Kristian Ranđelović dugogodišnji je LGBTIQ aktivist iz Beograda, koji je u sklopu organizacije Gayten-LGBT, Centar za promociju LGBTIQ prava organizirao prvu grupu podrške za trans ljude na Balkanu. Njegova su glavna područja rada trans i interspolna prava, pa je tako član uprave nove organizacije Organisation Intersex International – Europe kao i Equal Rights Association, koja se pak bavi LGBTIQ pravima na Zapadnom Balkanu i u Turskoj, zbog čega smo s njim razgovarali o interspolnosti.

Piše: Barbara Matejčić

Unatoč tome što sam imala dobar pristup i udrugama i LGBTQ osobama, u Hrvatskoj nisam uspjela za razgovor naći nikoga tko je interspolan. Što bi ti rekao, radi li se o tome da interspolnih osoba ima tako malo, ili su toliko nevidljive u društvu ili pak oboje?

Pitanje broja interspolnih osoba nije sporno, došli smo do udjela od 1.7% u ukupnom stanovništvu. Nije toliko mali broj osoba koje se rađaju kao interspolne, puno je veći problem u traumi koja se jako rano dogodila, kada se osoba nije mogla ni buniti ni napraviti išta za sebe, nije imala izbora. Stigma, strah i stid su bitan dio identiteta interspolne osobe. Oni koji znaju da su u najranijem djetinjstvu imali operativne zahvate, najčešće ne žele to podijeliti ni sa kim.

Koliko ti osobno poznaješ interspolnih osoba?

Dvije iz regije, mnogo više njih iz Europe. Teško je doći do interspolnih osoba, što je veliki zadatak za nas aktiviste narednih godina.

Koga se smatra interspolnom osobom?

Ima preko trideset dijagnoza koje se mogu smatrati interspolnošću. Najčešće se pojavljuje Alfa 5 reduktaza i nesenzitivnost na androgene, to su najpoznatije dijagnoze, ali veliki je varijetet kod interspolnosti. Ono što se nekoć smatralo hermafroditizom, dakle dvospolne osobe, iznimno se rijetko događa, osobe se u pravilu ne rađaju s funkcionalnim organima oba spola. Ta je podjela davno zastarjela.

Kako se medicina postavlja prema interspolnim osobama i kako se taj odnos mijenjao kroz 20. stoljeće?

Medicina je uglavnom išla u pravcu jasne i konkretne binarne podjele – muški spol i ženski spol – i djecu koja su rođena s ne tako jasnim spolnim karakteristikama, pogotovo izvanjskima, nastojalo se prilagoditi društveno prihvatljivim spolnim karakteristikama. Takvi zahvati ne moraju imati dobar ishod, dapače. No u zadnje vrijeme ipak dolazi do nekih promjena u medicinskom establišmentu, u pravcu pokušaja da se ne intervenira u tijelo djeteta, već da ga se samo zdravstveno prati. Cilj je svih nas aktivista poštovanje tjelesnog integriteta, da se i društvo i medicina otklone od te binarne podjele, jer nije nužno imati točno određene spolne karakteristike da bismo bili muškarac ili žena. Dakle, treba ostaviti prostor slobode koji se dokida kada liječnici u najranijem djetinjstvu određuju što ćemo biti. Kada kažem da se to pomalo mijenja, to znači da liječnici prate osobu, i zdravstveno i mentalno, ne intervenirajući, već pokušavaju pomoći da osoba prihvati svoje tijelo, da može doživjeti sebe u potpunosti s tijelom u kojem je rođena i da ako želi, ima pravo odabira, a ne da izbor spola bude uvjetovan.

Što je forsiranje binarne podjele značilo u praksi? Kako je medicina pristupala djetetu koje je rođeno kao interspolno recimo 70-ih u Zagrebu ili Beogradu?

U vrlo kratkom vremenskom intervalu po rođenju bi se odredila provjera svih vitalnih funkcija te veličine spolnih organa i nakon toga bi uslijedio niz medicinskih zahvata. Roditelji bi bili informirani, ali zapravo nisu imali nikakve mogućnosti odlučivanja jer nisu postojale adekvatne informacije, a kamoli stručna savjetovališta. Dakle, ne bi zapravo imali na temelju čega odlučivati, već su mogli samo vjerovati liječnicima. Na žalost, kako je bilo 70-ih tako je i danas na području bivše Jugoslavije. Još uvijek nema adekvatnog savjetovanja i operacije se još uvijek rade, a edukacija je nužna i liječnicima, i roditeljima i samim interspolnim osobama. Najvažnije je da je beba zdrava, a da pri tome ne znači da je zdrava samo ako je muška ili ženska beba.

Što te operacije u najranijoj dobi znače za djecu i kakve posljedice ostavljaju?

Posljedice su razne i najčešće velike, pogotovo na psihičko zdravlje. Interspolni ljudi prolaze u toj ranoj dobi veliku traumu koja kasnije najčešće uzrokuje depresiju, anksioznost… Problem je također socijalizacija djeteta, ali i to što roditelji kriju kako su rođeni i što im je urađeno pa ni ne znaju istinu o sebi, što kasnije, pogotovo u pubertetu, može uzrokovati veliku zbunjenost i psihičke poteškoće. Primjerice, ako je dijete rođeno bez vagine, ali s maternicom i jajnicima te mu se vagina kirurški napraviti, to se dijete kasnije ne mora osjećati kao djevojčica, i to će mu predstavljati problem.

Pokret za prava interspolnih osoba jača, sve je vidljiviji i glasniji, no ne i u našem okruženju?

To je točno. Kao dio Organisation Intersex International – Europe (OII Europe), koja je formirana prošle godine i okuplja razne udruge koje se tim pitanjem bave u Europi, imam mogućnost da upoznam interspolne osobe i s njima razmjenjujem iskustva, ali i da se osnažim i pokušam da osnažim druge da daju glas.

Koji su glavni zahtjevi Organisation Intersex International – Europe?

Glavni je zahtjev da se prestane s operacijskim zahvatima ‘normalizacije’, da se prestane sa selektivnim abortusima i sa sterilizacijom bez pristanka, zatim da se pruži podrška roditeljima i interspolnoj djeci, da se sazna za nepravde i patnju uzrokovanu interspolnim ljudima u prošlosti i da im se omogući obeštećenje i pravo na istinu, da im se omoguće sva ljudska i građanska prava, da imaju pravo pristupa svojim medicinskim dosjeima… Zahtjeva je dosta, a puna lista se može naći ovdje.

Christiane Völling bila je prva intespolna osoba koja je, 2011. godine u Njemačkoj, uspješno tužila zbog štete nastale kirurškim intervencijama obavljenima bez pristanka. Je li to mogući put za promjenu prakse?

Ja se s tim slažem, i nadam se da će biti sve više ljudi koji će se dovoljno osnažiti i imati dovoljno informacija da se bore za promjenu prakse operacijskih zahvata za koje liječnici smatraju da su zapravo dobro djelo jer pomažu djeci lišavajući ih mogućeg ‘poremećaja rodnog identiteta’, ne vodeći računa da je to diskriminacijski prema djeci. Radi se o povredi ljudskih prava interspolnih osoba. Malta je bila prva zemlja koja je 2015. godine zabranila operacije ‘normalizacije’ spola bez pristanka osobe. Iste je godine Vijeće Europe objavilo da interspolne osobe imaju pravo ne pristati na operacije.

Preuzeto sa portala: Voxfeminae