Intervju – Sunčica Nagradić Habus: Muzeji moraju biti otvoreni manjinama

Foto: Phralipen

Foto: Phralipen

Ove godine obilježava se tisuću godina migracija Roma s indijskog potkontinenta u Europu i ostatak svijeta. Tom prigodom u Arheološkom muzeju Zagreb ovaj tjedan je otvorena izložba koja tematski obrađuje temu migracija te svega što ona za sobom povlači u kulturološkom i lingvističkom kontekstu. Izložbom “Rromengo drom – Tisuću godina migracija Roma” su, također, službeno započeli Dani romske kulture za vrijeme kojih će se odžati i ciklus predavanja na temu romske povijesti i kulture. “Ono što mene vodi jest činjenica da muzej mora biti, neću reći mjesto susreta, ali mora biti otvoren zajednici i kao takav otvoren i manjinama”, izjavila je Sunčica Nagradić Habus, autorica izložbenog postava, s kojom smo porazgovarali o samoj izložbi, arheologiji i stereotipnom prikazivanju Roma u likovnoj umjetnosti.

Što Vas je potaknulo da se počnete baviti arheologijom i što je trenutno najviše u fokusu Vašeg istraživačkog rada?

Još sam kao dosta malo dijete htjela biti arheolog. Gledala sam neku dokumentarnu seriju o Egiptu i pitala sam mamu kako se zovu ljudi koji se bave egipatskim piramidama. Mislim da velik broj arheologa tako i počne – fascinacija Egiptom, to nas povuče. Taj interes je trajao cijelu osnovnu i srednju školu sve do upisa na faks – za mene je to bio jedini logični izbor.

Malo je toga vezanog uz arheologiju, a da nije u mom fokusu zanimanja – od istraživačkog rada do rada na samom arheološkom materijalu, arheološkim nalazištima sve do popratnih djelatnosti kao što su muzejska pedagogija, rad u marketingu i popularizaciji arheologije. Jako je teško naći nešto u arheologiji, a da meni nije interesantno.

Može li se reći da ste se specijalizirali za antiku?

Tijekom studija ne, ali otkada sam diplomirala radila sam na Antičkom odjelu u muzeju, prvenstveno na rimskom materijalu. Nekako sam se u zadnje vrijeme posvetila rimskoj keramici, koja me za vrijeme studiranja uopće nije privlačila i bila mi je monotona, ali kad malo uđete u materiju počnete razlikovati finese i nijanse i shvatite koliko je keramika povezana sa svim aspektima života.

Nailazite li kao žena na prepreke u bavljenju arheologijom? Kako žene kotiraju u muzeologiji?

U arheologiji i muzejima općenito ima jako puno kolegica. Neću reći da smo u većini, ali da smo ravopravne muškim kolegama je neupitno. Prvenstveno kad dođete na arheološki teren vi radite sve što i rade muški kolege. Nema razlike, poprilično smo emancipirane.

Prije nekoliko godina, u Arheološki muzej se vratila u stalni postav glava djevojke za koju se vjeruje da pripada Fulviji Plautili. Ona glasi kao jedan od najvrijednijih spomenika rimske umjetnosti na području Hrvatske. Uz nju i Arheološki muzej veže se i Andy Warhol. O čemu je riječ?

Foto: Phralipen

Foto: Phralipen

Riječ je o portetu Solinjanke za koju se pretpostavlja da prikazuje caricu Plautilu, suprugu rimskog cara Karakala, koja je imala poprilično nesretan život. Nakraju ju je vlastiti suprug, nakon razvoda, dao smaknuti. Portret je izuzetno zanimljiv, gotovo idealiziran. S obzirom da je izrađen iz mramora danas je bijeli, dok je nekad bio obojan. Ljudima je nekad teško zamisliti da su rimske skulpture, ali i hramovi i arhitektura, bili vrlo šareni, ukrašavani i bojani. Prije par godina vođeni tom niti da su skulture bile obojane odlučili smo se malo poigrati s našom Plautilom i obojati ju. U sklopu Međunarodnog dana muzeja pokrenuli smo novu liniju suvenira – Pop-up Solinjanka. Stari suvenir u novom modernom duhu.

Surađujete na postavljanju izložbe “Rromengo drom – Tisuću godina migracija Roma”. Kako ste se pripremali i što je bilo u fokusu Vašeg istraživanja za postavljanje izložbe?

Ono što mene vodi jest činjenica da muzej mora biti, neću reći mjesto susreta, ali mora biti otvoren zajednici i kao takav otvoren i manjinama. U suradnji s ravnateljem došli smo do zaključka da bi bilo lijepo napisati jedan program u kojem bi se uključile romske udruge i romska zajednica, a da na opet na taj način zainteresiramo i osvijestimo javnost. Krenulo je od razmišljanja o postavljanju izložbe i došlo je do cjelogodišnjeg programa kojeg ćemo, nadam se, uspješno realizirati. Muzej pripada svima, on nije ovdje zbog nas nego zbog publike. Svi u njega moraju biti dobrodošli.

I zato je cilj izložbe prvenstveno ispričati jednu toplu ljudsku priču sa sretnim završetkom, od lutanja i migracije Roma, preko progona i njihove marginalizacije te stradanja u Drugom svjetskom ratu do uključivanja u društvo kao ravnopravnih članova.

Romi su u likovnoj umjetnosti često prikazivani stereotipno – muškarci kao glazbenici, a žene kao plesačice i proročice, a zajedno kao nomadi u putujućim karavanama. Kako to komentirate?

Mi smo društvo koje voli stereotipe. Neki stereotipi imaju podlogu u stvarnosti, ali neki su i zastarjeli i treba ih odbaciti. Danas Romi nisu prvenstveno glazbenici, nisu više lutalice. Obrazuju se i sudjeluju na raznim razinama društva i upravo je to ono što pokušavamo i izložbom pokazati – da su oni punopravni članovi našeg društva i da definitivno nismo ni približno toliko različiti kao što zamišljamo da jesmo.

Možemo li onda reći da se izložbama kao što je “Rromengo drom – Tisuću godina migracija Roma” mijenja percepcija obzirom da je suorganizator i jedna romska udruga?

Percepcija bi se morala promijentiti. Ova izložba je nastala kao suradnja jedne kulturne institucije i saveza romskih udruga, nastupamo kroz nju kao dva ravnopravna partnera i takva partnerstva bi trebala biti primjer drugima. A iz osobnog iskustav mogu reći da u takvu suradnju nije potrebno uložiti nikakve izvannredne napore, dovoljno je da ih sagledate kao i ostale projekte.

Autorica: Selma Pezerović, portal: Phralipen

Share via email

Ostavite komentar

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Nužna polja su označena s *