Dana Budisavljević: Moj film o Diani oaza je zdravog razuma

Nakon što je u Puli pokupio najvažnije nagrade, dobio ovacije publike, proputovao dobar dio Jadrana te i ondje redovito izazvao oduševljenje, film Dane Budisavljević ‘Dnevnik Diane Budisavljević’ napokon stiže i u Zagreb, a svečanu će premijeru imati 2. listopada u Lisinskom. Dan kasnije kreće u kina širom Hrvatske. Tim povodom s redateljicom smo razgovarali o ovom projektu, na kojem je počela raditi 2010.

Film Dane Budisavljević ‘Dnevnik Diane Budisavljević’, istinita priča o ženi koja je u Zagrebu za vrijeme NDH spasila živote 10.000 srpske djece, na ovogodišnjem je Pulskom filmskom festivalu osvojio Veliku zlatnu arenu, nagradu za režiju i nagradu publike, a ona ga je na premijeri u Areni ispratila osmominutnim ovacijama. Mnogi su to prokomentirali kao naznaku da ipak postoji neka druga, bolja i odgovornija Hrvatska, tim više što je ovo autorici debitantski dugometražni film, i još k tome nesvakidašnje forme, igrano-dokumentarni, a svejedno mu je uspjelo to da u Puli potuče ‘Generala’ iskusnog Antuna Vrdoljaka, s holivudskim glumcem u ulozi heroja Domovinskog rata.

Danu Budisavljević, nakon ogromnog premijernog uspjeha i jednako tako uspješne turneje u sklopu koje je čitavog ljeta putovala Jadranom, 2. listopada u Koncertnoj dvorani Vatroslav Lisinski očekuje zagrebačka premijera, nakon čega ‘Dnevnik Diane Budisavljević’ kreće u kina širom zemlje, u distribuciji Hulahopa, produkcijske kuće koju je 2006. osnovala s kolegicom Olinkom Višticom.

S obzirom na temu, sigurno ste očekivali velik interes i jake reakcije na vaš film. Je li vas ipak u njegovom dosadašnjem putovanju od Pule naovamo nešto iznenadilo?

Zapravo me najviše iznenadila reakcija publike u Puli, to ganuće, tišina i koncentracija s kojom su gledali film. To je bilo jedinstveno, još tada pred 5000 ljudi. Govorili su nam da su ljudi tako reagirali jer se radi o Istri i o festivalskoj publici, ali ja sam nekako već tada u Areni osjetila da se dogodilo nešto veće, da se javio tračak nade i optimizma. Tijekom ljeta s filmom smo bili na turneji po Jadranu, u Splitu, Dubrovniku, po otocima, i svugdje se ponavljala ista reakcija. Kad je publika u pitanju, ponosna sam i na to što su prihvatili baš ovakav film, kombinaciju dokumentarnog i igranog, jer je bilo ljudi iz filmskog svijeta koji su mi govorili kako mi je film previše art, s tim spojem dokumentarnog i igranog, crno-bijeli, komorni i za uzak krug ljudi, one koji idu na festivale te koje zanima povijesna tematika. Dogodio se obrat i pokazalo se da je domaća publika daleko pametnija i otvorenija. Nije ih zanimalo je li to igrani film ili je dokumentarni, zanimala ih je priča. Dosad je kroz festivale i ljetnu turneju ‘Dnevnik’ pogledalo preko 10.000 ljudi, što je jako velik broj za domaći film. Nadam se da će se te lijepe brojke nastaviti i u redovnoj kinodistribuciji.
Vaša turneja Jadranom omogućila je to da prvi put neki domaći film na takav način putuje do svoje publike.

