Vesna Teršelič: Zatočenici smo slavljenja ratova

vesna_crNasljeđe tadašnjeg predsjednika Tuđmana ima pozitivni i negativni dio, a s negativnim dijelom naše bi se društvo trebalo baviti. Dobra prilika za to bila je presuda Prliću i drugima, ali je propuštena – smatra Teršelič.

Razgovarao: Saša Kosanović, Novosti

U Hrvatskoj je, prema podacima beogradskog Fonda za humanitarno pravo, poginulo nešto više od tisuću građana Srbije. Documenta je utvrdila broj žrtava u zapadnoj Slavoniji i Sisačko-moslavačkoj županiji. Što nam o karakteru rata u Hrvatskoj govori činjenica da je u tim krajevima poginuo podjednak broj Srba i Hrvata?

– Prema podacima Documente prikupljenima iz pisanih izvora i od 6.890 članova obitelji i poznanika žrtava, nakon zaokruženog većeg dijela terenskog istraživanja, tvrdim da rat u Hrvatskoj ima kompleksan karakter koji uz agresiju i obrambeni rat sadrži i elemente građanskog rata. Kada se opisuje sudbina svake pojedine ubijene ili nestale osobe, uvijek treba vrlo pažljivo sagledati i zabilježiti okolnosti stradanja.

Rezultati terenskih istraživanja govore da su promašene pojednostavljene interpretacije. Rat se ne može svesti samo u kategoriju agresije i obrambenog rata.

Zašto je jednom dijelu hrvatskog društva teško priznati da je rat u Hrvatskoj imao karakter građanskog rata?

– Zato što smo uhvaćeni u prijepore oko uljepšavanja prošlosti, koju nije moguće uljepšati. U ratu su počinjeni zločini i ono oko čega se sve vrijeme od okončanja oružanih sukoba bave mnogi u društvu je nametanje dominantne interpretacije. U Hrvatskoj je ona opisana i u saborskoj Deklaraciji o Domovinskom ratu. U javnosti se povećava pritisak da se ona nametne kao jedina istina i da se izbjegnu interpretacije koje odudaraju od nje.

Stalno se sužava javni prostor za pluralizam interpretacija. Sada je već posve jasno da nećemo imati jednu interpretaciju ni među povjesničarima i povjesničarkama u Hrvatskoj, ni u Bosni i Hercegovini ili Srbiji.

No smatram da je primarna civilizacijska obaveza utvrditi činjenice. Kada pogledamo činjenice koje su već utvrđene van razumne sumnje, kako pred Haškim tribunalom i pravosuđem tako i u znanstvenim istraživanjima, to jasno upućuje na kompleksnost ratnih zbivanja. Problem je emotivne prirode, sve vidljiviji što se više odmičemo od rata, da se unutar pojedinih država, ali i nacionalnih grupa, favorizira ‘naše’ žrtve. Civilizacijski minimum, a to je pijetet prema svim žrtvama, još nije dostignut. Nijedna postjugoslavenska zemlja nije još objavila podatke o svim ubijenima i nestalima. Političari se, doduše, protokolarno klanjaju i žale za svim žrtvama, ali se istovremeno ukopavaju u vlastite pozicije i u proračunima ne izdvajaju sredstva za istraživanja sudbine svih i obeštećenje svih.

Zašto je tako teško napraviti korak više?

