Intervjui, Nekategorizirano

Maja Mamula – maratonka borbe protiv seksualnog nasilja

Maja Mamula, psihologinja, osnivačica i koordinatorica Ženske sobe, neprofitne feminističke organizacije koja se jedina u Hrvatskoj sustavno bavi seksualnim nasiljem, jedna je od dobitnica nagrade za Strašne žene Fierce Women WoW koje je ove godine prvi put u Hrvatskoj dodijelio portal VoxFeminae.net zajedno s društvenim poduzećem Fierce Women.

Antonela Marušić, Voxfeminae

Maja Mamula i članice Ženske sobe nagrađene su za značajan doprinos rodnoj ravnopravnosti, pravednosti i socijalnoj pravdi u Hrvatskoj u proteklih nekoliko godina. Ovo priznanje zaslužile su prije svega svojim neumornim radom na razvoju javnih politika, prevencijskih programa, unaprjeđenju zakonodavstva, osvještavanju i senzibiliziranju javnosti o problematici seksualnog nasilja, te direktnim radom sa žrtvama seksualnog nasilja.

Kako biste saželi svoju 2019. godinu, u svemu onome što ste kroz svoj rad postigli?

Protekla 2019. godina je godina u kojoj se desilo mnogo toga dobrog i manje dobrog za Žensku sobu. Bila je to izuzetno naporna i zahtjevna godina u kojoj smo napravile puno toga, ali i često prelazile vlastite kapacitete.

Što se tiče uspjeha, postoje različite stvari koje su za nas bile izuzetno važne. Prije svega, to je prepoznavanje rada Ženske sobe u široj javnosti po prvi put u toliko velikom opsegu. Mi smo godinama bili organizacija najčešće prepoznata od strane nadležnih institucija i osoba koje su preživjele seksualno nasilje. Ovo je bila velika promjena.

Ono što je također jako važno su neke stvari koje će tek sada postati vidljivijima, a to je činjenica da smo razvile program prevencije seksualnog nasilja za srednje škole koji se upravo provodi (SNEP), uz koji je vezana i Nacionalna kampanja protiv seksualnog nasilja nad djecom i mladima. Sve to nam je značajno jer želimo da prevencija SN postane obavezni dio nastavnog kurikuluma u srednjim školama.

Ono što je prema van bilo vrlo vidljivo i napravilo značajne promjene je svakako prosvjed „Pravda za djevojčice“ u čijoj smo organizaciji i koordinaciji sudjelovale u jesen 2019. godine i na kojem je prvi put u povijesti na jednom tako velikom javnom skupu u Hrvatskoj kao prioritet stavljena tema seksualnog nasilja.

Promjene u zakonodavstvu koje su nekoliko mjeseci ranije postale aktualne također su za nas bile rezultata godina truda, iako donekle neočekivane. Kada su pri Ministarstvu pravosuđa osnovane dvije radne skupine za izmjenu Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji i Kaznenog zakona, naša predstavnica Anamaria Drožđan-Kranjčec stekla je dojam da se neće zadirati u temu seksualnog nasilja, što je kod nas izazvalo prilično razočaranje. Godinama smo se borile da se izmjene određeni dijelovi Kaznenog zakona po pitanju seksualnog nasilja i smatrale smo da je to pravi trenutak da se ne mijenja smo nasilje u obitelji, nego i SN. Međutim, na razini Vlade i Ministarstva pravosuđa donesena je odluka da će se ipak ići u šire izmjene koje će obuhvatiti i seksualno nasilje, tako da smo slale svoje prijedloge. Nismo vjerovale da će se to dogoditi stvarno, dok na sjednici koju je organizirao premijer Plenković nismo vidjele konačan nacrt promjena. To je bio doista nadnaravan osjećaj, nešto što se u našem sektoru dogodi jednom u desetljeću.

Kada spominjete nagrade i priznanja, Ženska soba kao organizacija nije do sada dobila niti jednu zvaničnu nagradu ili priznanje za borbu protiv seksualnog nasilja. Ja sam osobno dobila nekoliko nagrada (2010. nagrada za Zagrepčanku godine), u okviru kojih sam uvijek isticala rad Ženske sobe i važnost tima, ali sama organizacija nikad nije dobila niti jednu nagradu.

