Tvrdolinijaši manjeg otpora

extra_large_park_knjGradska skupština je prije tjedan dana usvojila prijedlog da se park u Martićevoj ulici nazove po književniku Enveru Čolakoviću. Tako je nesretno završila Booksina inicijativa Park književnicama! kojom smo pokušali apelirati da se park nazove po jednoj od tri predložene književnice.

Luka Ostojić, booksa.hr

Krenimo s pozitivnim: vjerujemo da imena javnih površina trebaju čuvati društveno sjećanje na važne ljude, a ova inicijativa doista nam je pomogla da naučimo više o tri izuzetne umjetnice iz povijesti grada: o Boženi Begović, Mari Čop Marlet i Cati Dujšin Ribar. Drago nam je što je naš prijedlog dobio podršku 1.660 potpisnika peticije, što smo potaknuli veću javnu vidljivost ovih marginaliziranih književnica i što smo problematizirali sramotnu podzastupljenost žena u imenima javnih površina Zagreba.

Međutim, naš glavni cilj nije ostvaren, a niska zastupljenost žena uskoro će postati još niža jer je Gradska skupština odbila našu inicijativu, podržanu od strane Vijeća gradske četvrti Donji grad i potpisnika peticije. Priznajemo, naivno smo povjerovali da bi gradonačelnik Bandić mogao podržati naš prijedlog. Naposljetku, upravo je njegova stranka prije godinu dana pokrenula sličnu inicijativu da se ulice ili prečaci na zagrebačkom Gornjem gradu nazovu po zaslužnim ženama Zagreba. “Jako malo ulica ili trgova u Zagrebu nosi ženska imena, samo 1,8%, a mnoge od njih nisu čak niti stvarne osobe već književni likovi, iako u povijesti Zagreba postoji veliki broj važnih žena koje su zavrijedile da ih se spomene”, tada je rekla Jelena Pavičić Vukičević, potpredsjednica Stranke rada i solidarnosti.

U tih godinu dana tek jedna bitna stvar se promijenila: Bandićeva stranka je u gradskoj skupštini dobila novog koalicijskog partnera, Neovisne za Hrvatsku. Ipak, politička načela gradske vlasti nisu se mijenjala – ona su bila i ostala relativna, fleksibilna, podložna naglim obratima i određena isključivo trenutnim političkim kalkulacijama. Neovisnima je imenovanje javnih površina jedan od glavnih političkih aduta. Bandiću je, pak, prepuštanje imena javnih površina dio koalicijske trampe. S druge strane, imenovanje parka nije dovoljno seksi tema da bi značajno mobilizirala nezadovoljne birače, dok je oko 1.600 potpisnika peticije relativno zanemariv broj na razini gradske populacije. Kalkulacija je jasna. A žene? One su ionako navikle na marginu.

U tom kontekstu zapravo je posve prirodno da park dobije Enver Čolaković, a ne Božena Begović. Čolaković je, kako piše Miljenko Jergović, bio vrijedan pisac i “instinktivni ljevičar” (štogod to značilo) koji je 1944. radio kao kulturni ataše NDH jer “lakomisleno prihvaća niži diplomatski položaj u rodnom gradu, u Budimpešti.” Možete li ga razumjeti? pita nas Jergović i, doista, možemo razumjeti da je Čolakoviću bilo lakše prihvatiti sinekuru nego se zamjeriti zloglasnom režimu. Možemo razumjeti i Bandićevu odluku da ustupanjem naziva minijaturnog parka jeftino kupi lukrativnu podršku svojih koalicijskih partnera. Lako je razumjeti i Neovisne za Hrvatsku kojima je jednostavnije inzistirati na imenima javnih površina nego razviti i ponuditi kompleksniji politički program. Liniju lakšeg otpora lako je razumjeti jer smo joj, ruku na srce, svi skloni. Teže je ipak shvatiti kako je takav tip oportunizma prestao biti slabost prema kojoj možemo (i ne moramo) imati razumijevanje, a postao društveno prihvaćena vrlina.

S druge strane stoji čudnovata Božena Begović. Da, ona je bila istaknuta glumica, književnica, aktivistkinja, antifašistkinja, pedagoginja, prva spikerica Radio Zagreba, osnivačica i prva predsjednica Društva hrvatskih književnica, jedna od prvih ravnateljica Zagrebačkog kazališta mladih. No, kako piše Snježana Banović, u svom se životu i radu beskompromisno vodila svojim načelima zbog čega se sukobila s endehazijskim, a potom i sa socijalističkim režimom. Prvo je odbila surađivati s NDH, pomagala je Crvenoj pomoći (koja skrbi za logoraše i djecu), te je od 1942. bila članica Antifašističke fronte žena. S novim režimom sukobila se već krajem 1945. kad kao direktorica Drame sadašnjeg HNK-a nije pristala pratiti partijsku liniju. Njenu upornu principijelnost mnogi ne mogu razumjeti. Zato joj ni nema mjesta u Zagrebu – jer kad bismo slavili Boženu Begović koja se usudila usprotiviti Pavelićevom režimu, što bismo time rekli o svim ‘uglednicima’ koji za takav čin razumljivo nisu imali hrabrosti?

U tom smislu prigodno je da je Čolaković upravo sada postao gradski ‘ataše’ parka u Martićevoj dok je Božena Begović marginalizirana kao što je bila 1941. i 1945. I tada i sada politička beskompromisnost mogla je završiti samo na margini, dok kalkulanti u centru pronalaze svoje mjesto – makar i u “nekakvom zapišanom donjegradskom parku”.

Share via email

Ostavite komentar

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Nužna polja su označena s *