Da. Htjela sam da film nastavi živjeti jer je u filmskoj branši poznato da se o njima uvijek piše za vrijeme Pule, a onda sve stane pa dođe jesen i vrijeme za kina, ali ih se tada već više nitko ne sjeća pa treba ponovno osvajati publiku bez nekog velikog novca za marketing. Zato ti filmovi obično nemaju veliku gledanost u prvom tjednu u kinima, pa brzo padnu u lošije termine i manje dvorane te zapravo nestanu s programa prije nego zainteresirana publika shvati da se uopće prikazuju. Budući da je ‘Dnevnik’ pobudio dosta interesa i pokrenuo rasprave, mislila sam da je najbolje da bude dostupan i da govori sam sa sebe. Uz to, još jedan od razloga za to što smo se odlučili za ljetnu turneju taj je što sam htjela da ‘Dnevnik’ što više ljudi vidi baš u kinu jer je on, iako je napet, sporog ritma i atmosferičan. Najbolje ga je gledati na velikom platnu, uz jako dobar zvuk.

Zagreb je nedavno ostao bez kina Europa, pa ćete zagrebačku premijeru održati u Lisinskom. Što kažete na to da glavni grad u Hrvatskoj trenutno zapravo nema reprezentativan prostor za neholivudske, nezavisne, autorske filmove?

Zatvaranje kina Europa bio je također jedan od razloga za našu ljetnu turneju. Europa je nosila 60 do 70 posto ukupne gledanosti manje komercijalnih hrvatskih filmova i europskih nezavisnih filmova te je gubitak tog prostora velik problem za Zagreb. Ne znam kad će se ponovno otvoriti, ali zamijeniti ga trenutačno ne može ništa. Zato smo bili primorani potražiti drugu lokaciju za zagrebačku premijeru, mada bi Europa bila prirodan izbor jer je to taj ugođaj i samo kino je iz vremena koje film prikazuje. Iskustvo Pule nam je pokazalo da on traži svečanu atmosferu koju donosi zajedničko gledanje. Uz to, htjeli smo da Zagreb, u kojem se radnja filma i odvija, dobije svoju svečanu premijeru na koju može doći što više ljudi, a Lisinski nudi 1800 mjesta, pa je izbor pao na njega.

Što je s prikazivanjem filma na HTV-u?

HTV je otkupio ‘Dnevnik’ još 2018., po modelu predotkupa, što mu daje pravo na prikazivanje od jeseni 2020., nakon što prođe kinodistribucija. Sad nas čekaju premijere i kina u Sloveniji i Srbiji jer su nam te zemlje koproducenti filma. Polako se otvara i međunarodna scena. U studenom tako imamo njemačku premijeru, pa smo na festivalu u Turskoj, pa u Londonu. Film sada traži svoj međunarodni put.

Na premijeri u Puli bilo je i troje svjedoka od njih četvero, koliko ste ih predstavili u filmu. Živko Zelenbrz, Nada Vlaisavljević i Milorad Jandrić. Jedna je svjedokinja, Zorka Janjanin, u međuvremenu, nažalost, preminula. To su danas odrasli ljudi koje je spasila Diana. Kakav vam je bio osjećaj biti s njima u Areni?

U ekipi smo se zapravo na dan premijere najviše brinuli zbog toga kako će to podnijeti svjedoci, kojima je i samima to bio prvi put da vide išta iz filma. Čekali su na to četiri godine, od 2015., jer sam ih snimila još onda – bojala sam da će se skupljanje financija potrebnih za igrani dio filma previše oduljiti i da oni, zbog svoje poodmakle dobi, više neće biti u stanju izdržati cjelodnevno snimanje na otvorenom. Teško sam primila vijest da je Zorka umrla i zahvalna sam što su barem Živko, Nada i Milorad s nama dočekali njegov izlazak, a svi su se držali za ruke i bilo je jako dirljivo. Ti su svjedoci zaista srce filma.

Rekli ste da vam je drago zbog toga što je publika odlično prihvatila kombinaciju igranog i dokumentarnog u filmu, za koju su vam neki kolege govorili da možda i neće funkcionirati. Zašto ste ipak ustrajali u toj ideji?

