EHO, Nekategorizirano

Kako beskućnici preživljavaju u epidemiji

Beskućnici u vrijeme epidemije imaju još manje mogućnosti da steknu prihode i nađu prenoćište nego inače/ Snimio: Igor Kralj, PIXSELL

Suzana Sakić i Paula Greiner s Instituta društvenih znanosti Ivo Pilar provele su ljetos zanimljivo istraživanje o našim sugrađanima bez krova nad glavom
„Znači, aha, neću sad više svaku stvar uzet. Recimo nekad, kad bi se išao luftat, a nemaš love, ideš po stolovima, i kaj na­đeš, kaj ostane od cuge, to uzmeš i piješ. E sad to više nema, sad znaš da možeš pokupit na taj način“ – to su riječi beskućni­ka kojega se zbog zajamčene anonimno­sti navodi pod imenom Janko, a govori o svojem strahu od koronavirusa i kako je utjecao na njegovo ponašanje. Razgovor s njim obavile su znanstvenice s Insti­tuta društvenih znanosti Ivo Pilar, socio­loginja Suzana Sakić i sociologinja i an­tropologinja Paula Greiner. Bilo je to u sklopu međunarodnog projekta CSRP­ IZHRZ0_180631/1 o istraživanju beskuć­ništva, a predstavile su ga koncem rujna na znanstvenom skupu održanom u Insti­tutu za etnologiju i folkloristiku u Zagrebu, pod naslovom COVID-19 u humanističkoj perspektivi: mutacije straha i kulturne promjene. Projekt na kojem surađuju naziva se Istraživanje beskućništva i putova prema društvenom uključivanju: usporedna studija konteksta i izazova u švicarskim i hrvatskim gradovima, a voditeljica hrvatske dionice istraživanja je Lynette Šikić­ Mićanović, znanstvenica Instituta Ivo Pilar.

Piše: Boris Beck, urednik Inkluzije

Prema procjenama Hrvatske mreže za beskućnike, u Hrvatskoj oko 2000 osoba živi u apsolutnom beskućništvu, bez krova nad glavom
Njihov je projekt osmišljen da bi se ste­kli novi uvidi unutar društvenih istraži­vanja o beskućništvu i bolje razumjeli utjecaji društvene isključenosti i njezinih dimenzija na beskućnike. O interesu za tu temu Suzana Sakić kaže sljedeće: „Na tre­ćoj godini studija sociologije 2012. godine, u sklopu intervjua koji smo trebali prove­sti na kolegiju Kulturna antropologija, pr­vi put sam upoznala beskućnika. Njegova životna priča jako me dirnula i tada sam prvi put osvijestila koliko je tanka granica između imati i nemati i kako se takve situacije doista mogu dogoditi svakome od nas.“ Znanstvenice se u istraživanju slu­že etnografskim metodama – promatra­nje sa sudjelovanjem, intervjui, provođe­nje vremena sa sudionicima istraživanja, refleksivnost – a to uključuje i intervjue sa stručnjacima poput djelatnika u pri­hvatilištima i prenoćištima za beskućni­ke te predstavnicima udruga i ustanova koje beskućnicima pomažu.

Može se dogoditi svakom
Prema procjenama Hrvatske mreže za beskućnike, u Hrvatskoj oko 2000 osoba živi u apsolutnom beskućništvu, bez kro­va nad glavom. No još oko 10 000 ljudi ži­vi u relativnom beskućništvu, odnosno žive u neadekvatnim uvjetima – bez stru­je ili vode, ili borave u institucijama pa nemaju kamo otići kad iz njih izađu, ili žive u prenapučenim prostorima. Unatoč zakonskoj obavezi velikih gradova i sje­dišta županija da organiziraju prenoći­šta i prihvatilišta, u deset županija takva usluga ne postoji, dok je smještajni kapa­citet svih prenoćišta i prihvatilišta u cijeloj Hrvatskoj manji od 500. Međutim, u statistiku o broju beskućnika u Hrvat­skoj ulazi samo podatak o broju ljudi koji su na smještaju, pa su tako u 2019. hrvat­ski centri za socijalnu skrb zabilježili sa­mo 584 beskućnika.