– Imamo situaciju u kojoj na komemoracije rijetko dolaze predstavnici skupina s druge strane, a predstavnici građana iz mjesta stradanja se ne stide reći ‘ja bih se u ime naše udruge, institucije, organizacije ili udruženja otišao pokloniti njihovim žrtvama, kada se oni poklone našima’. Po mom mišljenju, civilizacijski ne bi smjelo biti nikakvog uvjetovanja. Svi bi se trebali pokloniti svim žrtvama i priznati činjenice, kao i patnje svih. Treba nam neki novi početak, neki novi jezik izgradnje povjerenja i uvažavanja. Radeći u Documenti sve ove godine, vidim da naše oglašavanje čuje samo jedan dio hrvatskog društva. To je dosta velik dio, ali je to samo jedan dio. Ovaj drugi dio, iz kojeg dolaze optužbe da smo pristrani, ne čuje nas. No možda je protokom vremena najviše u porastu grupa koja ne mari za nasljeđe rata, mada su nepriznate patnje i neprocesuirani zločini nešto što stalno koči bilo kakvu kreativnost i napredak. Dok se ne stvori neki zaokret u kojem bi se s jedne strane priznalo patnje žrtava, a s druge osudilo pogrešne politike, mi se ne možemo pomaknuti.

Toliko je pokazatelja koji govore koliko smo zakočeni. U BiH je ubijeno i nestalo 100.000 ljudi, a sada se dovodi u pitanje sam njen opstanak.

Podaci o ubijenima objavljeni u ‘Bosanskoj knjizi mrtvih’, kao i podaci iz popisa stanovništva, govore nam što se zapravo dogodilo. Mada popis pokazuje da je najveći broj Hrvata napustio BiH, još se ne osuđuje pogrešna politika koja se tamo vodila.

Kada ste nedavno podizali kaznenu prijavu za ratni zločin nad Srbima u Uzdolju kraj Knina 1995., napala vas je skupina građana pred DORH-om, a kada ste malo kasnije podizali kaznenu prijavu za zločin nad Hrvatima u Bogdanovcima 1991., nije bilo nikoga?

– Bilo je nekoliko novinara, ali manje nego kada smo DORH-u predavali kaznenu prijavu za zločin u Uzdolju.

Podnošenjem kaznenih prijava i raznih priopćenja uvijek tražimo način kako potaknuti na pijetet i kako doprinijeti stvaranju uvjeta u kojima će biti normalno da na komemoraciju jednim žrtvama dođu i pripadnici druge strane.

Krenuli smo putem kaznenih prijava, jer samo izjave nisu bile dovoljne, ali uz sve to vjerujem da trebamo raditi na aktivnoj izgradnji povjerenja. Bilo bi strašno važno komemorirati žrtve zajedno.

Kao što je to prošlog ljeta u Gošiću, kod spomenika Srbima ubijenim u Oluji, napravio kninski gradonačelnik Marko Jelić?

– To je vrlo važan individualni čin i važno je da su tu bili i neki branitelji, to su važni iskoraci. Naši prijatelji iz Centra za nenasilnu akciju u Sarajevu uspješno rade na poticanju sudjelovanja boraca u komemoracijama za žrtve. To u Hrvatskoj teško zaživljava, jer je kult ratnih heroja toliko snažan da se obeshrabruje i one branitelje koji bi rado izrazili pijetet žrtvama s druge strane. Rekla bih da smo zatočenici slavljenja ratova. Nekada se u središte pažnje stavljalo pobjede iz NOR-a i marginaliziralo žrtve.

Danas su u središtu pozornosti branitelji, a civilne žrtve ne mogu ostvariti svoja prava. Zakon o civilnim stradalnicima Domovinskog rata najavljuje se već tri godine. Žrtve su marginalizirane.

Izgradnja povjerenja se ne može bazirati samo na onome što mi radimo, samo na suočavanju s prošlošću, samo na komemoracijama, vlada mora preuzeti odgovornost za priznanje patnje.

Potrebne su neke nove inicijative?

– Doista trebamo neko novo ishodište i nove puteve za izgradnju povjerenja. Puteve koji će biti uključivi i koji će povezivati, a ne razdvajati ljude. Situacija na terenu je takva da ljudi prije svega vide žrtve iz svoje nacionalne grupe, i to vide samo njih, pa onda dugo, dugo nikoga, i ne čine ništa da bi se priznale tuđe žrtve. To blokira cijelo društvo.

Intervju u cijelosti pročitajte na portalu Novosti.

Share via email

Ostavite komentar

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Nužna polja su označena s *