Žena kao individua ne može sama postići promjenu. Na koga ste se oslanjali u zadacima i misiji koje ste pred sebe stavljali u 2019. godini, tko vam je „čuvao leđa“ i pomogao da sve što ste postigli bude realizirano?

Iznad svega vjerujem u tim. Svaka od nas ima neke svoje ideje i zamisli. No, kada sam 2002. godine krenula sa idejom osnivanja Ženske sobe, nisam bila sama. To smo učinile zajedno Nera Komarić, Jelena Poštić i ja, a uz nas su bile Rada Borić i Željka Jelavić, od samog početka.

Osobno ne volim projekte i aktivnosti u kojima je jedna osoba sama, jer duboko vjerujem u onu čuvenu da „mala grupa posvećenih ljudi može promijeniti svijet“. Pojedinac ili pojedinka u društvu poput našega jako teško može izdržati pritiske, uspone i padove u nevladinom sektoru gdje ih očekujemo, ali još važnije – tamo gdje ih ne očekujemo. Za našu temu je posebno interesantno da mi vrlo često nismo gledane dobro ni od drugih organizacija civilnog društva, s obzirom da smo odabrale jedno specifično područje i „samo njega guramo“, „elitistički“ smo usmjerene, „ne bavimo se ukupnošću borbe protiv nasilja prema ženama“, itd.

Ono što sam do sada u životu više puta naglašavala je nešto što sam prilično rano osvijestila: odabrati baviti se seksualnim nasiljem znači da ćeš biti prilično sam/a, jer je to tema koja je generalno izvan fokusa, to je područje koje je ljudima izrazito neugodno, odbojno, ljudi ga, ukratko, ne vole i okreću glavu od njega. I bez obzira na to jesi li u tom slučaju pojedinka ili organizacija, to znači da si uvijek nekako na margini ovog ljudsko-pravaškog i feminističkog polja.

Vrhunac vaše aktivističke karijere ipak je, vjerujem, bio trenutak u kojemu su u rujnu protekle godine od strane Ministarstva pravosuđa objelodanjene važne izmjene Kaznenog zakona u pitanjima silovanja i strožih kazni za različite oblike seksualnog nasilja. Kako ste se u tom trenutku osjećale vi i vaše kolegice u Ženskoj sobi?

Prije svega neopisiva sreća i euforija. Doslovno sam na toj sjednici s premijerom Vlade RH rekla da sad mogu i u penziju. Međutim, ono što me ponekad rastuži je da mi u Ženskoj sobi više ne stižemo niti proslaviti takve važne trenutke. Nakon te sjednice, morala sam umjesto slavlja sjesti u auto jer sam morala ići na snimanje za spot Europske ženske mreže protiv seksualnog nasilja i voziti 400 kilometara. Ženska soba je jedna od osnivačica te Mreže, što je također jedan od naših ključnih uspjeha u protekloj godini.

Ali da se vratim na uspjehe iz protekle godine; doista, svakih deset godina se dogodi nešto što je nama u Ženskoj sobi jako značajno i što mijenja tijek i pravila rada. Usvajanje Protokola o postupanju u slučaju seksualnog nasilja od strane hrvatske Vlade prije deset godina također je bio važan iskorak za ovo područje, ali i Žensku sobu. Međutim, on medijski uopće nije bio popraćen, a također je bio rezultat desetogodišnjeg rada i zalaganjima Ženske sobe. Zgodna činjenica: usvojen je, posve slučajno, točno na deseti rođendan Ženske sobe.

Nakon što je tema seksualnog nasilja konačno u javnosti i društvu zadobila zasluženu pažnju različitih aktera, u listopadu je organiziran i veliki prosvjed Pravda za djevojčice inicijative #spasime na kojemu se okupilo oko 10 000 građanki i građana. Ova inicijativa je u hrvatskoj ljudsko pravaškoj povijesti rijedak primjer uspješnog udruživanja feminističkih organizacija i javnih osoba u postizanju zajedničkog cilja. Kako ste učile jedna od druge i koji je bio ključ uspješne koordinacije?

