Tri para koja žive u istospolnim zajednicama otvoreno; ‘Mi smo gay i željeli bismo udomiti djecu’

Ivan Petrović i Mario Horvat, Foto: Nikola Čutuk/PIXSELL

Ivan Petrović i Mario Horvat, Foto: Nikola Čutuk/PIXSELL

Kad je Zakon o udomiteljstvu početkom srpnja bio na prvom čitanju u Saboru, zastupnici iz nekoliko stranaka upozorili su kako taj zakon izostavlja životne partnere kao moguće udomitelje. Navedeni su samo bračni i izvanbračni parovi, premda imamo Zakon o životnom partnerstvu osoba istog spola, Zakon o suzbijanju diskriminacije i Zakon o ravnopravnosti spolova, a svi ti zakoni upućuju na izjednačavanje prava životnih partnera s bračnim i izvanbračnim parovima te zabranjuju diskriminaciju po osnovi bračnog i obiteljskog statusa kao i prema spolnoj orijentaciji.

Autor: Romana Kovačević Barišić, Večernji list

Osim zakona, imamo i ljude koji žive u istospolnim zajednicama i žele udomiti djecu. Večernjak prvi put ekskluzivno donosi tri priče istospolnih parova koji žele udomiti djecu.

Već se brinemo o djeci

Marina Milković, 30-godišnja je psihologinja iz Zagreba. Živi s partnericom Petrom Gluščić Puljek, koja završava studij i radi.

– Već nekoliko godina razmišljam o tome kako pomiriti želju za brigom o djeci i činjenicu da sam lezbijka – počinje svoju priču. Tu je odigrala njezina profesionalna vezanost sa sustavom socijalne skrbi pa je udomiteljstvo prepoznala kao najbolju opciju.

Marina Milković, foto Borna Filić, PIXELL

Marina Milković, foto Borna Filić, PIXELL

– Mislim da ima dovoljno djece koja svoja djetinjstva žive sada, a ovo društvo im za to ne osigurava uvjete. To su djeca koja žive na rubu siromaštva, djeca izbjeglica čiji je život na čekanju dok se netko ne sjeti organizirati kvalitetnu integraciju, djeca s nekim oblikom invaliditeta bez pravovremene i adekvatne zdravstvene skrbi, a tu su i djeca bez odgovarajuće roditeljske skrbi. Ono što o sebi danas znam je da želim pružiti siguran dom i obiteljsko okruženje za jedno ili dvoje djece, neovisno o njihovoj dobi, koja žive izvan biološke obitelji – jasna je Marina, pa ističe: – Nije mi važno hoće li me se zvati “mama” ili “Marina” ili nekako drukčije, nije mi bitno hoće li netko imati oči ili karakter na mene, niti hoće li imati moje prezime. Dapače, bila bih sretna da ima redovite i kvalitetne kontakte s roditeljima jer znam da je to u njegovu interesu. Vjerujem da Petra i ja imamo dovoljno mogućnosti, kapaciteta, odgajateljskih vještina, ljubavi i topline da naša obitelj postane udomiteljska – uvjerena je.

Petra i ja spadamo među osobe „mlađe dobi i više razine obrazovanja“, kakve su poželjne kao udomitelji, a sve ih je manje. Ali ne možemo biti udomiteljice jer smo obje žene! Istovremeno, da nisam u sretnoj vezi, ja bih sama mogla biti udomiteljica. Nije li to apsurdno? – pita se. Društvu je, primjećuje, dobra kad treba plaćati poreze i doprinose, imati sve odgovornosti kao druge građanke i građani, ali ne i kada se treba brinuti o djeci s partnericom. Posebno nepravednim smatra što se u obrazloženjima ovakvih nelogičnosti ističu navodni interesi djece.

– Od čega točno se djecu koja djetinjstva provode u domovima štiti, kada se udomiteljstvo ograničava na bračne i izvanbračne parove ili na samce? Od lezbijki, gejeva, trans osoba? Pa mi već živimo u svijetu te djece, možda smo im tete u vrtiću, profesori u školi, odgajateljice u Domu… Mi smo nekome tetke, stričevi, ujaci… Neke i neki od nas su već i roditelji. Na različite načine, mi se već brinemo o djeci. I nemaju ona problem s nama, već problem imaju odrasli. Odrasli kojima se ne da preispitivati svoje duboko ukorijenjene predrasude i lakše im je perpetuirati društvene nepravde nego ih mijenjati – zaključuje.

