno samo na negativan način. Prvi problem je što se u vrijeme novih tehnologija i velikih podataka jako smanjio prostor izbora, na neki način smo targetirani, nesvjesno, pa i u političkom smislu – sjetimo se samo američkih izbora ili Brexita. Sve te velike kompanije znaju dobro kako manipulirati ljudskom psihologijom. Samim time, vidimo da se smanjila mogućnost racionalnog preispitivanja izbora. S druge strane, kao potrošači također smo na udaru manipulacije.

Druga stvar koja je važna za našu sliku o sebi je to da nam društvene mreže prezentiraju idealiziranu sliku pojedinca koji kreira sliku o sebi kakvu želi vidjeti, pa samim time snažno utječu na emocije ljudi. To znamo već racionalno, ali to djeluje i na nesvjesnoj razini, pogotovo kod mladih djevojaka, jer ako neprestano gledate prikaz nekog sretnog života, to pobuđuje osjećaj da vaš život nije dovoljno dobar. Na neki način, danas imamo novi stadij zrcala, u psihoanalitičkom smislu, jer se naša slika o sebi i ono što vidimo u ogledalu ne poklapaju.

Znači li to da bi bilo bolje za nas da odemo s Facebooka?

Mislim da za moju generaciju nije toliko bitan Facebook; ja nisam na njemu i mislim da mi zbog toga nije loše u životu! Ali vidim kod svojih mlađih kolega – iako, sada se govori da je Facebook za roditelje, da nije više za mlade – koji su dugo na Facebooku, da im je jako teško skinuti se jer se tim putem mogu lako informirati o stvarima koje ih zanimaju, pa i promovirati neke svoje interese. Zato mislim da nije tako lako reći “Neću biti na Facebooku”.

Foto: Tihana Bertek, VF

Foto: Tihana Bertek, VF

Na Zagreb Book Festivalu sudjelovali ste i na panelu posvećenom temi obrazovanja u doba filtriranja. Što nam možete reći o tome? Kako se mladi snalaze u moru informacija koje su danas dostupne na internetu?

S jedne strane, mi živimo u svojim “mjehurićima”, u zatvorenim prostorima u kojima dijelimo stvari s našim istomišljenicima, a vrlo malo se informiramo o tome što druga strana misli. S druge strane, brzo se izgubimo u toj masi informacija i teško je napraviti neku hijerarhiju ili, primjerice, saznati tko je autor, odnosno koji su interesi plasirali određenu informaciju.

Da vam dam jedan primjer: u studenom prošle godine u SAD-u na društvenim mrežama pojavila se kampanja koja je tvrdila da će Starbucks jedan dan u tjednu nuditi besplatnu kavu ilegalnim imigrantima. Starbucks je jako brzo reagirao i rekao da to nije njihova kampanja, pa su ljudi inicijalno pomislili da su to možda plasirale skupine za prava imigranata. Na kraju se ispostavilo da je vijest plasirao anti-imigrantski lobi, koji je došao na ideju da ako bi u jednom danu puno imigranata došlo u Starbucks, tada bi mogli pozvati policiju da ih sve uhiti. Na takvom primjeru vidimo koliko je teško pronaći izvor neke informacije, a na internetu je sve više takvih situacija. U vrijeme “starih” medija također smo imali propagandu i subjektivne poglede, ali znalo se koja osoba u redakciji to obavlja. Sada su to algoritmi, ali i skriveni interesi, i jako je komplicirano pojedincima doznati otkud je neka informacija došla.

Suvremeni diskurs reproduktivnih prava uvelike se oslanja na ideju izbora (“moje tijelo – moj izbor”). Uzevši u obzir vaše kritičko razmatranje izbora, mislite li da je to dobra strategija?

Mislim da je. Bitno je razumjeti da žene moraju imati pravo odlučiti hoće li imati djecu ili ne – to je stvar individualnog izbora, ali i političkog prava. Tu ne bih relativizirala. Baš ovdje trebamo očuvati diskurs izbora, kao i u političkoj sferi, kad imamo izbore. Dok god imamo fantazmu da je nešto izbor, mislim da to treba očuvati. Jako puno izbora je čista fantazma, ali kad nemate više stav da je nešto izbor, otvara se puno problema u društvu.

Na svakodnevnoj razini, kada počnemo osjećati anksioznost zbog nekog izbora koji moramo napraviti, kako se možemo malo distancirati ili oduprijeti tom osjećaju?

Svaki izbor je potencijalno traumatičan jer podrazumijeva gubitak – jer kad nešto izaberemo, ne možemo u isto vrijeme izabrati nešto drugo. No, trebamo znati da ne možemo predvidjeti što će biti rezultat nekog izbora budući da racionalno možemo misliti da nešto želimo, ali na nesvjesnoj razini možda zapravo želimo nešto drugo. Kao što znamo iz psihoanalize, mi mislimo da nešto želimo, ali kad to dobijemo, više to ne želimo. Ako imamo te stvari na umu, ako imamo uvid u kompliciranu psihu pojedinca, moći ćemo životne izbore shvatiti malo relativnije.

Iako nije vjerovao u racionalni izbor, Freud je smatrao da pojedinca ne smijemo shvatiti kao potpuno predodređenog od strane društva i obitelji jer, iako svi živimo u nekom kontekstu, svatko od nas stvara svoj odgovor na taj kontekst, pozicionira se na svoj način (iako ne uvijek racionalno). Pa i simptome koje imamo i zbog kojih trpimo mi smo na neki način sami kreirali. Iipak, Freud je očuvao ideju izbora jer je za njega bilo nužno zadržati ideju da čovjek ima mogućnost da se mijenja, da je ipak individua. U psihoanalizi ne govorimo o racionalnom izboru, nego prisilnom izboru – situaciji u kojoj istovremeno imate izbor i nemate, ali fantazma izbora je ipak nužna kako bismo mislili čovjeka kao do neke mjere autonomnog.

Žalite li vi zbog nekih svojih izbora ili ste se pomirili sa svime?

Sa svim izborima sam se pomirila, pa i s onime što nisam izabrala! (smijeh) Mislim da mi je najtraumatičniji izbor bio što studirati – jako sam voljela i filozofiju i arhitekturu. Na kraju je pobijedila filozofija, što nikad nisam požalila.

Share via email

Ostavite komentar

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Nužna polja su označena s *