Bilo je savjeta da napišem više igranih scena, u slučaju da dokumentarni dio ne funkcionira. Igrane scene trebale su rekonstruirati ono što je jedino preostalo kao autentičan dokument o Dianinoj akciji, njen dnevnik, i ja sam ga htjela vjerno pratiti. Znala sam da ću, ako krenem raditi scene koje su izvan njega, morati puno izmišljati, a to nisam htjela. Puno toga se o Diani ne zna i nije bilo moguće saznati jer ona to nije zapisala. Ne zna se puno o njenoj mladosti, ne znamo ni njenu točnu motivaciju da krene u tako riskantnu akciju, niti njene strahove, kao ni sve probleme s kojima se nosio njen suprug koji je bio pravoslavac – znamo samo događaje koje je zapisala. Dakle, za potrebe igranog filma sve bi to trebalo izmisliti da bi ti likovi funkcionirali, bili punokrvni. Osim toga, Diana je umrla 1978. Da je htjela da još nešto ostane zapisano o toj akciji, onda bi to u tom vremenu, od 1945. do 1978., i napisala. Ali nije. Ostavila je samo dnevnik i mislila sam da je onda najpoštenije držati se njega i ne izmišljati te pustiti da djelo govori za sebe.

Rekli ste i da bi generalno raditi samo igrani film ovakve, povijesne tematike u Hrvatskoj bilo nemoguće.

Za epsku priču poput Dianine trebao bi holivudski budžet, za silne transporte vlakovima, tisuće izgladnjele djece, rekonstrukcije logora, vojsku, rekonstrukciju Zagreba tog vremena. Kod nas su zato u posljednjih trideset godina snimljena možda dva filma s povijesnom tematikom, što je velika šteta jer je fikcionalizacija povijesti bitna u procesu suočavanja s prošlošću. Nijemci svake godine o Hitleru i Reichu snimaju deset filmova i serija. Kod nas se prošlošću ne bavimo ne samo u filmovima i u serijama, nego ni u predstavama, romanima… Nemate što pokazati djeci u školama, sve i da hoćete zastupati neki stav. Povijest je kod nas ostala na neki način okamenjena. Zato ovaj film i jest senzacija jer se netko odlučio taknuti u to vrijeme koje se inače ne dira. To su prepoznali i školski profesori te nam se javljaju nakon svake projekcije.

Dirnuli ste i u Alojzija Stepinca, kojeg je u vašem filmu utjelovio Livio Badurina, a prikazan je prvi put u povijesti hrvatske kinematografije. S obzirom na svu ‘prtljagu’ koja se veže uz njegov lik i djelo, što vam je bilo važno u njegovu prikazu?

Naravno, znala sam što on simbolički predstavlja, ali sam zaista išla iz Dianinih cipela, ne želeći se izdavati kao stručnjak za Stepinca, kao netko tko je posvetio godine svog života da bi rasvijetlio njegovo povijesno značenje i ulogu. Stvarala sam ga kao lik onako kako ga je Diana opisala, a ona se više puta nalazila s njim i često se ljutila na njega, svađala se s njim, zamjerala mu misleći da bi sa svoje pozicije trebao napraviti više. Međutim, a to svakako treba priznati, njih dvoje jesu surađivali i Stepinac je preko Caritasa dao dozvolu za udomljavanje velikog broja djece. Scena koja je u filmu na neki način kondenzira njihov odnos, onakav kakav je vidljiv iz Dianina dnevnika. Cijela priča u ovom filmu inače ima puno sivih tonova, a problem je naša sadašnjost u kojoj se stvari postavljaju crno-bijelo. Kako smiju biti takve nakon 70 godina? Jasno mi je da neposredno nakon rata propagiraš crno-bijelu sliku jer je netko pobjednik, a netko gubitnik i imaš važnijeg posla – izgradnju zemlje i institucija. Tada se to donekle i može razumjeti, ali da se 70 godina nakon rata ne možemo dogovoriti ni oko najosnovnijih pojmova, to je shizofreno. Ne znam otkud to dolazi, kao da nam je netko ubacio neki virus. Svoj film zato vidim kao doprinos tim sivim tonovima, povijesnoj istini koja je puno slojevitija nego što se prezentira, i kao oazu zdravog razuma, kakva je bila i sama Diana.

