Istraživanje o diskriminaciji u EU – netolerancija i mržnja guraju manjine i migrante na rub društva

istrazivanje-o-diskriminaciji-u-eu-netolerancija-i-mrznja-guraju-manjine-i-migrante-na-rub-drustvaČesto se za Europsku uniju kaže da je to zajednica različitosti, pluralizma i tolerancije, ali da nije uvijek i prema svima baš tako pokazuju rezultati velikog istraživanja Agencije za temeljna prava EU (FRA) koja je danas objavila Drugi izvještaj o manjinama i disriminaciji u EU (EU-MIDIS II).

Piše: Veronika Rešković

Diljem EU veoma je izražen stupanj diskriminacije, ksenofobije, netolerancije i mržnje zbog čega mnogi pripadnici manjina, bilo etničkih ili migranata, i dalje žive na rubu društva, nesvjesni svojih prava i bez znanja o institucijama koje ih mogu zaštiti.

Cilj najnovijeg izvještaja je pomoći EU i državama članicama u formiranju javnih politika protiv socijalne isključenosti i diskriminacije, a u smjeru razvoja slobodnih i pluralističkih društava temeljenih na socijalnoj pravdi, navodi FRA.

Riječ je o istraživanju iskustva i mišljenja pripadnika nacionalnih manjina i skupina imigranata koji žive u državama članicama EU.

Istraživanje je provedeno anketom/razgovorom ‘lice u lice’ tijekom 2016. godine s više od 25.000 osoba, pripadnika različitih nacionalnih manjina i skupina migranata u svih 28 država članica EU. U anketu su uključeni i imigranti rođeni izvan EU (prva generacija) i potomci imigranata s barem jednim roditeljem rođenim izvan EU (druga generacija).

Prvo istraživanje o manjinama i diskriminaciji (EU-MIDIS) provedeno je 2008. godine.

Najranjiviji Romi i Afrikanci

Anketirane se pitalo o njihovim iskustvima s diskriminacijom, jesu li bili žrtve zločina (uključujući zločin iz mržnje), o iskustvu s policijom kao i o njihovoj svijesti o vlastitim pravima. Prikupljani su podaci i o njihovom građanskom i političkom angažmanu, osobnoj situaciji i životnim uvjetima.

Čak 38 posto ispitanih susrelo se tijekom proteklih pet godina s nekim oblikom diskriminacije zbog svojeg etničkog ili migrantskog porijekla, a među njima najviše je ljudi porijeklom iz sjeverne Afrike (45 posto), Romi (41 posto) i osobe iz subsaharske Afrike (39 posto).

Osobe koje su se osjećale diskriminirano s time su se suočavale najmanje pet puta godišnje, što govori o tome da diskriminacija ima ‘ponavljajući’ karakter.

Diskriminacija je prisutna u mnogim područjima života, prije svega pri traženju posla (29%) ili stana (23%), nerijetko i na radnom mjestu (22%) ili u javnoj upravi, u javnom prijevozu, pri kupovini ili izlascima (22%).

Više od polovine onih koji su žrtve diskrminacije prilikom liječenja ili traženja posla smatraju da je uzrok tome njihova boja kože ili fizički izgled.

Više od trećine onih koji su se s diskriminacijom susreli tijekom traženja stana ili posla, smatraju da je to zbog njihovog imena ili prezimena.

Iako ljudi intuitivno osjećaju nepravdu, ponižavanje i diskriminaciju, veliki je broj onih koji ne znaju kako zaštiti svoja prava i kako su takva diskriminirajuća postupanja regulirana u zakonima. Više od trećine ne zna da je diskriminacija na osnovi etničke pripadnosti, boje kože ili vjere nezakonita i da za to postoje zakonske sankcije u državi u kojoj žive. Čak njih 71 posto ne zna za organizacije koje pružaju pomoć žrtvama diskriminacije, a 67 posto ispitanih ne zna ni za jedno državno tijelo koje je za to zaduženo, a kojemu se mogu obratiti za pomoć.

Zločin iz mržnje

Mnogi pripadnici nacionalnih manjina i imigranti žrtve su zločina iz mržnje. Gotovo četvrtina ih je u godini prije ispitivanja doživjelo nasilje zbog svojeg etničkog ili migrantskog porijekla, i to prije svega Romi i osobe iz sjeverne Afrike.

Zanimljivo je da su češće žrtve uznemiravanja motiviranog mržnjom pripadnici druge genracije migranata (32 posto) u odnosu na one prve generacije (21 posto). Osim toga, polovina žrtava, migranata druge generacije bilo je žrtvom zločina iz mržnje šest ili više puta u godini prije ankete.

Istraživanje je pokazalo zabrinjavajuće rezultate kad je riječ o prijavi nasilja. Zanemariv je broj onih koji prijavljuju diskriminaciju, nasilje ili uznemiravanje. Samo 12 posto prijavilo je neki incident. U istraživanju prije deset godina ta je stopa bila 18 posto.

Podaci FRA sukladni su sličnim istraživabnjima o žrtvama po kojima žrtve zločina iz mržnje – LGBTI osobe, Židovi, žene žrtve rodno uvjetovanog nasilja – ćesto ne žele prijaviti nasilje policiji.

Najranjivije skupine – osobe iz sjeverne Afrike, Romi i i oni iz subsaharske Afrike – u različitim državama EU imaju različita iskustva.

