Saša Đorđević: Mladi Romi i Romkinje moraju uložiti duplo više truda i rada u odnosu na ostale građane da bi ih društvo prihvatilo

Foto: Arhiva

Foto: Arhiva

Saša Đorđević, mladi Rom zaposlen kao policajac u Policijskoj postaji Bjelovar diplomirani je sveučilišni prvostupnik ekonomije, a od završetka diplomskog studija dijeli ga još izrada diplomskog rada.

“Osobe koje nisu Romi nikada neće shvatiti kako je Romima teško i kroz što moraju prolaziti. Obzirom na navedeno smatram da sam jaka osoba pošto cijelo vrijeme nailazim na ‘vjetar u prsa’, dok ostali imaju ‘vjetar u leđa’. Stekao sam dojam i stava sam da svi mladi pripadnici romske nacionalne manjine duplo više moraju uložiti truda i rada, nego ostali građani, da bi ih društvo prihvatilo”, navodi.

Sašu sam imala priliku upoznati u njegovom rodnom gradu, Bjelovaru, na obilježavanju Svjetskog dana Roma te smo tom prigodom porazgovarali o njegovom školovanju i poteškoćama koje su ga pratile na tom putu, policijskoj službi i samoprihvaćanju vlastitog identiteta.

Pripadnik ste romske nacionalne manjine i policajac. Kad ste osjetili taj poziv i jeste li imali poteškoća u procesu prijave i školovanja za policajca? Koje su to poteškoće?

Od malih nogu mi je bila želja postati policajac. Dok sam polazio osnovnu školu, imao sam saznanja da postoji policijska škola, koja se upisuje nakon završene osnovne škole i koja traje četiri godine. Po završetku osnovne škole koju sam završio odličnom uspjehom, saznao sam da su se promijenili uvjeti upisa u Policijsku školu te da se može upisati u Policijsku školu nakon završenog 2. razreda četverogodišnje srednje škole. Sukladno tome, upisao sam srednju Ekonomsku i birotehničku školu Bjelovar. Nakon završenog 2. razreda poslao sam prijavu za upis u Policijsku školu, ali nisam bio primljen. Tih godina 1999/2000. bilo je viška policijskih službenika te je upisano samo šezdeset učenika sa područja cijele Republike Hrvatske. Nakon završetka srednje Ekonomske i birotehničke škole koju sam maturirao sa odličnim uspjehom, otišao sam odslužiti vojni rok, gdje sam stekao čin razvodnika. Po završetku vojnog roka, saznao sam da postoje novi uvjeti za upis u Policijsku školu, a to je bilo da osoba ima završenu četverogodišnju srednju školu te da je psiho – fizički sposobna. Prijavio sam se na navedeni natječaj, gdje sam odradio prijemni test koji se sastoji od testova znanja, psiholoških testova i testova motoričke sposobnosti. Ostvario sam odlične rezultate s obzirom da sam se aktivno bavio sportom (dugogodišnji sam nogometaš NK Bjelovara). Nažalost, nisam bio primljen jer s područja Bjelovarsko-bilogorske županije nisu primali kandidate.

Jednom prilikom u novinskom članku Večernjeg lista saznao sam da su se neki pripadnici romske nacionalne manjine također prijavili za isto zanimanje, ali nisu ispunjavali formalne uvjete. Obzirom na činjenicu da je postojala potreba za upisom kandidata za zanimanje policajca iz redova romske nacionalne manjine, a ja sam formalne uvjete natječaja zadovoljavao, odlučio sam kontaktirati Policijsku školu te im rekao da sam pripadnik romske nacionalne manjine, prošao testove a nisam bio primljen. Zatražili su me dokaz o mojoj nacionalnoj pripadnosti koji sam predočio i na taj način sam primljen na prvi tečaj za prekvalifikaciju za zanimanje policajca. Što se tiče školovanja na Policijskoj akademiji nisam nailazio na poteškoće zbog svoje nacionalne pripadnosti, već nasuprot, bio sam jako dobro prihvaćen.

Jeste li imali neugodnosti pri obavljanju vaše policijske dužnosti s građanima zbog svoje nacionalne pripadnosti ili s drugim kolegama policajcima?