Među reakcijama na film bilo je i onih koji su vam zamjerili scene u kojima Zagrepčani s jednakim oduševljenjem dočekuju dolazak fašista 1941., a potom i dolazak partizana 1945. Pojedini su to protumačili kao izjednačavanje režima. Što kažete na te komentare?

Te scene zaista postoje u filmu, ali to su dvije arhivske snimke dva povijesna događaja kojima počinje i završava Dianina priča. Ona u dnevniku 8. svibnja 1945. piše: ‘Oslobođenje.’ I to je to. Dva tjedna kasnije komunisti joj oduzimaju kartoteku i time prestaje dnevnik. Tako da nema govora ni o kakvom izjednačavanju ustaškog i komunističkog režima, već jednostavno o početku i kraju njene priče te o pričanju njene priče iz njene perspektive. To što su joj komunisti oduzeli kartoteku i zabranili rad ne može se nikad i ni na koji način na razini zla uspoređivati sa zlom fašizma i ustaštva što je djecu koju je spašavala stavilo u logore. Diana je svakako bila protiv ustaša, nacista i fašista te se borila svim silama da umanji posljedice rata i tog zla. S druge strane, nije bila ni simpatizerka komunizma, što opet nimalo ne umanjuje oslobođenje i pobjedu partizana u Drugom svjetskom ratu. Ali to je ono što njenu priču čini još važnijom. Kao pripadnica visoke građanske klase, iz bogate trgovačke obitelji iz Innsbrucka, Austrijanka, poslije završetka rata jednostavno nije mogla biti heroina. Nije bila nikakva prijetnja, samo je htjela završiti započeti posao i ispuniti obećanje koje je dala majkama u logorima – da će čuvati podatke o djeci kako bi ih obitelji mogle kasnije pronaći, ali je bila nepodobna, iako je napravila sve kako treba. Upravo ta podobnost prati nas kroz sve režime.

Stroga, pravedna, organizirana i točna

‘Diana je bila pogođena načinom na koji joj je oduzeta kartoteka, pogotovo zato što je bila silno odgovorna, osoba od riječi, a majkama te djece u logorima obećala je da će se brinuti za njih. Bila je moralna vertikala u pravom smislu riječi, nikakva simpatična i draga bakica, već stroga, pravedna žena, s izraženim osjećajem dužnosti, organizirana, točna. Na početku dnevnika, u listopadu 1941., kad je krenula u akciju, svojim je suradnicima savjetovala da primijene sistem snježnih gruda, dakle ja ću obavijestiti tebe, ti sljedećeg, on sljedećeg itd. Šalili smo da je to bila neka njihova verzija Facebooka. Bila je jako jednostavna, nije se služila velikim riječima, nego malim koracima prema cilju. Nešto je jako ženski u tom njenom principu i cijeli je film nekako ženski.’

Nakon Pule stalno se isticalo da ste druga žena koja u povijesti toga festivala osvaja nagradu za režiju. Prvu je dobila Soja Jovanović 1957. Kako to komentirate?