Kad je ta priča krenula, bila je inicirana ‘ad hoc’, slučajem Pag i nasiljem u obitelji. Mi smo u početku bile prilično ambivalentne u pitanjima da li bismo se uključile u prosvjed i akciju. Budimo otvorene do kraja: radimo 17 godina, ne možemo skupiti na javnim akcijama više od jedne do dvije poznate osobe jer se nitko ne želi odazvati. Onda se pojavi netko iz tog svijeta i dobije svu medijsku pozornost i pažnju. Uz dužno poštovanje, bile smo malo sa strane i promatrale. Ali smo svakako bile fascinirane uspjehom u mobiliziranju javnosti.

Onda se u nekom trenu desio izuzetno dobar spoj. Pozvale smo žene iz inicijative #spasime i pričale s njima o tome da ako već žele unijeti neke promjene u područje nasilja nad ženama, seksualno nasilje ne smije biti izostavljeno. Shvatile s nas vrlo ozbiljno, s razumijevanjem da ako se bavimo suzbijanjem nasilja nad ženama, ne možemo se baviti samo jednim dominantnim oblikom, samo nasiljem u obitelji. Ta suradnja je bila dobra od početka, rezultirala je sa dosta sastanaka i uzajamnog učenja. Rezultirala je i brojnim medijskim istupima članica inicijative, koje su se odlučile boriti i za ovu temu.

Dakle, bez obzira što Pravda za djevojčice nije bila neki dugotrajno planiran projekt kao što su primjerice Noćni marš ili One Billion Rising, ona jest nastala kao rezultat nastojanja da ukažemo na to da je nužno da oba dominantna oblika nasilja prema ženama budu u fokusu.

Velikim uspjesima gotovo uvijek prethodi (ne)vidljivi rad godinama ili desetljećima ranije. Što je sve prethodilo uspjesima koje ste kao feministička organizacija postigli prošle godine?

Na jednom od sastanaka Radne skupine za izmjenu Kaznenog zakona na kojem sam sudjelovala, primijetila sam da su određeni članovi/ce nadležnih institucija i akademske zajednice vrlo oštro zastupale stav da nema ukidanja kaznenog djela spolnog odnošaja bez pristanka i povećanje kazni za silovanje: meni je to tada izgledalo kao neprobojan zid.

Vrlo je interesantna i dinamika donošenja izmjena Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji i Kaznenog zakona. Vjerujem da je jedan od razloga bila i ratifikacija Istanbulske konvencije koja je dovela prihvaćanja odgovornosti za preuzete obaveze, sigurno i do određenog pritiska međunarodne zajednice da se neke stvari stvarno poboljšaju. Koliko su one poboljšane u vezi nasilja u obitelji to je još uvijek upitno, no što se tiče seksualnog nasilja definitivno smo otišli naprijed. Iako često napominjem da spolni odnošaj bez pristanka nije ukinut, on je samo u jednom svom obliku prebačen u kazneno djelo silovanja.

Pri tome, važno je reći da do 2013. godine u Hrvatskoj nije postojalo navedeno kazneno djelo i zapriječene kazne za silovanje bile su od 3 do 10 godina. Godine 2013. dolazi do izmjena Kaznenog zakona na način da je uvedeno to sporno kazneno djelo spolnog odnošaja bez pristanka i smanjena je kazna silovanja na 1 do 10 godina. U trenutku kada mi shvaćamo da se to briše i da se kazne podižu, imamo osjećaj euforije, ali istovremeno sam imala i gorak okus u ustima. Predugo sam u ovom području, gledala sam u svojoj karijeri nekoliko izmjena tog zakona, dobrih i loših. Silovanje u braku nije ušlo samo od sebe, već zahvaljujući naporima čitavog niza organizacija civilnog društva u kojima sam i sama sudjelovala: prvi put 1998. na loš način, 2000. na odgovarajući. Od 2013. godine silovanje u braku postaje kvalifikatorni oblik silovanja. Što je izazvalo gorčinu? Mi smo zapravo samo poništile loš zakon koji je postojao od 2013. do 2019. Taj je iskorak značajan prvenstveno osobama koje su preživjele seksualno nasilje, s kojima mi radimo.

