Što uopće znači sud u Strasbourgu: Hrvatska još nije provela čak 182 presude Europskog suda

STO-UOPCE-ZNACI-SUD-U-STRASBOURGUPosljednjih godina se čini da su hrvatski građani shvatili da iznad domaćeg pravosudnog sustava postoji i Europski sud za ljudska prava u Strasbourgu (ESLJP). Toj se instituciji obraća sve više onih koji su iscrpili cijeli pravni put u Hrvatskoj, a i dalje smatraju da su im prava narušena pa je tužbi protiv RH sve više. Strasbourg se tako nameće kao krajnja i sve efikasnija pravosudna točka zaštite ljudskih prava, jer, eto i iznad (hrvatskog) suda ima – sud.

Piše: Jasmin Klarić, Novi list

No, je li baš tako?

Prošlog tjedna je Odbor ministara Vijeća Europe, tijelo Suda u Strasbourgu zaduženo za nadzor provedbe presuda, po prvi put pokrenulo proceduru po kojoj se zbog neprovođenja presude država ponovo prijavljuje Sudu kako bi procijenio krši li država Europsku konvenciju o ljudskim pravima.

Radi se o Azerbajdžanu i tamošnjem opozicijskom političaru i blogeru Ilgaru Mammadovu, koji je u zatvoru od 2013. godine. Godinu nakon njegova zatvaranja, Sud u Strasbourgu je presudio da je njegovim zatvaranjem prekršeno nekoliko članaka Europske konvencije o ljudskim pravima i zatražilo oslobađanje.

Kako se još ništa nije dogodilo na provedbi ove presude, krajnja konzekvenca prošlotjedne odluke Odbora ministara može biti  isključenje Azerbajdžana iz Vijeća Europe, organizacije koju čini 47 europskih zemalja.

U Hrvatskoj nema oporbenih političara iza rešetaka. Ali u ovom trenutku postoje čak 182 presude Europskog suda za ljudska prava koje – nisu provedene.

Plaćanje odšteta

S obzirom na to da je među ta 182 slučaja mnogo onih ponavljajućih – dakle da se odnose na istovrsne grupe presuda, uglavnom na prekomjerne duljine postupaka, uvjete u zatvorima i pritvorske predmete, zastupnica RH pred Europskim sudom za ljudska prava Štefica Stažnik smatra da ta brojka nije dramatična.

Naime, promjenom zakona, ili sudske prakse, odjednom bi se mogao riješiti veliki broj neizvršenih presuda i tako znatno smanjiti brojku presuda koje čekaju na objavu. Kako doznajemo u pravosudnim krugovima, najlakše i najbrže se izvršavaju razna plaćanja odšteta, međutim kad se radi o sustavnijem problemu, stvari postaju kompliciranije.

Najbolja ilustracija takvog problema je slučaj Statileo, u kojem je prije tri godine Strasbourg presudio protiv Hrvatske, tužitelju odredio odštetu od cca 11 tisuća eura i naložio sređivanje problematike zaštićenih najmoprimaca.

Naime, utvrđeno je da Hrvatska nesrazmjerno krši prava vlasnika stanova u kojima žive zaštićeni najmoprimci, koji su u taj status došli kao nositelji, ili nasljednici nositelja u međuvremenu ukinutog stanarskog prava.

Neprovedeno: obrazovanje Roma, uvjeti u zatvorima, neučinkovite istrage

Osim presude u slučaju Statileo, Stažnik izdvaja još nekoliko posebno kompliciranih u kojima presuda nije provedena. »To je slučaj Oršuš koji se odnosi na diskriminaciju djece Roma u obrazovnom sustavu, pa izvršenje zahtjeva poduzimanje mjera kojima se mijenja pristup obrazovnog sustava prema učenicima pripadnicima nacionalninih manjina s jezičnim problemima«, kaže Stažnik. Zatim izdvaja i tzv. Cenbauer grupu slučajeva, koja se odnosi na uvjete u zatvorima. Provođenje te presude zahtijeva veće financijske izdatke i prilagodbe u politici kažnjavanja. Naposlijetku, Stažnik izdvaja i grupu slučajeva Skendžić i Krznarić, koje se odnose na neučinkovite istrage kaznenih dijela. »Otežane mogućnosti provedbe individualnih mjera kao i okončanja svih tekućih istraga ratnih zločina koji zbog proteka vremena i nedostatka dokaza predstavljaju veliki izazov za tijela kaznenog progona«, upozorava Stažnik.