Znao sam doživjeti neugodnosti s građanima pri obavljanju policijske dužnosti. To bi bilo većinom od strane građana prema kojima bih primjenjivao policijske ovlasti. Znali su me vrijeđati pogrdnim riječima kao to je “cigan, smeće” i slično. Također, bih im na izrazima lica vidio da nisu zadovoljni time što ih ja legitimiram.

Kolegama je, pak, u početku bilo čudno da postoji Rom u policiji. Obzirom da se radi o starijim kolegama imali su predrasude i stereotipe o Romima. S vremenom su me upoznali, uvidjeli moje sposobnosti, karakterne crte i u potpunosti me prihvatili.

Također, i studirate? U kojoj mjeri smatrate da je obrazovanje bitno za pripadnike romske nacionalne manjine?

Uz posao sam izvanredno upisao sveučilični preddiplomski studij Ekonomije na Ekonomskom fakultetu u Rijec. Isti sam završio i stekao akademsko zvanje univ.bacc.oec., tj. postao sam sveučilišni prvostupnik ekonomije. Nakon završetka navedenog studija upisao sam specijalistički diplomski stručni studij Kriminalistike na Visokoj policijskoj školi. Do završetka studija ostao mi je još samo diplomski rad, a obzirom da radim kao policijski službenik za prevenciju u Policijskoj postaji Bjelovar odabrao sam temu rada “Prevencija devijantnog ponašanja pripadnika romske nacionalne manjine na području grada Bjelovara”.

Smatram da je obrazovanje jako važno za pripadnike romske nacionalne manjine. Bitno je da se osoba obrazuje, stekne znanja i vještine koje joj mogu pomoći da se zaposli. Na temelju osobnog iskustva mogu reći da bez obrazovanja ne bih postigao ono što sam postigao.

Koristite li aktivno romski jezik?

Romski jezik ponekad koristim u razgovoru s pripadnicima romske nacionalne manjine, ali preferiram razgovor na hrvatskom jeziku.

Foto: Arhiva

Foto: Arhiva

Možete li reći što je specifično u romskom identitetu Roma u Bjelovaru?

Tvrdim da su se Romi na području grada Bjelovara dobro asimilirali. Obitavaju i stanuju na ovom području godinama, koliko je meni poznato već stoljeće. Imaju želje i volje za radom, ali nažalost problem je zapošljavanje, odnosno nema dovoljno slobodnih radnih mjesta za sve. Dobro su prihvaćeni od strane domicilnog stanovništva te ne stvaraju neke probleme građanima grada Bjelovara.

Kako je kod Vas tekao proces samoprihvaćanja da ste Rom i koliko mladi imaju prostora za isticanje?

Mogao bih reći da je to samoprihvaćanje trajalo sporo. Kao mladoj osobi u osnovnoj te u srednjoj školi smetalo mi je kada me je netko vrijeđao govoreći da sam “cigan” Ali s godinama, sazrijevanjem i osobnim razvojem prihvatio sam svoju nacionalnu pripadnost te sam ponosan na to što sam Rom. Osobe koje nisu Romi nikada neće shvatiti kako je Romima teško i kroz što moraju prolaziti. Obzirom na navedeno smatram da sam jaka osoba pošto cijelo vrijeme nailazim na “vjetar u prsa”, dok ostali imaju “vjetar u leđa”.

Stekao sam dojam i stava sam da svi mladi pripadnici romske nacionalne manjine duplo više moraju uložiti truda i rada, nego ostali građani, da bi ih društvo prihvatilo.

Smatrate li da postoji potreba da se veći broj pripadnika romske nacionalne manjine uključi u rad policije i bi li to utjecalo pozitivno na stanje u zajednici pogotovo u mjestima gdje Romi žive u većim koncentracijama kao npr. u Međimurju?

Smatram da postoji veća potreba za pripadnicima romske nacionalne manjine u policiji. Razlog je što bi oni pozitivno djelovali na ostale Rome, a ti ostali bi shvatili da radom i obrazovanjem mogu postati ravnopravni članovi društva. Također, Romi policajci bi bolje shvatili problematiku Roma te bi njihov pristup rješavanju istih mogao biti drugačiji.

Share via email

Ostavite komentar

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Nužna polja su označena s *