Da sam samo deset godina u ovoj problematici, možda bih osjećala samo slast pobjede, ali ja sam kao kornjača, u ovome sam 25 godina i gledala sam kako stvari idu naprijed i kako se vraćaju unatrag, na gore. Više nemam tu silnu vjeru da mi kao društvo sa svakom izmjenom Kaznenog zakona idemo korak unaprijed, nekad stvarno odemo i neviđeno unazad, pa onda opet nakon 9 užasnih godina za žrtve i sve nas u tom području, dođemo na to da bude bolje. Ja sam od 2013. godine na svakom javnom skupu, tribini, povjerenstvu, sjednicama – glumila osobu koja ništa ne razumije, uporno dizala ruku i postavljala pitanja može li mi netko objasniti točnu distinkciju između kaznenog djela spolnog odnošaja bez pristanka i silovanja, jer je u oba djela navedena prijetnja. Na jednoj sjednici saborskog Odbora za ravnopravnost spolova tadašnji ministar pravosuđa rekao mi je snishodljivo: „Ali vi to ne razumijete, niste pravnica! Znate, kod silovanja je prisutna ozbiljna prijetnja za život i tijelo, a kod spolnog odnošaja bez pristanka nije“, na što sam mu ja odgovorila: „Aha, za spolni odnošaj bez pristanka je prijetnja ‘razbit ću ti mobitel’“ na što se cijela dvorana smijala.

Dakle, godinama je vladalo toliko nerazumijevanje za osobe koje su preživjele seksualno nasilje. Sjetimo se realiteta: silovanje maloljetnica od strane više počinitelja u Zadru, prva kvalifikacija je bila spolni odnošaj bez pristanka. U to kazneno djelo ulazile su do sada nevjerojatne stvari, to je po meni bila sramota hrvatskog pravosuđa. Da rezimiram: jest, u pitanju je naša pobjeda, ali samo smo se vratile na 2012. Za mene je to osjećaj gorčine i sreće u isto vrijeme.

Ženska soba je stvarno napravila izvanredne stvari u svom području, mi smo jedna od samo dvije organizacije u regiji koje se bave isključivo problematikom SN-a, često prilično usamljene u svom djelovanju i do nedavno bez nekog većeg udruživanja.

Iza Ženske sobe su godine predanog rada. Od toga da smo svake godine provodili čitav niz programa prevencije za mlade, kao što su prevencija seksualnog nasilja, prevencija nasilja u obitelji, i edukacija o rodnoj ravnopravnosti, do toga da smo realizirali veliki broj stvarno kvalitetnih edukacija za predstavnike/ce nadležnih tijela i institucija o seksualnom nasilju i nasilju u obitelji. Smatram kako je Ženska soba kroz svoj rad, knjige, edukacije, istraživanja, izmjene zakonodavstva i javnih politika, gradila image jedne iznimno ozbiljne organizacije, od čega nismo htjele nikad odustajati, niti u dobrim godinama niti u godinama kad smo jedva preživljavale, jer nismo imale sredstva za rad. Rekla bih da je jedina stvar od koje nikako nismo htjeli odustati – kvaliteta. Uvijek sam imala izuzetno visoke zahtjeve prema sebi što je to čega se moramo pridržavati i kako raditi, ako želimo stvarno napraviti dugoročne pomake.

Kako se osjećate kada razmišljate o vremenu koje je proteklo od osnivanja organizacije do danas?

Kada sam osnovala Žensku sobu nisam vjerovala u sprint, nego u maraton, bez obzira na osobine moje ličnosti. Bila sam spremna da se niti jedna od tih stvari neće događati preko noći i da će se za svaku od njih trebati uložiti dosta strpljenja, energije i truda koji se najčešće neće vidjeti i biti prepoznat, ali koji će u jednom trenutku uroditi plodom prije svega za one za koje smo i osnovani – osobe koje su preživjele seksualno nasilje. I to je nešto što ću kao pojedinka, ali i kao dio organizacije, ostaviti iza sebe. Hoće li netko ta postignuća povezivati sa mnom ili Ženskom sobom, općim društvenim promjenama, utjecajem NLO-a, Merkurom u Veneri, nije mi važno, ali iza nas će ostati određeno nasljeđe/ostavština.