Procjenjuje se da postoji preko 3.700 vlasnika takvih stanova kojima zaštićeni najmoprimci plaćaju najamninu 1,53 kune po kvadratnom metru, što nije dovoljno ni za pokriće troškova održavanja stana i plaćanja zajedničke pričuve. Sud je zaključio da su vlasnici takvih stanova oštećeni preniskom cijenom, ograničavajućim uvjetima za raskid ugovora i mogućnošću nasljeđivanja statusa najmoprimca te naložio Hrvatskoj da te nedostatke otkloni.

To je bilo 2014. godine.

Danas je kraj 2017. godine, a lani pripremljene izmjene Zakona o najmu stanova još nisu ušle u saborsku proceduru.

Visoke kazne

Hrvatskoj u ovom slučaju, nastavi li s otezanjem, prijete potencijalno visoke kazne. Kako je ustanovilo Ministarstvo graditeljstva još prošle godine – Republika Hrvatska mogla bi biti izložena plaćanju zadovoljštine svim vlasnicima stanova zbog situacije koja je postojala od 1997. do danas.

Kako prosječan stan koji koriste zaštićeni najmoprimci ima oko 62 kvadrata, jasno je da treba kalkulator s puno nula da se izračuna kolika je u tom vremenu bila ukupna razlika između komercijalne cijene najamnine i one od 1,53 kune po kvadratnom metru.

Ured koji vodi Štefica Stažnik ne može, jasno, prisiliti Vladu i Sabor da neki zakon izmijeni, ili sudove da promijene praksu koja je dokazano diskriminirajuća.

»Ključan element bržeg izvršenja presuda ESLJP jest povećanje svijesti o obvezujućoj snazi presuda ESLJP na svim razinama i u svim granama vlasti (od zakonodavne, preko pravosudne, upravnih tijela, pa sve do jedinica lokalne samouprave koje su u Konvencijskom smislu izjednačene s državom).

Raspada li se europski sustav zaštite ljudskih prava?

Hrvatske muke s provođenjem presuda, koje bi nas u nepovoljnom raspletu mogle koštati i dosta novca, nisu izuzetak.
Naime, presude Strasboruga se sve teže i sporije provode. Krajem 2001. godine presuda koje su čekale izvršenje bilo je 2.624. Krajem prošle godine taj broj je povećan na 9.944. Slučaj utamničenog azerbajdžanskog političara samo je najdramatičniji.

I pokazuje potencijalno teško rješiv problem u sustavu europske zaštite ljudskih prava. Jer, ukoliko Azerbajdžan bude izbačen iz VE-a, kako će tek onda stajati ljudska prava u toj zemlji? No, problemi su još dublji. Kako piše portal Politico – Velika Britanija godinama ne želi primijeniti presudu kojom se zatvorenicima uskraćuju ljudska prava. Rusija je omogućila svom Ustavnom sudu da odbije odluke ESLJP-a. Danska lobira kod drugih Vlada da se ograniče ovlasti Suda. »Sve to je zabrinjavajuće. Ljudi su zaboravili zašto je ovakav sustav stvoren i da će se on raspasti ukoliko svatko ne bude poštovao njegova pravila«, kazao je za Politico povjerenik Vijeća Europe Nils Muižnieks.

Ured zastupnika nerijetko svoje ionako premale kapacitete troši na uvjeravanje nadležnih tijela o potrebi implementacije presuda ESLJP i definiranje mjera izvršenja«, kaže Stažnik u čijem uredu je zaposleno ukupno devet ljudi.

Politički nezgodno

Iako brojku od 182 neizvršene presude ne smatra dramatičnom, Stažnik brine zbog drugog podatka – malo više od polovine tih presuda čekaju izvršenje na duže od pet godina, što znači da ih Odbor ministara tretira kao dugotrajne postupke izvršenja.

»To su uglavnom predmeti koji se odnose na duljine postupaka, neučinkovite istrage kaznenih djela, obiteljsko nasilje, uvjete u zatvorim, posvojenja, određene liječničke greške i pritvorski predmeti«, pojašnjava Stažnik.

A kad neizvršenje presude Odbor ministara počne tretirati kao dugotrajne, stvari postaju politički nezgodnije i potencijalno – skuplje.

Stoga je educiranje cijelog domaćeg sustava o obvezi izvršenja presuda prilično bitna stvar. Uostalom, kako primjećuje i Stažnik, podizanje svijesti o nužnosti izvršenja presuda ujedno znači i obrazovanje o Konvencijskoj zaštiti ljudskih prava, a samim time smanjuje i mogućnost budućih povreda ljudskih prava.

 

Preuzeto sa portala: Novi list

Share via email

Ostavite komentar

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Nužna polja su označena s *