EHO, Nekategorizirano

Deset gorkih godina

Foto: European Roma Right Centre
Foto: European Roma Right Centre

Godinama su organizacije za ljudska prava raspravljale o ubrzanim procesima i upozoravale kako se ne razmatra razina socijalne isključenosti i krajnje siromaštvo romskih zajednica na Kosovu. Onima koji su na Kosovu boravili jasno je kako je za Rome sigurno samo jedno – bolje sutra se uvijek pokazuje kao prazna priča. Nikakve šarene i vesele obljetnice nezavisnosti ne mogu ih zavarati.

Ivana Perić, Phralipen

Za romske zajednice na Kosovu, nedavno obilježena deseta godišnjica nezavisnosti najmlađe države u Europi, gorka je i bez razloga za slavlje. Ako bi se moralo imenovati jedno stanje koje najbolje odražava situaciju u kojoj se kontinuirano nalaze, to je marginalizacija.

Ta marginalizacija sa sobom nosi brojne (naizgled) proturječnosti. Prisjećam se posljednjeg posjeta Kosovu, prije dvije godine. “Nema doma za Roma”, bio je zaključak s projekcije dokumentarnog filma Trapped By Law (Zatočeni zakonom) koja se održala u Prištini u hladnom siječnju 2016. godine. Film je sniman pet godina, od 2010. do 2015., a prati Kefaeta i Selamija Prizrenija, dvojicu braće, koji su 2010. godine zajedno s tisućama Roma i Romkinja deportirani iz Njemačke.

Takve iznenadne “akcije” događaju se od 2009. godine, kada je Vlada Kosova s Njemačkom, Belgijom, Francuskom, Norveškom i Švicarskom potpisala sporazume o readmisiji, poradi razvijanja dobrih veza s Europskom unijom. Deportacije iz Njemačke pokazale su se kao posebno kontroverzne, jer su u Bundestagu brojne stranke i nevladine organizacije osudile takvu politiku. Posljednjih godina Human Rights Watch kontinuirano izvještava kako se Romi i srodne manjinske grupe deportirane iz Zapadne Europe na Kosovo suočavaju sa duboko ukorijenjenom i višerazinskom diskriminacijom.

“Europa šalje pripadnike najranjivije grupe s Kosova natrag u naručje diskriminacije, isključivanja, siromaštva i raseljenja”, poručila je Wanda Troszczynska-van Genderen, HRW-ova istraživačica za Zapadni Balkan, kada su počele prve deportacije.

Romske zajednice su na Kosovu u najgorem položaju jer su isključene iz svih aspekata društva i nemaju nikakvu pregovaračku moć ni potporu od vlade Kosova kao ni protekciju i pritisak koji bi dolazio od “vlastite države”, poput nekih drugih manjinskih zajednica. Predstavnici Roma imaju osigurano jedno mjesto u parlamentu, koje u stvarnosti služi isključivo kao privid moći i inkluzivnosti. A stvarnost je takva, kako i navodi Centar za prava manjina, da su Romi “isključeni iz stvarnog sudjelovanja u političkom životu i isključeni su iz rasprava o budućnosti Kosova.”

Romi su se na Kosovo doselili rano, još prije 13. stoljeća, ali su od rana bili promatrani kao građani druge klase, kao i na većini europskih prostora u to vrijeme. Tijekom Drugog svjetskog rata i na prostoru današnjeg Kosova brojni su Romi i Romkinje, kao i diljem Europe, progonjeni, mučeni i ubijani. Za vrijeme Jugoslavije njihov je položaj bio nešto bolji – percepcija značaja romske zajednice u društvu se mijenjala, broj zaposlenih je rastao i ekonomska situacija se popravljala, a razvijala se i romska kulturna produkcija. Sve se, kao i drugdje, promijenilo ratnih devedesetih.