Ivan Petrović i Mario Hrvat prvi su u Sisku sklopili svoje životno partnerstvo. Napominje da je iskustvo odbacivanja i borbe za svoja prava kod LGBT osoba oblikovalo veću senzibilnost prema odbačenoj djeci. Ivan je usto dio svog djetinjstva i sam proveo u domu pa zna kako je odrastati bez obitelji, a sve ga je to oblikovalo na način da razmišlja zrelije od ostalih 19-godišnjaka.

– Ja sam gej osoba i imam veliku želju jednog dana udomiti dijete. Ne želim da ijedno dijete provodi svoje djetinjstvo u domu – kaže Ivan.

Smatra da želja za udomljavanjem ili posvajanjem djeteta kod osobe dolazi negdje iz dubine unutra i ta je želja nema veze sa seksualnom orijentacijom.

– Nekoliko godina svoga djetinjstva proveo sam dječjem domu i mogu iz vlastitog iskustva sa sigurnošću reći da bi svakom djetetu bilo bolje da dobije pravu obiteljsku ljubav… bilo to od dva tate, dvije mame ili mame i tate, to je, vjerujte mi, iz perspektive djeteta potpuno nebitno. Da me ne biste krivo shvatili, meni je bilo OK u domu, bio sam okružen dobrim ljudima koji su se brinuli za nas, ali djeca bi dobila mnogo više ljubavi i posvećenosti kada bi umjesto u domu bila smještena u udomiteljsku u obitelj. Stvar je u tome da si, kad si u nekoj takvoj ustanovi, jednostavno u sustavu, na neki način kao broj, ali kada bi dobio priliku dobiti udomiteljsku obitelj i topao i sretan dom kao što ima većina ljudi, to je iz perspektive domske djece nešto najčarobnije! – svjedoči ovaj profesionalni vizažist.

Istospolni parovi udomljenoj djeci mogu pružiti jednaku brigu i ljubav, sigurno okruženje za rast i razvoj kao i heteroseksualni parovi, napominje. Dodatno se domskoj djeci život otežan i kad odrastu jer nakon višegodišnjeg života u domu, kad napune 18 godina i izađu iz doma, nemaju nikoga svoga tko bi im pomogao da se osamostale u životu, dok udomljena djeca ipak imaju podršku svojih udomitelja i nakon što više nisu formalno njihovi štićenici.

Ne treba robovati predrasudama

Ivo Šegota, foto: Borna Filić, PIXELL

Ivo Šegota, foto: Borna Filić, PIXELL

Ivo Šegota 36-godišnji je inženjer molekularne biologije iz Zagreba. Već je pet godina sa svojim partnerom, sklopili su životno partnerstvo i tako službeno ozakonili svoju vezu. Žele biti obitelj s djecom, no svjesni su da će to u Hrvatskoj biti teško. – Želja za djecom ne poznaje granice, spol, seksualnu orijentaciju. Mnogi su se naši prijatelji odselili s rijekom naših sugrađana u neke sretnije i uređenije zemlje gdje je uobičajeno vidjeti dijete s dvije mame ili dva tate. Zemlje, poput većine država u EU, gdje je udomiteljstvo kao oblik brige za djecu bez adekvatne roditeljske skrbi dozvoljeno svim parovima koji zadovoljavaju psihosocijalne i ekonomske kriterije, bez obzira na spol ili seksualnu orijentaciju. Znanost je odavno dokazala da seksualna orijentacija roditelja ili udomitelja ne utječe na roditeljske vještine i da nema nikakav negativan utjecaj na razvoj djece – govori Šegota. Ističe kako u Hrvatskoj postoje brojni istospolni partneri s djecom, “dugine obitelji” su, kaže, naša su realnost, njihova djeca idu u vrtiće i škole.

– Nikakav smak svijeta nije se dogodio, iskustva tih roditelja i djece mahom su pozitivna. Susjedi, odgajatelji, učitelji, svi su prihvatili dugine obitelji i ne prave probleme takvim obiteljima. Rekao bih da ljudskost svakodnevno pobjeđuje. Moramo i možemo živjeti jedni s drugima. Previše smo slični da bismo inzistirali na različitostima – kaže. On i njegov partner žele udomiti dvoje teže udomljive djece, a to su većinom romska djeca i djeca s različitim zdravstvenim problemima.

