Intervjui, Nekategorizirano

Nada u dolazak boljih vremena

S Irenom Boljunčić Gracin, novom predsjednicom TEH mreže, razgovaramo o mreži društveno-kulturnih centara, sudioničkom upravljanju i civilno-javnim partnerstvima u području kulture.

Razgovarala: Matija Mrakovčić,  Kulturpunkt

Irena Boljunčić Gracin kao predstavnica Saveza udruga Rojca izabrana je za predsjednicu mreže europskih nezavisnih kulturnih centara Trans Europe Halles (TEH). Boljunčić Gracin prva je žena predsjednica u povijesti TEH mreže i prva osoba s područja Jugoistočne Europe izabrana na tu funkciju. Od 2013. do 2017. godine koordinirala je Savez udruga Rojca koji je u svibnju 2017. bio domaćin 83. TEH konferencije. Razgovaramo o mreži društveno-kulturnih centara, događanjima na Balkanu, položaju Rojca unutar inozemne i domaće kulturne scene te kulturnim politikama, praksama sudioničkog upravljanja i civilno-javnih partnerstava u području kulture.

KP: Posljednje četiri godine bila si članica Upravnog odbora mreže nezavisnih kulturnih centara Trans Europe Halles. Možeš li nam ukratko predstaviti mrežu i njene najvažnije fokuse i aktivnosti?

Trans Europe Halles (TEH) mreža je nezavisnih kulturnih centara Europe osnovana davne 1983. godine. Okuplja multidisciplinarne, umjetničke i socijalno angažirane centre diljem Europe. Jedna je od najaktivnijih kulturnih mreža u Europi koja omogućuje aktivnu platformu za razmjene, podrške i suradnje između njezinih članica te im pruža podršku za interkulturalne razmjene i razumijevanje i promicanje umjetničkih sloboda.

Većina članica su centri nastali bottom up pristupom i lokalnim inicijativama u prenamijenjenim zgradama (npr. industrijske, vojne zgrade) te su danas nosioci kulturnih, umjetničkih i društvenih promjena s važnim naglaskom na razvoj zajednica u kojima se nalaze.

TEH mreža okuplja ukupno 109 centara od kojih 77 ima status punopravnih članova, a DC Rojc jedini je punopravni član mreže iz Hrvatske. Mreža trenutno provodi niz velikih europskih projekata s raznim partnerima iz cijele Europe (sveučilišta, kulturne institucije, druge europske mreže itd.), a teme kojima se u njima bavi su kulturno – društveni centri kao tvornice imaginacije, kulturni i kreativni prostori i gradovi – kodizajniramo naše gradove, kreativna ekonomija, društvene inovacije, poslovni kreativni modeli, društveni utjecaj kulturnih prostora i sl. Članicama mreže omogućuje niz programa poput organizacijskog razvoja, umjetničke edukacijske platforme, urban labs, start up programi za novonastajuće centre itd.

KP: TEH okuplja 109 kulturnih centara iz cijele Europe i vjerojatno se radi o centrima koji djeluju u posve različitim okruženjima te možda ni nemaju mnogo zajedničkog. Koje bi osnovne razlike između prostornih, organizacijskih, upravljačkih i poslovnih modela članova mreže navela?

Da, mreža zaista okuplja vrlo različite centre, i to i u prostornom, programskom i upravljačkom smislu. U mreži su prisutni centri koji se prostiru na 200 metara kvadratnih, ali i oni od preko 17000 metara kvadratnih. Primjerice Melkweg iz Amsterdama je jedan od centara osnivača mreže, postoji kao centar preko 40-tak godina, tijekom svih tih godina doživio je brojne promjene, čak je i nadograđen velikom kazališnom dvoranom. A tu su i “mali” centri koji se nalaze u ruralnom području i koji imaju veliki utjecaj na razvoj ruralnih lokalnih zajednica i umjetnosti u takvim područjima.

