Ne da ih ima, nego i nisu više predmet čuđenja, oni koji su iz svojih stanova izbacili televizor. Još ih je više koji su, ostavili mali ekran dnevnom boravku da ih tek katkad pokuša vratit u doba kad je recimo nogomet bio lijep, a film umjetnost. Za njih je, onaj Treći televizijski programa HRT-a onaj Deana Šoše bio istinski spas. I jedni, i drugi, a sigurno su tu i neki treći, više od prštavih slika vole zvuk, pametan razgovor, radio dramu, radio dokumentarac, čuda koji se slušaju u idealnim uvjetima vlastita doma, u onim rijetkim trenucima kad si sam, a u biranom društvu. Vole Treći program Hrvatskog radija. Nikada to nije bila sljedba od mali milijun ljudi, ima tu i malo elitizma, ali dobrodošla elitizma. Jer, oni koji su u toj maloj kutiji radijskog aparata, nit znaju, nit pitaju tko je s druge strane, već rade pošteno po pravilima struke programa koji se do uha, a onda i srca probija kvalitetom i pameću, a ne jeftinim trikovima. Nabasati na Treći pa tamo ostati, a da nemaš pojam što te tamo zadržalo, zapravo je idealan scenarij jednog sazrijevanja. Nabasaš, pa ili ostaneš, ili sve češće svraćaš, onda kad je sve prazno taman toliko da se mora napuniti zdravim, zvukom. Ponekad razumiješ sve, ponekad shvatiš da valja učiti još, ali baš uvijek imaš respekta prema programu u kojem ne osjećaš nikakav diktat, nikakvu silu, nikakvu agresiju, ni laž, ni podvalu.

Treći program radio Zagreba izdanak je najfinije tradicije kulturnih znanstvenih programa javnih servisa u Evropi, njegovu su fizionomiju u posljednjih četrdeset godina gradili ugledni članovi kulturne zajednice, najbolji od izvrsnih, Giga Gračan, Danijel Dragojević, Hrvoje Lisinski, Gajo Pleše, Tomislav Kurelec, Snješka Knežević, Eva Sedak, Ljiljana Filipović, Daniel Bućan, Branko Polić… Program je to od samih svojih početaka zamišljen kao medijski i tematski široka platforma koja fenomenološki pristupa suvremenim društvenim, kulturnim i znanstvenim pojavama našega vremena, neovisna od bilo kakvih dnevno političkih i sličnih interesa, utjecaja i ideologija.

Nije to radio koje je ikad ciljalo na enormnu slušanost. Nije mu to zadaća ovakvih radijskih kanal. Zadaća mu je bila da suptilno odgaja i otvara neke nove prostore, i to je Treći program činio. Možda je baš to za neke bilo i jest previše. A kad takvi dođu po poziciju da kroje vlast, ili su na vlasti a smiješi im se silazak s nje, onda se udara mahnito na sve.
Destruktivan do kraja

Otvorenost i sloboda Trećeg programa!? Tko bi to trpio! I nema pri tom veze što je mandat privremen, što se ispred svake funkcije kočoperi ono v.d. Nema veze ni to što se ništa na ovom svijetu ne događa u zrakopraznom prostoru i što će sutra doći netko i tražiti da se za učinjeno i odgovora. Valja biti destruktivan do kraju, imbecilno vjerovat da će se fotelje zadržat ako se sruše sami temelji onog za što se s pravom kazuje da je specifičan, posve izdvojen medijski raritet, koji slušateljima, pretplatnicima javnog servisa pruža uvid u najvrjednija dostignuća ljudske djelatnosti, recentna svjetska politička i kulturna gibanja. Umjesto toga, na Treći program doći će ljudstvo kojem je glavna referenca da su studirali na Bogoslovnom fakultetu, ako već nisu delegirani samo zato jer su napisali koji članak u ime hvale tehničkog ministra kulture i njegove davnašnje najave kako valja »iskorijeniti aktivizam iz ideološki najostrašćenijeg segmenta HRT-a«. Treći program je od starta meta, vjerodostojnost je meta, sekularnost programa koji je uvijek imao prostora za tematiziranje duhovnosti u raznim oblicima je meta. Pri tom, dakako, nije važno jeste li iznimna autorica poput Ljubice Letinić koji se ne libi tema kao što je život u Zagrebu u doba NDH, ili ste pisac i pjesnik Ivica Prtenjača za kojeg će potpisnica otvorenog pisma Društva hrvatskih pisaca kazati da je jedan od najomiljenijih i najupućenijh radijskih voditelja i urednika.

