Zašto se zaboravlja Goli otok?

DW/D. Romac

DW/D. Romac

Kompleks u kojemu su zatvarani politički protivnici komunističkog režima na Golom otoku već godinama propada i trune u zaboravu. Za zaštitu i očuvanje zauzimaju se, zasad neuspješno, samo nevladine organizacije.

Autor Denis Roma, DW

“Goli otok je mjesto stradanja, od 1949. do 1956. godine tamo se nalazio konc-logor za političke zatvorenike. Zato na Golom otoku treba biti sačuvana uspomena na žrtve, ali i na režim koji je odgovoran za te žrtve”, kaže Božo Kovačević, čiji je otac bio interniran na Golom otoku. Taj bivši političar i diplomat član je udruge Goli otok “Ante Zemljar”, koja je s udrugom Documenta pokrenula inicijativu za spas nekadašnjeg zatvorskog kompleksa od propadanja i povijesnog zaborava.

Documenta i udruga “Ante Zemljar”, nazvana po književniku, partizanu i političkom zatvoreniku na Golom otoku, zagovaraju sustavan i dostojanstven pristup memorijalizaciji ovog povijesnog lokaliteta. Na Golom otoku, otočiću kod Raba na kojem su od 1949. do 1956. godine zatvarani politički protivnici bivšeg režima, bilo je zatočeno između 17 i 32 tisuće muškaraca i žena (točan broj nikad nije utvrđen), a oko 600 ih je umrlo ili ubijeno.

“Želimo na Golom otoku osnovati obrazovno-memorijalni centar, u kojem bismo na suvremen način prezentirali muzejsku građu i dokumente o Golom otoku kao o koncentracijskom logoru. Takva institucija treba biti i dio turističke ponude, ali uz stručno vodstvo, a ne uz laičke interpretacije o Golom otoku kakve se sada iznose turistima koji posjećuju Goli otok”, objašnjava za DW Kovačević.

Turisti dolaze vidjeti Goli otok, ali bez stručnog vodstva

Turisti dolaze vidjeti Goli otok, ali bez stručnog vodstva

Devastacija počela krajem osamdesetih

Premda je Sabor još 2005. godine podržao inicijativu da se zatvorski kompleks proglasi spomen-područjem, inicijativa je ostala mrtvo slovo na papiru. Zatvorski kompleks nastavio je propadati, osim što je nakon donošenja Europske rezolucije o osudi svih totalitarnih režima prije nekoliko godina na Golom otoku postavljena spomen ploča. Time su političke delegacije dobile mjesto na koje mogu donositi vijence i paliti svijeće, no propadanje i pustošenje na Golom otoku time nije zaustavljeno.

I ove su godine povodom Europskog dana sjećanja na žrtve totalitarnih i autoritarnih režima izaslanici hrvatske Vlade i Sabora položili vijence i zapalili svijeće ispred spomen obilježja na Golom otoku. No to ne može prikriti ambivalentan stav vlasti prema Golom otoku. Iako aktualna vlast komemorira spomen na zloglasni logor, ne čini ništa da zaustavi njegovo propadanje. Zatvorski kompleks na Golom otoku danas izgleda poput ruševina napuštenih nakon potresa.

Devastacija logora na Golom otoku, baš kao i ženskog logora na obližnjem Svetom Grguru, na koji je poslijeratni režim nakon razlaza Josipa Broza i Staljina slao one za koje se sumnjalo da podržavaju Staljina, tzv. “ibeovce”, počela je onog trenutka kada je koncem 80-ih godina prošlog stoljeća na Golom otoku zatvoren kazneno-popravni dom za maloljetnike, koji je bio smješten u prostoru bivšeg logora.

Prazan, zaboravljen, devastiran - Goli otok danas

Prazan, zaboravljen, devastiran – Goli otok danas

Umjesto muzeja – hotel?!

Nakon dugogodišnjeg zanemarivanja Golog otoka prije nešto manje od dvije godine pojavila se nada da bi se nešto ipak moglo promijeniti. Riječki Konzervatorski odjel Uprave za zaštitu kulturne baštine Ministarstva kulture tada je donio rješenje o preventivnoj zaštiti Golog otoka. Tom je odlukom u sljedeće dvije godine trebalo izraditi elaborat i osnovati memorijalni centar ili instituciju sličnog tipa. Međutim, privremena zaštita Golog otoka uskoro istječe, a ništa od toga nije napravljeno.