Razlika je i u samom vlasništvu zgrada i načinu na koji se upravlja centrima, neki su privatno vlasništvo koji zatim imaju sudioničke modele upravljanja, ima i primjera sudioničkog upravljanja u civilno javnom partnerstvu, a mnogo centara ustvari iznajmljuje same zgrade. Stoga je i logično da su i poslovni modeli prilagođeni svakoj specifičnoj situaciji.

Kada govorimo o programskom usmjerenju centara u mreži i tu je vidljiva šarolikost mreže. Neki su centri više orijentirani na izvedbene umjetnosti (primjerice suvremeni ples i cirkus), neki su pretežito koncertni prostori ili rezidencijalno produkcijski prostori, a ima i centara koji pripadaju kreativnim i kulturnim industrijama.

Međutim, svima nam je zajednička želja da neki napušteni prostor koji do sada nije imao nikakvu vrijednost, postane prostor kreacije, susreta ljudi i umjetnosti, društvenih promjena. Izazovi i problemi s kojima se susrećemo u osiguranju uvjeta za rad, u organizacijskom razvoju, programiranju u centrima, sve su to teme koje nas zbližavaju, odnosno razmjena iskustava o tim temama među centrima izuzetno nam je važna. Ono što nas okuplja je i interes za umrežavanje i povezivanje unutar same scene, programske umjetničke suradnje, razmatranje društvene funkcije umjetnosti, zajedničko zagovaranje na europskom nivou na polju kulturnih politika i sl.

KP: Posljednje dvije godine u TEH-u provodiš razvojni program za novonastajuće kulturno-društvene centre na području jugoistočne Europe, Ukrajine i Bjelorusije te je na tvoju inicijativu osnovana TEH Balkan mreža. Možeš li nam reći nešto više o njoj?

Praksa je pokazala da se iskustva, znanja, ekonomski i politički konteksti razlikuju od zemlje do zemlje, te da postoji više razlika između rada nezavisnih kulturnih centara smještenih u razvijenijim zemljama (Zapadna i Sjeverna Europa) i onih na Balkanu i jugoistočnoj Europi. Nezavisni kulturni centri koji djeluju u ovoj regiji imaju određene karakteristike koje ih povezuju kao što su povijesna pozadina, razina ekonomskog razvoja i problemi u funkcioniranju. Međutim, nezavisni kulturni centri u regiji nisu dovoljno međusobno povezani, iako postoji potreba za umrežavanjem, jer dolaze do sličnih rješenja koja su / mogla bi biti primjenjiva u regiji (ponekad su relevantnija i primjenjivija od primjera dobrih praksi iz zapadnih zemalja). Osim toga, postoji nedostatak informacija i vidljivosti, kao i manji broj članova i suradnika TEHa u ovoj regiji. Stoga je tijekom regionalnog sastanka održanog u travnju 2018. godine u kulturnom centru Magacin u Beogradu uspostavljena ideja o stvaranju balkanske podmreže – regionalnog ogranka mreže TEH, platforme koja će okupljati nezavisne kulturne centre iz sljedećih zemalja: Slovenije, Hrvatske, Bosne i Hercegovine, Crne Gore, Srbije, Kosova, Albanije, Makedonije, Grčke, Rumunjske, Bugarske i Turske. Umrežavanjem i jačanjem centara u regiji želimo postići veću vidljivost centara i njihovih aktivnosti, te promicati vrijednosti i važnost nezavisnih kulturnih centara u regiji.

Cilj nam je ojačati kapacitete nezavisnih kulturnih centara kroz prijenos dobrih praksi i znanja, osigurati okvir i stvoriti uvjete za njihovu suradnju i razvoj, kao i provedbu suradničkih projekata te osnažiti aktere koji doprinose razvoju kulturnih politika u regiji. TEH Balkan poslužit će kao sinergijski mehanizam suradnje, razmjene i razvoja programa između neovisnih centara koji će najbolje služiti interesima njegovih članova, ali i umjetnika i opće javnosti u balkanskoj regiji.

KP: DC Rojc član je mreže od 2013. godine. Možeš li usporediti njegov položaj kao društveno-kulturnog centra u kontekstu hrvatske kulturne (i prostorne) politike te njegov položaj u širem okruženju mreže Trans Europe Halles?