Ionako težak život beskućnika još se više zakomplicirao zbog epidemije, pa su Suzana Sakić i Paula Greiner, primje­rice, ljetos otkrile da su beskućnici osta­li bez mjesta za tuširanje i obavljanje higijenskih potreba, da su izgubili pro­store za spavanje i boravak, da im je ote­žan pristup hrani; osim toga, izostale su aktivnosti koje su se za njih organizira­ le, a nemaju više ni pristup računalu i internetu. „To što su trgovine malo radile, hladnoća, malo mogućnosti ljudima od strane udruga za ljude koje su zatvorene, puno manje usluga se pružalo beskuć­nicima, znači bili su samo najosnovniji uvjeti, znači hrana, čak se nije ni odjeća dijelila… To je bio najteži dio“, ispripo­vjedio im je beskućnik imenovan Niko o svojem doživljaju epidemije. Iako istraži­vanje još nije završeno, već je sada očito da su beskućnici posebno pogođeni pan­demijom, da im njihova nejednakost ote­žava pristup raznim resursima, kao i u svakoj prirodnoj katastrofi, a to znači da su ušli u zatvoreni krug marginalizacije.

U sklopu projekta Suzana Sakić i Paula Greiner provele su deset polustrukturira­nih intervjua i tri intervjua sa stručnjaci­ma te su analizirale dostupnost podrške beskućnicima, promjene u svakodnevici i strategijama preživljavanja te nastojale ustanoviti kako sve to utječe na njihovo mentalno, emocionalno i fizičko zdravlje. Od djelatnika Hrvatske mreže za beskuć­nike doznale su, primjerice, da na zagre­bačkim ulicama postoji oko 700 ljudi bez krova nad glavom, od kojih prihvatilište u Velikoj Kosnici, uz svoje koje već ima­ju, može udomiti još 50 ili 100 ljudi. To znači da je još barem 600 ljudi vani sva­ke noći, kojima stoje na raspolaganju za noćenje vagoni i napuštene kuće – a vla­kovi su bili zatvoreni jer nisu prometova­li zbog epidemije, na što se nadovezao još i potres.

‘Gledam kak ću danas preživit’
Razgovarajući s beskućnicima, istra­živačice su otkrile i da malo ispitanika spontano spominje COVID­19 krizu kao nešto što ih zabrinjava, već se u svojim pričama fokusiraju na svoje svakodnevne probleme i strahove. Primjerice, bes­kućnik nazvan Jakov povjerio im je da misli da su beskućnici otporniji – „žive baš tim životom jer su već postali imuni“. Također, zamijetile su i rezigniranost: „Pa bojim se što, sve me manje i manje nešto brine, to je problem najveći, tak da postajem apatičan na tu situaciju, jedno­ stavno, baš se za ništa ne sekiram, a to je u biti najgore”, kako im je rekao beskuć­nik Kornelije. O iskustvima razgovora s beskućnicima, Paula Greiner kaže sljede­će: „Intervjui koje smo provodile za me­ ne su bili vrlo ispunjavajući i ostavljali su pozitivne emocije, osobito u slučaje­vima kada bismo se uspjeli povezati s ispitanikom ili kada bismo intervju provo­dile s osobom koju smo dobro upoznale ili koju smatramo prijateljem. Vrlo često bi osobe izražavale svoje zadovoljstvo in­tervjuom, pažnjom i interesom za njiho­vu priču. Sve u svemu, mogu reći da sam iz svega puno naučila.“