Najviši stupanj diskriminacije osobe subsaharskog afričkog porijela u proteklih su godinu dana osjetile u Luxemburgu (50 posto) i Finskoj (45 posto), a najniže stope zabilježene su u Portugalu (17 posto) i Velikoj Britaniji (15 posto). Diskriminacija prema osobama koje su porijeklom iz sjeverne Afrike najveća je u Nizozemskoj (49 posto), a najniža u Španjolskoj (21 posto). Romi su se najviše susreli s diskriminacijom u Grčkoj i Portugalu (48 posto), a najmanje u Bugarskoj (14 posto).

Iako postotak pripadnika nacionalnih manjina i imigranata koje je policija zasutavljala u proteklih godinu dana nije pretjerano visok (14 posto), mnogi od njih tvde da ih je policija legitimirala upravo zato što su imigranti ili pripadnici neke nacionalne manjine.

Unatoč svemu, povjerenje ispitanika u javne institucije znanto je veće nego među općom populacijom. Imigranti i priapdnici nacionalnih manjina imaju najviše povjerenja u lokalne vlasti, a potom u policiju i u pravni sustav.

Međutim, ispitanici koji su bili žrtve diskriminacije, uznemiravanja ili nasilja zbog svoje etničkog ili imigrantskog porijeka, osjećaju se znatno manje vezanima za zemlju u kojoj sada borave od onih koji nisu bili u takvim situacijama.

U odnosu na istraživanje prije deset godina, riječ je o malom napretku. Unatoč brojnim zakonima i javnim politikama, još je uvijek veliki broj imigranata i pripadnika nacionalnih manjina iskusilo neki oblik diskriminacije ili nasilja iz mržnje, naglašava se u izvještaju.

Romi u Hrvatskoj

Hrvatska se u istraživanju najviše spominje u kontekstu odnosa prema Romima, a o čemu je lani FRA objavila poseban izvještaj.

Među ispitanim Romima, njih čak 42 posto u Hrvatskoj smatra da su diskriminirani zbog svojeg etničkog porijekla. Više ih je samo u Portugalu (61 posto) i u Grčkoj (44 posto).

Od ispitanih Roma, na diskriminaciju zbog boje kože u Hrvatskoj se požalilo njih 23 posto, što Hrvatsku ponovno stavlja na neslavnu poziciju odmah iza Češke i Slovačke.

U odnosu na spol, u Hrvatskoj je više muškaraca romske nacionalnosti reklo da se osjeća diskriminirano nego što su to izjavile Romkinje (muškarci 44 posto, žene 31 posto).

I podaci o pristupu zdravstvenim uslugama nisu ohrabrujući. Među ispitanim Romima u Hrvatskoj, njih 10 posto je ustvrdilo da je u posljednjih godinu dana bilo diskriminirano vezano za zdravstvenu skrb. Lošije je samo u Grčkoj, Rumunjskoj i Slovačkoj.

Visoki je stupanj diskriminacije Roma u Hrvatskoj i u području obrazovanja (15 posto), a i kod traženja posla (29 posto), navodi se u izvještaju.

Hrvatska je neslavno istaknuta i među državama koje imaju značajnu stopu nasilja policije prema Romima u proteklih pet godina (4 posto), isto kao u Španjolskoj.

Romi se u Hrvatskoj žale i na neopravdano legitimiranje i zaustavljanje od strane policije, više od 80 posto ispitanih.

S druge strane, Romi vrlo rijetko prijavljuju incidente i nasilje prema njima. Tako u Hrvatskoj tek svaki četvrti građanin romske nacionalnosti prijavljuje ako je bio žrtva etnički motiviranog napada, što je ipak bolje nego u Mađarskoj, Grčkoj i Španjolskoj gdje prijave podnosi tek svaki dvadeseti Rom ili Romkinja.

Zanimljiv je podatak da Romi u Hrvatskoj, koji su često na marginama društva i neprihvaćeni od okoline, imaju također izražen stupanj socijalne distance prema nekim drugim društvenim skupinama. Tako se u izvještaju navodi da se među romskim ispitanicima, samo njih trećona rekla da se osjeća ugodno ili neutralno u društvu ili u blizini lezbijki, homoseksualaca, biseksualnih, transrodnih ili transseksualnih osoba. Međutim, mnogi ispitanici su također odgovorili sa “ne znam” ili su odbijali odgovoriti na ovo pitanje.

Preporuke državama

U zaključku izvještaja od 130 stranica, navode se i preporuke za buduća postupanja. Među ostalim, nužno je poduzimati pravne akcije u borbi protiv etničke i vjerske diskriminacije i zločina iz mržnje u svim područjima života kao što su zapošljavanje, stanovanje i zdravstvena zaštita.

Preporuka je i uvođenje mjera za smanjivanje prepreka etničkim manjinama, imigrantima kada traže posao i na radnom mjestu. To, među ostalim, uključuje i antidiskkrinacijsku edukaciju poslodavaca.

Nužno je i jačanje povjerenja u policiju kroz rad s manjinskih skupinama i bolju pomoć žrtvama zločina iz mržnje, osobito ženama.

Neophodno je i dodatno jačanje osjećaja pripadnosti aktivnim uključivanjem manjina u procese savjetovanja i odlučivanja, te približavanje lokalnih zajednica kroz sportske i druge udruge, navodi se na kraju izvještaja Agencije za temeljna prava EU.

Inače, u istraživanju se ne ulazi u analizu problematičnih politika pojedinih zemalja članica EU, poput Mađarske i Poljske, ne imenuju se njihovi politički kreatori, poput Orbana i Kaczyńskog, ni (ne)formalne skupine koje provode nasilje nad manjinama i imigrantima.

Preuzeto sa portala: Forum.tm

Share via email

Ostavite komentar

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Nužna polja su označena s *