Trans Europe Halles kroz svoje djelovanje već dugi niz godina svjedoči transformaciji zapuštenih prostora u kulturne, umjetničke i društvene centre koji su se uz financijsku i političku potporu te poticajni zakonodavni okvir uključili u urbane politike razvoja gradova koji doprinose kulturnom i ekonomskom razvoju tih gradova.

DC Rojc ima ogroman prostorni kapital, aktivnu zajednicu i publiku koju je već kreirao te bi time i on mogao (trebao) biti jedan od generatora društvenih, kulturnih i ekonomskih promjena u Puli. Uzmemo li u obzir da je DC Rojc naseljen već 20 godina, da već 10 godina zagovaramo promjenu upravljačkog modela i načina korištenja prostora koji bi trebali doprinijeti dugoročnom razvoju centra, a time i grada, možemo zaključiti da lokalne vlasti još uvijek ne prepoznaju puni potencijal ovog centra. Unatoč tome, u komunikaciji s Gradom Pulom i na razini povjerenja i razumijevanja između javnog sektora i organizacija civilnog društva vidljiv je pomak i konkretni rezultati. Jedan od tih rezultata je i osnivanje Radne grupe koja trenutno izrađuje novi model sudioničkog upravljanja Rojcem, a kojeg čine i predstavnici Grada Pule i udruge iz Rojca. Bude li Grad Pula taj novi model zaista i prihvatio te uspostavio, okrenut će se zasigurno nova stranica u povijesti Društvenog centra Rojc.

Na nacionalnoj i međunarodnoj razini DC Rojc je prepoznat kao hrvatski primjer dobre prakse u sudioničkim modelima upravljanja, odnosno kao model po kojem bi se slični prostori mogli stvoriti u drugim gradovima. Impozantnom veličinom te brojem udruga različitog područja djelovanja koje se u njemu nalaze, Rojc se u međunarodnom kontekstu ističe upravo suživotom vrlo različitih korisnika koji proizvode niz programa, kulturnih, ali i aktivističkih.

KP: S obzirom na pojačane aktivnosti jačanja kapaciteta i podizanja vidljivosti društveno-kulturnih centara u Hrvatskoj, čini li ti se da se otvara neko perspektivnije doba za pojam i prakse sudioničkog upravljanja i općenito civilno-javnog partnerstva u području kulture?

Zaista je puno na tom polju posljednjih godina učinjeno što nam sada daje i neku nadu da će za društveno-kulturne centre takvog tipa doći i bolja vremena s obzirom na to da su sada dostupna i financijska sredstva.

Međutim gledajući to s nivoa lokalnih kulturnih politika, čini mi se da su gradovi/općine pristali biti dio priče o sudioničkom upravljanju samo stoga što su dosta velika financijska sredstva u pitanju i jer im se na neki način čini dobrim da se nešto s centrima ipak dešava. Ali i dalje mi se čini da lokalne vlasti i donosioci kulturnih politika na lokalnom nivou, ne razumiju bit sudioničkog upravljanja. Čini mi se da će sada ponovno na nama biti da dokažemo u praksi da su takvi modeli upravljanja djelotvorni i učinkoviti i da vode dugoročnom razvoju centara, stabilnosti i rastu kulturnog sektora te ćemo time opravdati dugogodišnji zagovarački proces uspostave civilno javnih partnerstava.

Što se tiče jačanja kapaciteta organizacija, barem u slučaju Društvenog centra Rojc, zaista je vidljiv napredak u samoj edukaciji zaposlenika koji sada stječu specifična znanja koja obuhvaćaju širi raspon onoga što podrazumijevamo pod upravljanjem i programiranjem u centrima, radu sa zajednicom i razvoju publike. Međutim, ako se bude kasnilo s raspisivanjem i dodjelom sredstava u narednom krugu ESF natječaja, postoji velika bojazan da će se mnogo toga dobrog učinjenog jednostavno raspasti (prije svega mislim na to da neće biti moguće zadržati zaposlenike koji su sad educirani i osposobljeni za rad u društveno kulturnim centrima).