Zato su Documenta i udruga “Ante Zemljar” prošlog lipnja ponovno javno apelirale da se građevine na Golom otoku i Svetom Grguru “barem elementarno zaštite”, pozivajući Ministarstvo kulture da izdvoji od 150 do 400 tisuća kuna, koliko bi koštala ta “elementarna zaštita”. Međutim, Ministarstvo kulture oglušilo se na ovaj apel.

Iako o tome ne postoje precizni podaci, računa se da Goli otok godišnje posjete deseci tisuća turista. Oko nadležnosti nad Golim otokom već se godinama sudski spore općina Lopar i grad Rab, a na lokalnoj razini postoje ideje o izgradnji velikog hotelsko-turističkog kompleksa na Golom otoku, čime bi se zauvijek izbrisao trag nekadašnjeg logora i zatvora. Kovačević smatra da to ne bi bilo primjereno. Ideja o očuvanju uspomene na stradanje na Golom otoku tako nailazi na otpor politike na nacionalnoj razini, koja dopušta propadanje Golog otoka, ali i na lokalnoj razini, gdje imaju drukčije vizije razvoja Golog otoka.

Postoje ideje da se na Golom otoku napravi veliki hotelsko-turistički kompleks

Postoje ideje da se na Golom otoku napravi veliki hotelsko-turistički kompleks

Nečista savjest

Zašto današnja Hrvatska nije zainteresirana za očuvanje uspomene na Goli otok? Kada je riječ o otporu na nacionalnoj razini, Kovačević smatra da je u pitanju nečista savjest i nedovoljna atraktivnost golootočkih žrtava, koje je teško instrumentalizirati u interesu bilo koje današnje politike. “Socijaldemokratske vlade zaobilazile su ovu temu, vjerojatno ne želeći da ih se podsjeća na ono što su njihovi ideološki prethodnici skrivili, a karakter golootočkih žrtava za HDZ-ove vlade nije bio dovoljno atraktivan”, uvjeren je Kovačević.

Lokalni otpori očuvanju spomena na logor, po njegovom mišljenju, uvjetovani su različitim motivima. “Lokalni se ljudi boje da bi ostvarenje naših ideja onemogućilo ostvarenje njihovih projekata, a drugima je teško suočiti se s mogućnosti da u dokumentacijskom centru budu podaci ne samo o žrtvama, nego i o njihovim čuvarima, a nerijetko su to bili lokalni ljudi. I treće, te žrtve, koje su navodno bile pristalice Informbiroa, ne uklapaju se u aktualnu mitologiju, prema kojoj su najcjenjenije žrtve Hrvati-katolici. Na Golom otoku nisu bili ni samo Hrvati ni samo katolici”, podvlači Kovačević.

Božo Kovačević

Božo Kovačević

Širenje istine kao misija

Devastaciji Golog otoka posljednjih desetljeća svjedoči i Radovan Hrast, 87-godišnjak koji je kao mladić, bez dokazane krivnje, na Golom otoku proveo više od dvije i pol godine, u dva navrata, osuđen na “društveno-koristan rad”. Unatoč bolnom iskustvu redovito se vraća na Goli otok. Kaže da to čini iz poštovanja prema ljudima koji su bili tamo. Širenje istine o Golom otoku smatra svojom misijom, a za nekoliko mu dana izlazi engleski prijevod knjige “Vrijeme kojeg nema”, u kojoj opisuje život u nečovječnom logoru. “Propadanje Golog otoka je sramota. Spomen na ono što se tamo događalo moramo sačuvati, i to nije samo odgovornost Hrvatske, nego i Slovenije i svih država bivše Jugoslavije. Potrebno je zaštititi barem glavne zgrade, i u njima napraviti izložbu koja bi prikazala što se na tom mjestu događalo”, kazao nam je Hrast, koji danas živi u Ljubljani.

Unatoč otporima, udruga “Ante Zemljar” i Documenta ne odustaju. Iduće se godine navršava 70 godina od osnivanja golootočkog logora, što će ove udruge iskoristiti kao povod da aktualiziraju prijedlog o osnivanju memorijalno-edukacijskog centra. Tim će se povodom obratiti Vladi, koja bi trebala pomiriti suprotstavljene interese lokalne samouprave. Međutim, ne polažu sve nade u Vladu. Documenta i “Ante Zemljar” upravo ovih dana pripremaju kampanju prikupljanja sredstava za izradu konzervatorske podloge za zaštitu Golog otoka.

Share via email

Ostavite komentar

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Nužna polja su označena s *