Hrvatska radiotelevizija, oni koji su je vodili, uvijek je, na žalost, funkcionirala tako da se sama, nekad više nekad manje, saginjala pred onima što državu vode. Bolesna je to ovisnost o državnim sredstvima i moći, ovisnost o uputama s vrha što se smije što se ne smije. Istina, doduše jest da je aktualno vodstvo HRT-a otišlo i korak dalje. Jer, ovo nije slika države, ovo je slika svega lošega što se dogodilo i događa što u HDZ-u, što u propaloj Domoljubnoj koaliciji. Koliko to mora bit bol i jad, koliko nesnalaženje kad slažeš sve da ugodiš recimo Tomislavu Karamarku, a on padne. Pa bi da ugodiš Milijanu Brkiću, a dogodi se Prvo plinarsko društvo. Ili si igrač Mosta, a simpatizer bilo kakvog HDZ-a ti ne da guraš i odrađuješ svoje od »partije« dobivene zadatke. Ali, onako kako još uvijek vlada tehnička vlada, tako se i svi prisavski klanovi katkad nađu oko zajedničkog, recimo složni oko svega nazovi domoljubnog i katoličkog i odlučni da gaze Treći. A gaziti išta, dok su jedni Karamarkovi, drugi Mostovi, a treći svačiji samo da prežive, a svi su privremeni i traju do 4. rujna, naprosto je, nepristojno. Taman je tako da kad sutra onaj slušatelj Trećeg programa dođe do glasačke kutije primoran nekog birati, zapravo nema birati koga. Jer, ovo što se događa posljedica je mahnitanja aktualnih, ali i posvemašnjeg nečinjenja onih prije njih, SDP-ove koalicije i Zorana Milanovića koji baš nikad nije osjetio potrebu da javnom servisu omogući da bude javni servis, onaj koji ima i prvi i drugi Treći, a ne samo informativni program. Trebalo bi glasati za nekog tko će javni servis razvijati i jačati. Takvog nema. Nema ga kao što nema nikog da oživi prosvjetu, gospodarstvo, znanost, jer je i sam sudjelovao u srozavanju.

Slika kaosa i raspada
Netko reče ovih dana, pomalo rezignirano, kako je sve ovo slika kaosa i raspada, kloaka bez budućnosti, močvara laži i opsjena, nula posto sutrašnjice, namjerno ubijanje javnog medija i kulturno društvenog dobra. U pismu Hrvatskog društva pisac kaže se i ovo: »Ako je istinita McLuhanova tvrdnja da je »radio bubanj plemena«, čini se da mi od nedavno prečesto slušamo i kakofoniju, i falšne ritmove, i neuke bubnjare, i odveć buke bez pokrića. Ne zaboravite, mediji nam oblikuju govor, mediji iskorištavaju govor u ideološke svrhe i propagandne ciljeve. Radio je medij govora, pisanje za govorenje je vještina koliko spontana, toliko i naučena; kao i standardni jezik i standardni se govor mora naučiti. A danas eterom buče glasovi koji o tome pojma nemaju.«

Dobra je, međutim, pače sjajna vijest, da pokret otpora postoji. Postoji »Sloboda Trećima«, ljudstvo koje je ne dvoji da je bilo dosta i traži svoj i prvi i drugi Treći. Kako god njihova akcija završila uspjet će, jer će ubuduće svatko znati, oni koji dođu na vlast pogotovo, da moraju računati s tim da ima javnosti, da ima Trećih po mjeri čovjeka.

Preuzeto sa portala: Novi list