Uspjeh nije samo radost i veselje, prati ga velika količina stresa i psiho-fizičkog napora. Kako ste se nosili s pritiscima, rokovima, umorom?

Činjenica je da svako veće pojavljivanje Ženske sobe u medijima znači i veću količinu poziva i poruka ne samo od strane osoba koje su preživjele seksualno nasilje, nego i od strane ljudi koji nam se javljaju i upućuju prijetnje zato što se bavimo tim čim se bavimo. Svako medijsko otvaranje teme SN-a nama stvara problem, zvuči apsurdno, ali je točno.

S druge strane, nakon izmjena Kaznenog zakona i prosvjeda Pravde za djevojčice dogodio se enorman raskorak između postojećih kapaciteta Ženske sobe i broja osoba koje su nam se počele obraćati za pomoć i podršku. Mi nismo htjeli odustati i nastojimo i dalje zadržati jednako kvalitetan obim rada. Od premijera Plenkovića i drugih nadležnih institucija smo tražile pomoć i podršku. Evo samo jedne komparacije: u studenom 2019. kada se dogodio prosvjed je u odnosu na studeni 2018. došlo do porasta od više od 300% u broju osoba koje su nam se u tom mjesecu obratile za stručnu pomoć.

Tu je jasno da je netko morao izvući deblji kraj: radile smo prekovremeno, danima, noćima, vikendima… Obratile smo se za pomoć hrvatskoj Vladi s prijedlogom da napravimo uz Žensku sobu tri podružnice s procjenom financijskih izdataka za takav sustav. Logika je bila slijedeća: kad bi svaki građanin i građanka RH dao po jednu kunu mi bismo imali četiri centra u Hrvatskoj koji bi osigurali svu nužnu pomoć i podršku osobama koje su preživjele seksualno nasilje, što bi se uklopilo u preporuke Vijeća Europe zemljama članica. Naime, na 200 000 stanovnika/ca treba postojati jedan centar, a Ženska soba je jedna i sama na više od 4 milijuna stanovnika. Pritom nismo mislili na donacije građana, već na sredstva koja građani i građanke RH već izdvajaju u državni proračun. Međutim, razgovor koji smo od Vlade i institucija povodom ove teme tražili nije se dogodio, prebačeni smo na resorno ministarstvo i sada nam predstoji pritisak u tom smjeru. Do tada, pokušavamo svim snagama dalje učiniti sve da pokrijemo potrebe osoba koje nam se obraćaju.

Što je vama i članica Ženske sobe najteži izazov u svakodnevnom radu?

Osnovni problem našeg rada je osigurati sredstva. EU projekti na koje apliciramo nisu namijenjeni za bazične servise, već su usmjereni na inovativna i drugačija rješenja. EU smatra da su svi osnovni servisi odgovornost države. A država kroz svoja tijela i fondove osigurava tek oko jedne trećine sredstava koja su nam potrebna za normalan rad, sve ono što radimo i pružamo, a da bismo svoj rad mogli zadržati u obimu i kvaliteti koji su potrebni. Osim toga, EU projekti traže sufinanciranje, što nemamo od kuda pokrivati.

Izuzetno je teško raditi ako je nam je 50% radnog vremena pisanje novih projekata, konstantno pisanje izvještaja, udovoljavanje željama i potrebama svakog donatora, umjesto da obavljamo svoju osnovnu zadaću. Sve ovo rezultiralo je time da su sve članice tima Ženske sobe na rubu snaga, sve smo mjesecima radile bez slobodnog vikenda i odmora. Primjerice, i moje je zdravlje u prethodnoj godini narušeno, u jednom trenutku sam završila i u bolnici, nakon čega sam otišla ravno na strateško planiranje Ženske sobe. Dakle, svaki naš uspjeh imao je visoku cijenu.

Preuzeto sa portala Voxfeminae