Na pitanje kako vidi budućnost, bes­kućnik nazvan Dorijan odgovara im is­kreno: „Nemam pojma. ‘Opće ne gledam tak daleko. Gledam kak ću preživit’ da­ našnji dan i ovaj sutrašnji.“ Jedan od pro­blema je, ističe Suzana Sakić, da beskuć­nici katkad nemaju osobne dokumente. Budući da se osobna iskaznica veže uz mjesto prebivališta, ljudi koji ga nema­ju, nemaju ni legitimacije, pa ne mo­gu ostvariti prava u sustavu socijalne i zdravstvene skrbi ili pronaći legalno za­poslenje. U istraživanju su, primjerice, upoznale čovjeka koji zbog administra­tivnih komplikacija nema OIB; iako je narušena zdravlja, nema pristupa medi­cinskom ni bilo kakvom drugom obliku skrbi. Također, beskućnici su izloženi za­konskom progonu. Za sve koji borave ili spavaju na javnom mjestu, sukladno Za­konu o prekršajima protiv javnog reda i mira iz 1994, predviđena je globa od 50 do 200 DEM ili zatvor. Nadalje, osobe koje se zateknu izvan mjesta prebivališta bez valjanog osobnog dokumenta mogu do­ biti i izgon iz grada – a za takve su slu­čajeve također doznale Sakić i Greiner. Prema njima, to pokazuje da zbog nedo­stataka socijalnih i drugih usluga u ma­njim sredinama, ljudi dolaze u Zagreb i druge veće gradove. Također, premda po­stoje naznake da bi se u novom Zakonu o socijalnoj skrbi to moglo promijeniti, trenutačni iznos zajamčene minimalne naknade – tzv. socijalna pomoć – za rad­no sposobnog samca iznosi 800 kuna, a za radno nesposobnog samca 920 kuna. To je, kada se u obzir uzmu cijene najma, nedostatno da unajme stan ili sobu. Isto­dobno, osobe koje su smještene u prihva­tilištima na cjelodnevnom boravku, ne­maju pravo na zajamčenu minimalnu naknadu.

Teško se izvući
„Prihvatilišta i prenoćišta za beskuć­nike“, kaže Suzana Sakić, „kao i druge us­luge poput dnevnih boravaka, u Hrvat­skoj vode neprofitne organizacije. One su ovisne o donacijama i prijavama na razli­čite natječaje za dodjelu bespovratnih fi­nancijskih sredstava, ali to je neodrživo jer se nerijetko događa da objave natječa­ja kasne ili da proces ocjenjivanja projek­ tnihprijava dugo traje. Onda dolazi i do diskontinuiteta u pružanju usluga, što u konačnici predstavlja veliku prepreku za socijalnu inkluziju osoba u beskućniš­tvu.“

Beskućnici su ušli u zatvoreni krug marginalizacije
U bezizlaznoj situaciji mnogi beskuć­nici skupljaju boce, a neki i preproda­ju ukradeno, to jest šaniraju, kako to opi­suje Janko, no koronavirus je i to otežao:

„Uđeš u dućan, pokupiš, to je sve. Kad je krenulo s tim, mora bit maska, znači ograničen broj ljudi, znači, nema gužve u dućanu, znači moraš totalno promijenit stil samog tog rada. Ne ideš više na puno, ideš na malo. Ideš, na pet različitih mje­sta ćeš napravit’ što bi inače na jednom.” U vezi s tim i sličnim slučajevima istraži­vačice naglašavaju da su protiv ocrnjiva­nja pojedinih prekršitelja te da im treba pružiti organiziranu institucionalnu po­ moć. „Što sam više upoznavala ljude ko­ji su se našli u toj nepovoljnoj životnoj si­tuaciji, to sam više spoznavala i koliko je teško izvući se iz takve situacije jer se ra­di o osobama koje su na različite načine isključene uglavnom iz svih sfera druš­tvenog života“, kaže Suzana Sakić. Je­dan od zaključaka istraživanja nje i Paule Greiner jest da su osobe u beskućništvu orijentirane na život u sadašnjosti, no takav je život aktivan, a ne pasivan odgo­vor na uvjete marginalizacije i socijalne isključenosti. Sadašnjosti koju bi im nji­hovi sretniji sugrađani mogli olakšati – ali često i ne znaju da postoji.

………………………………………………………………..

Tekst je objavljen u okviru projekta “Uključiva kultura – potpora socijalnoj inkluziji kroz kulturu putem Vijenca koji sufinancira Europska unija iz Europskog socijalnog fonda.
Nositelj projekta je Matica hrvatska, a partneri su Udruga Pragma i Društvo za komunikacijsku i medijsku kulturu.

Ukupna vrijednost projekta je 1.393.707,02 kuna.

Cilj projekta je unaprjeđenje kvalitete medijskog izvještavanja o ranjivim skupinama edukacijom novinara i proizvodnjom medijskih sadržaja, s naglaskom na socijalnu uključenost kroz kulturu. Projektom je predviđen redoviti prilog dvotjenika Vijenac pod naslovom Inkluzija, u sklopu kojega će tijekom 24 mjeseca biti objavljeno ukupno 1320 kartica teksta.