– To su djeca koju nitko neće jer su „drukčija“. Mi znamo što znači kad vas društvo etiketira kao „drukčije“ premda je drukčije samo to da smo dva muškarca koji se vole i žele provesti život zajedno. Mi, kao i vi, ustajemo, idemo na posao, radimo, bavimo se sportom, družimo s prijateljima i obitelji, odmaramo i opet sutradan ustajemo… iznenadili biste se koliko smo dosadno slični svima vama. I, kao većina vas, voljeli bismo imati djecu, voljeli bismo pomoći nekoj djevojčici ili dječaku da ne odraste u domu. Poznato je da djeca u domu kasnije prohodaju, kasnije progovore i slično jer nema dovoljno stručnog kadra koji bi se primjereno brinuo o svoj djeci u domu. Obitelj takvoj djeci znači sve, znači nadu, znači mogućnost, znači „imati nekoga svoga“. Svi znamo koliko nam je svima to važno u životu. Budimo država koja neće robovati stereotipima i predrasudama, dopustimo da stručnjaci donose odluke na temelju znanstvenih činjenica, pokažimo svi malo više empatije i spremnosti da gradimo društvo koje se brine za svu djecu i poštuje sve svoje građane i građanke. Naša nada nije umrla, ovo društvo može bolje.

Malo mladih udomitelja

– Upozorili smo i na činjenicu da se tim diskriminatornim izostavljanjem ide na štetu djece, kojoj je u najboljem interesu da odrastaju u obiteljskom okružju umjesto u domovima. Međutim, naš je amandman odbijen – kazao nam je Bojan Glavašević.

Inicijativu su poduprli i u GLAS-u, SDSS-u, neslužbeno u HNS-u, te Ines Strenja Linić iz Mosta. Ona se, međutim, ljutila kad smo je pitali o tome, te odbila dati izjavu uz objašnjenje da na krivi način prezentiramo problem premalog broja udomitelja u Hrvatskoj. Naime, iako je obiteljsko okruženje najbolje za razvoj djeteta i stručnjaci stalno ističu kako je ono neusporedivo kvalitetnije nego odrastanje u domu, deinstitucionalizacija i poticanje udomiteljstva ne daju željene rezultate.

U Hrvatskoj danas oko 850 djece odrasta u institucijama. Većinom su to djeca s teškoćama u razvoju, starija od osam godina i romska djeca. S druge strane, službeni podaci pokazuju da su udomitelji u Hrvatskoj većinom osobe stariji od 55 godina i da ih skoro trećina nema završenu srednju ili čak osnovnu školu, da je udomiteljstvo većinom koncentrirano u ruralnim sredinama, dok je broj novih udomiteljskih obitelji u stalnom opadanju, a jako je malo mladih, visokoobrazovanih udomitelja u urbanim sredinama. I to je problem na koji stalno, među ostalim, ukazuje i dr. Strenja Linić, koja je i sama udomila djevojčicu.

Moguće jest, kako neki tvrde, da nema puno istospolnih parova koji žele udomiti djecu, pa to neće bitno smanjiti broj djece u institucijama. Međutim, to nije razlog da se zanemari diskriminacija malog broja ljudi i dobrobit barem i jednog jedinog djeteta. A baš to čini država kad odbija one rijetke koji žele udomiti djecu, samo zbog njihove seksualne orijentacije. Centri za socijalnu skrb odbili su tri mlada, visokoobrazovana, situirana istospolna para, koja su po svim kriterijima zadovoljavala uvjete za udomitelje. Početkom ovoga mjeseca jedan je registrirani par, riječ je o dvojici muškaraca, uložio tužbu Upravnom sudu zbog diskriminatorne odluke Centra za socijalnu skrb i šutnje administracije. Njima je, naime, nakon pozitivne sociopsihološke procjene Centar ipak odbio zahtjev za udomljavanje, a kad su se žalili nadležnom Ministarstvu za demografiju, obitelj, mlade i socijalnu politiku, nisu dobili nikakav odgovor ne samo u razumnom roku nego ni nakon njega. Nakon iznošenje priče u medije, Ministarstvo je ipak odgovorilo na požurnicu odvjetnice tužitelja. Negativno.

– Ministarstvo za demografiju odgovorilo je negativno, uz objašnjenje da se udomljenje u ovom slučaju ne predviđa – rekla nam je odvjetnica Sanja Jelavić Bezbradica, dodajući da je nakon toga uložila novu tužbu.

Ministrica bez odgovora

Tražili smo od resorne ministrice da nam objasni ovaj korak unazad kad je riječ o pravima manjina, ali nismo dobili odgovor pa se samo može zaključiti da je riječ o političkoj odluci u skladu s neokonzervativnim trendovima u zemlji. U većini pak zapadnoeuropskih država, životni parovi mogu udomljavati djecu. Brojna pak znanstvena istraživanja tijekom godina dokazuju da su djeca odrasla u istospolnim zajednicama društveno, psihološki i seksualno zdrave i stabilne osobe, unatoč nerijetkoj pravnoj neravnopravnosti i društvenoj stigmi. Često baš zbog toga imaju više empatije i tolerancije.

Share via email

Ostavite komentar

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Nužna polja su označena s *