Nitko toga nije bio svjestan u trenutku u kojem su se izricale nagrade – ni žiri, a ni ja nismo znali da se na neki način upisujemo u povijest festivala. U svojoj svakodnevnici ne osjećaš to toliko jako. Imaš gomilu prijateljica koje rade, školuju se. Istina, neki muški kolege brže napreduju, ali nekako ne živiš u osjećaju diskriminacije. A onda dođe statistika i lupi te: Čekaj, kako je to moguće? Danas ima puno redateljica, ali šokiralo me to da je samo jedna bila nagrađena u Jugoslaviji, zemlji koja je napravila tektonske pomake u smjeru rodne jednakosti te u kojoj su žene dobile pravo glasa, bile punopravne članice radnih kolektiva, bile političarke. Sjećam se i da je na Akademiji bilo puno žena koje su studirale i onda bi odjednom nestale pa bih shvatila da su samo redatelji na sceni. Kolegice bi se u međuvremenu zaposlile na televiziji ili bi se počele baviti nečim drugim, ali bi uvijek ostajale u ‘srednjem menadžmentu’. Tamo gdje su bili veliki filmski i televizijski projekti za njih je bilo vrlo malo mjesta, osim ako nisu glumice ili kostimografkinje, majstorice šminke ili neko slično ‘žensko’ zanimanje. Nije, doduše, puno bolje ni vani, ni u Cannesu, ni na Oscarima, a u Berlinu se u zadnje vrijeme malo više trude. S jedne strane imaš osjećaj da živiš u progresivno vrijeme, a s druge dobiješ te brojke i statistike, što te nagna na razmišljanje.

U ekipi koja je radila na filmu, sastavljenoj velikim dijelom od žena, našao se i Silvestar Mileta, zadužen za vođenje dugogodišnjeg povijesnog istraživanja. Kako ste došli do njega i kakav je bio suradnik?

Tvrtko Jakovina preporučio je producentici Miljenki Čogelji nekoliko svojih bivših odličnih studenata, među kojima je bio i Silvestar. Sa svima smo razgovarali i on nam se činio najboljim izborom. Na razgovoru je bio vrlo elaboriran u svojim odgovorima, smiren a strastven oko stvari koje ga zanimaju, pristojan, finih manira, gotovo preozbiljan za svoje godine. Uvijek se sjećam kako bi bio ponosan na dokumente ili ljude koje je našao, a potom očajan kad bi shvatio koliko će malo toga zapravo ući u film. Ali to je tako. Kinofilm nije medij za dokumente, već za emociju, mada se to veliko istraživanje svakako osjeti iza ‘Dnevnika’. Nije nam padalo na pamet bezglavo ulaziti u takvu osjetljivu i potresnu, ozbiljnu temu, pogotovo što se radi o djeci, i kasnije se braniti time da je to ‘samo film’. To bi mi bilo ispod svake razine, osobito znajući gdje živimo i koliko se lako svime manipulira. Htjela sam da ovaj film ima neku drugačiju poziciju i mislim da to jest nešto što gledatelji prepoznaju te što im je važno i katarzično. Za hrvatske pojmove to je, mislim, najopsežnije istraživanje provedeno za neki film, a budući da mnogo toga nije stalo u sam ‘Dnevnik Diane Budisavljević’, ideja nam je u dugoročnoj perspektivi pokrenuti i muzej posvećen njenoj akciji. Puno nas ljudi pita postoje li knjige u kojima mogu doznati više, osim ‘Dnevnika’, koji je izašao 2004. u 500 primjeraka, ali baš i nema. Zato se jako veselim tome što će do kraja godine izaći i doktorski rad Nataše Matušić na temu Diane i spašavanja djece u NDH. Ona je puno pomogla u istraživanju i taj rad ima preko 500 stranica, što će biti odlična prilika da se o temi još više dozna i dalje istražuje.

Priča na koju bi svaka zemlja bila ponosna

‘Nadam se da će se ovim otvaranjem priče možda pronaći i Dianina kartoteka te da će se što više ljudi javiti sa svojim saznanjima. To je bila vjerojatno najveća civilna akcija spašavanja djece u Drugom svjetskom ratu i priča je na koju bismo trebali biti izuzetno ponosni. Ali nama je bitnije tko je pobijedio – bavimo se i ponosimo pogrešnim stvarima, umjesto da baštinimo nešto što je stvarno veličanstveno. S jedne strane je to najstrašnije moguće, ali događalo se u vremenu u kojem su se događale zaista strašne stvari u cijelom svijetu, pogotovo u Europi. Svaka bi zemlja bila beskrajno ponosna da može reći – da, bilo je strašno, ali i u tom smo vremenu bili ljudi i napravili smo nešto veliko. Sretna sam što je film uspio jer je spasio Dianu od zaborava, a djeci koja su to prošla vratio je dignitet. To mi je možda najveća zadovoljština’, kaže Budisavljević.