Foto: I.Perić
Foto: I.Perić

Tijekom ratnih godina, romskom se populacijom najviše manipuliralo, od njih se sa svih strana tražila lojalnost u sukobu koji nije tolerirao neutralnost, u kojoj bi se većina Roma pronašla. Tisuće pripadnika romske zajednice u krvavom sukobu platilo je svojim životima i bilo progonjeno. Samo u Srbiji broj raseljenih Roma s Kosova 1999. godine prelazio je više od dvadeset tisuća. U ratu su, kao i drugdje, potencirane podjele. Tako je bilo i među romskim zajednicama – podjelu na Rome, Egipćane i Aškalije mnogi su kasnije vidjeli kao politički trik, u duhu one stare “podijeli pa vladaj”.

Mnogi Romi ostali su nakon rata u kampovima na sjevernom Kosovu, u blizini rudnika Trepča, gdje su mnogi, uključujući djecu, patili zbog ozbiljnog trovanja olovom. Unatoč tome što je postojala svjesnost o hitnosti rješavanja ovih slučajeva od 2000. godine, na što su upozoravala izvješća Svjetske zdravstvene organizacije (WHO) i brojnih nevladinih organizacija, UNMIK (Misija Ujedinjenih naroda na Kosovu) je veoma sporo preseljavala Rome iz tih područja. Europski sud za ljudska prava 2006. godine odbio je zahtjev Europskog centra za prava Roma podnesen u ime stanovnika kampova (koje se slobodno može nazvati i logorima). Naime, s obzirom da UNMIK nije stranka Europske konvencije o ljudskim pravima, sud je utvrdio da u ovom slučaju nema nadležnost. Premještanje Roma iz zagađenih logora u nova naselja na jugu Mitrovice nastavljeno je polako tijekom 2006. i 2007. godine. Brojni Romi i dalje pate od posljedica trovanja iz perioda života kraj Trepče, iako nikada nisu dobili ni kompenzaciju ni službenu ispriku.

Danas je romskim zajednicama na Kosovu najveći problem nezaposlenost koja je zacementirala njihovu ekonomsku nesigurnost i loše životne uvjete. Zapošljavanje jest jedan od osnovnih preduvjeta za opstanak i razvitak romskih zajednica, kao i za mijenjanje njihove percepcije u društvu. Manjak zaposlenih Roma pogotovo je primjetan u ministarstvima i drugim institucijama na Kosovu, što još jednom potvrđuje potpuni manjak predstavništva na pozicijama moći.

Željko Jovanović, ravnatelj Ureda za Rome zaklade Otvoreno društvo, vidi nerazmjerne stope nezaposlenosti kao ostavštinu iz ratnih vremena. “Za one koji su ostali na Kosovu, predrasude većinskog stanovništva i neprijateljstva iz vremena sukoba ometaju napore da se integriraju u društvo i nađu posao”, kaže Jovanović u razgovoru za Deutsche Welle.

Human Rights Watch pak u izvještaju za Kosovo za 2017. godinu navodi sljedeće: “Romi, Aškalije i Egipćani i dalje se suočavaju s problemima pri dobivanju osobnih dokumenata koji utječu na njihovu mogućnost pristupa zdravstvenoj zaštiti, socijalnoj pomoći i obrazovanju. Usporena je provedba nove strategije za integraciju svih romskih zajednica. Strategija je usvojena 2016. godine i fokusirana je na poboljšanje dokumentiranja građana, pristup stambenom zbrinjavanju, obrazovanju, zdravstvenoj zaštiti i zapošljavanju. Međutim, nedostaju javna sredstva za financiranje programa strategije.”

Javna sredstva za financiranje programa nedostaju zato što nedostaje političke volje za provedbom tih programa, kao i za poboljšanjem situacije za Rome na Kosovu općenito. Unatoč svemu tome, a sada se vraćamo i na početak ove priče i braću Prizreni koji su deportirani na Kosovo, mnoge europske zemlje, uključujući Njemačku, i dalje klasificiraju Kosovo kao sigurnu zemlju podrijetla.

Godinama su organizacije za ljudska prava raspravljale o ovim ubrzanim procesima i upozoravale kako se ne razmatra razina socijalne isključenosti i krajnje siromaštvo romskih zajednica na Kosovu. Onima koji su na Kosovu boravili jasno je kako je za Rome sigurno samo jedno – bolje sutra se uvijek pokazuje kao prazna priča. Nikakve šarene i vesele obljetnice nezavisnosti ne mogu ih zavarati.