Na filmu radite od 2010. Što sad nakon njega – imate li već ideje za neke nove projekte?

Samo natruhe ideja. Znala sam da si moram ostaviti godinu dana nakon premijere kako bih ispratila film po festivalima i kinima. U nekoj uređenoj i većoj kinematografiji vjerojatno ne bih imala toliko posla oko toga, ali ovdje se cijela ekipa treba angažirati da bi film došao do publike, prvenstveno redatelj i glumci. Tako da trenutno nemam konkretan projekt, osim ideje i želje da sljedeći bude komedija, što je užasno težak žanr, ali bilo bi jako divno nasmijati ljude. Jako volim humor. Moj prošli film ‘Nije ti život pjesma Havaja’ o osjetljivoj je temi govorio kroz humor, što je bila velika prednost. U filmu o Diani za humor nije bilo mjesta. Pokušala sam ugurati u scenarij neke malo opuštenije scene jer sam mislila da ne može sve biti tako ozbiljno, da su sigurno Diana i njeni suradnici tu i tamo bacili neku šalu jer i u najozbiljnijim situacijama ima smijeha. Ali nije išlo, bilo mi je to kao da tračam na sprovodu. Da je u pitanju samo igrani film, dalo bi se, ali u izmjeni s pričama stvarnih ljudi, njihovim velikim traumama, bilo bi to kao da ne odaješ poštovanje. Ostao mi je zato taj zalog humora za nešto drugo, a stvarno se volim smijati i mislim da nikad ne bismo smjeli zaboraviti uživati u životu. Hrvatska mi zato počinje izgledati vrlo sumorno. Stalno je nešto zločin, crna kronika, stalno ubojstva, pa na kraju osjećaš da se ne smiješ ni veseliti što si živ. Sve mora biti smrtno ozbiljno i sve su teme prevažne.

Spomenuli ste film ‘Nije ti život pjesma Havaja’, u kojemu ste otkrili obitelji da ste gej. Kako ste se odvažili učiniti to baš na taj način?

Ne znam zašto, o tome ću možda moći donijeti neki zaključak tek s velike vremenske distance. Tada sam to napravila jer me to jako mučilo. U jednom razgovoru novinarka mi je skrenula pažnju na to da svi moji filmovi govore o šutnji, o temama koje su većini ljudi apstraktne i nepoznate. Moj prvi autorski film ‘Sve 5!’ (Factum 2004.) tako je o Lidiji Šunjergi, žrtvi traffickinga, koja iz malog dalmatinskog mjesta odlazi u Amsterdam da bude konobarica, međutim završava u prisilnoj prostituciji. Kasnije se uspijeva izvući iz toga i počinje raditi kao pornoglumica jer je to bolje plaćen posao, s više prava za nju. Međutim, na koncu se zbog EU-a mora vratiti u Hrvatsku, ne može naći normalan posao te se vraća mami i sestri u obiteljsku kuću u Kaštel Štafilić. Ona je prva koja je imenom i prezimenom otvoreno progovorila o iskustvu traffickinga, temi koja je tada bila jako prisutna, kao što su danas migranti, a onda je najednom sva priča zamrla, mada sam problem daleko od toga da je nestao.

A kako ste uopće došli do toga da režirate filmove, prvo dokumentarne, pa igrane?

Diplomirala sam na Odsjeku filmske i TV montaže na ADU u Zagrebu, a kad sam završavala fakultet 1990-ih, snimalo se jako malo filmova, četiri do pet, i to uglavnom starijih redatelja. Dokumentarnih filmova uopće nije bilo izvan TV produkcije, kratkih također (samo ono što se radilo na Akademiji), tek su se malo javljali spotovi i reklame. Nije bilo nezavisnih produkcijskih kuća. Bilo je veliko pitanje gdje ćeš raditi i mislila sam da ima već sjajnih montažera pa da u toj priči ne trebam još i ja. Idem raditi nešto drugo. U Hrvatskoj tada nije bilo ni studija produkcije ni filmskih festivala, a do pojave Motovuna 1999. bili su samo Pula i Dani hrvatskog filma, kao smotra godišnje produkcije svega što nije dugometražni igrani film. Nije bilo ni raznolikih muzičkih festivala. U međuvremenu sam u Francuskoj bila na studentskom festivalu i oduševila se idejom te konceptom pa sam po povratku u Hrvatsku pokrenula studentski festival FRKA, koji se i danas održava. Jednostavno sam si izmislila posao, našla prostor i krenula raditi festivale, baviti se produkcijom. Zbog toga me Boris T. Matić pozvao da radim na Motovunu, u kojem sam upoznala Olinku Višticu, s kojom sam poslije osnovala produkcijsku kuću Hulahop. Onda je došao Nenad Puhovski s Factumom i dokumentarcima pa smo pokrenuli ZagrebDox. Upravo je Puhovski, jer je sjajan pedagog, u meni prepoznao to da bih mogla i sama raditi filmove. Za sebe to nikad ne bih rekla i da ste me praktički donedavno pitali jesam li redateljica, ja bih rekla – ne, filmska sam radnica. Mogu raditi svašta u filmu, važno mi je samo da radim s ok ljudima u lijepom okruženju i da radimo ono u što vjerujemo. Što točno radim, svejedno je. Nije mi bilo ni u peti to da snimam filmove, ali Puhovski je to prepoznao. Rekao mi je da malo previše energično komentiram tuđe filmove, da smirim strasti: ‘Odi napravi film pa ćeš vidjeti koliko je to teško.’ Svaki dan me u uredu pitao jesam li krenula. I onda sam morala krenuti.

Mada, nakon što ste upisali montažu na ADU, očito vas je film oduvijek nekako privlačio, htjeli ste mu biti blizu.

Da, ali kad sam birala fakultet, nisam mislila da ću se ikad baviti filmom. Na Akademiju sam išla kako si poslije ne bih predbacivala to da nisam probala nešto što jako volim. Ali sami filmovi, oni dobri, na mene su odmalena imali velik utjecaj. Kad bih izašla iz kina, bila bih sva hipnotizirana, opčinjena i dugo bih taj osjećaj nosila sa sobom. Nikad nisam bila veliki filmofil, imam čak i velikih rupa u znanju jer nisam osoba koja može pogledati tri filma dnevno. Meni je jedan dovoljan za cijeli tjedan jer to varim, svađam se s tim, vraćam si te slike, divim im se… Rijetko mogu dva puta pogledati neki film jer želim ostati pri tom prvom dojmu, kad sam uvučena. Ne mogu se bombardirati slikama, ne mogu podnijeti toliko podražaja, počne me doslovno boljeti glava. Zato nikad ne bih mogla biti festivalski selektor, a i jako mi je teško biti u žirijima. Ali upravo to uvlačenje u film i u njegovu atmosferu nešto je zbog čega sam upisala Akademiju. To je bio taj jedini osjećaj da tu nešto ima te da bih i ja voljela raditi to jednog dana, ali tada se to činilo jako dalekim. Ipak, taj me osjećaj nosio cijelo vrijeme i sada, kada s ‘Dnevnikom Diane Budisavljević’ vidim da sam to uspjela izazvati kod ljudi, to mi puno znači.

Razgovor vodila: Tina Barbarić, Tportal

Share via email

Ostavite komentar

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Nužna polja su označena s *