U svome herojskom poslanju, nije isključeno, čak, i po nalogu neke božanske sile, kao kakav šehid ili mučenik, Zlatko Hasanbegović, saborski zastupnik Hrvatske demokratske zajednice, i dalje juriša na civilne udruge u Hrvatskoj. Čovjek bi mislio da će se zaustaviti odlaskom iz bivše Vlade, gdje je kao ministar kulture u samo nekoliko mjeseci uspio ostaviti sluzavi trag, no kako puževi za sobom uvijek nose kuću, tako je i on iz Ministarstva u Sabor ponio svoju „kuću“ izgrađenu na temeljima ideološke netrpeljivosti.

Piše: Relja Dušek

Njegova fascinacija, skoro pa hipnoza, civilnim udrugama, ide tako daleko da je u Saboru podnio amandman na Prijedlog državnog proračuna za 2017. godinu koji je predložio još uvijek njegov HDZ. Taj mučenički otpor vlastitoj stranci, koji u HDZ-u nije naišao na razumijevanje pa amandman nije prošao, bio bi sasvim opravdan da je Hasanbegović pod utjecajem poraznih rezultata hrvatskih učenika na najvećem svjetskom obrazovnom istraživanju znanja i vještina zavapio kako Ministarstvo znanosti mora dobiti veći proračun. Ili, bilo bi i to logično, Ministarstvo kulture kojem je sve do nedavno bio na čelu pa zna s koliko malo sredstava raspolaže.

No, Hasanbegović nije imao primjedbu, ili barem ne javno, ni na koju drugu stavku, osim na onu usmjerenu za razvoj civilnih udruga. Bivši ministar kulture, a danas saborski zastupnik HDZ-a, traži smanjenje sredstava civilnim udrugama za skoro 13 milijuna kuna. U objašnjenju kaže kako bi ta sredstva trebalo „preusmjeriti na aktivnosti resornih ministarstava izravno usmjerenih na potporu i promicanje razvoja civilnog društva iz područja socijalne, zdravstvene i humanitarne zaštite“, jer je to „svrhovitije, racionalnije i transparentnije“.

Upravo zbog transparentnosti, odnosno navodne netransparentnosti, kao i krive ideologije, Zlatko Hasanbegović kritizira civilne udruge u Hrvatskoj. Najčešće se spominju Centar za mirovne studije, GONG, Pride, Documenta, B.a.B.e., Zagreb Pride… Iako valja reći da te udruge sasvim sigurno nisu ideološki bliske bivšem ministru kulture, ljudi koji rade u njima svjesni su koliko je važno transparentno poslovati i u svome radu trude se biti maksimalno otvoreni.

U GONG-u kažu da transparentnost pokazuje otvorenost i odgovornost prema zajednici te podrazumijeva javnu dostupnost informacija i podataka. Ona doprinosi osnaživanju povjerenja, većoj participaciji građana i građanki i smanjuje mogućnost korupcije i zlouporabe. Kad je riječ o najvećim civilnim udrugama, koje su na meti kritičara, u GONG-u smatraju da te udruge postavljaju visoke standarde transparentnosti rada udruga, ne samo prikazujući svoje financije nego izvještavajući o provedenim aktivnostima. Sve to, javno je dostupno na internetskim stranicama udruga.

„I GONG-u je cilj upravo svojim primjerom postaviti standarde transparentnosti. Ovo je izuzetno važno jer je razina razumijevanja toga čime se organizacije civilnog društva bave ionako niska, kao i ukupna razina povjerenja u društvu, pa je i na nama dio odgovornosti da dosljednošću u izvještavanju to nastojimo promijeniti. Koliko god smo svjesni da će malo tko zaista sjesti i pročitati, primjerice, godišnje izvještaje o radu GONG-a od prve do posljednje stranice, naš je odabir bio i ostao detaljno prikazati ono čime smo se u svakoj godini bavili, upravo zbog transparentnosti prema javnosti i zato što nemamo što kriti“, ističu.

Doista, razina povjerenja u društvu, na svim razinama, zabrinjavajuće je niska, pa ne čudi stoga da građani ne vjeruju ni udrugama. Ne pomaže, dakako, ni često besmisleno kritiziranje civilnih udruga, koje se zaredalo u posljednje vrijeme, zbog čega su u javnosti percipirane kao bastioni tzv. uhljeba koji ništa ne rade i bez nadzora troše „naš novac“. U suštini, riječ je najčešće o potpunom nerazumijevanju rada udruga. Tako se, primjerice, GONG proziva „da na izborima ima manje promatrača nego stalno zaposlenih, a smisao bi mu, barem po nazivu udruge, trebao biti nadzor provođenja glasovanja na izborima“. U udruzi objašnjavaju kako GONG nije akronim već 16 godina, te da u fokusu rada nije samo promatranje izbora na izborni dan, već je organizacija šire usmjerena na poticanje građanske participacije u donošenju odluka, promicanje demokratske političke kulture i vršenju uloge građanskog nadzora. Uz to, zaboravlja se da iste te udruge, kroz plaćanje doprinosa i poreza na sredstva povučena iz EU fondova vraćaju više u državni proračun nego što su prvotno dobile.

Takve stvari, čini se, ipak je potrebno dodatno objašnjavati i ako treba više puta ponoviti. Baš kao i način na koji se udruge financiraju, koliko novaca troše i na što ga troše. Da je o svemu tome važno javno govoriti, svjesni su i u udruzi Zagreb Pride koja je u studenom ove godine organizirala javnu tribinu upravo na temu transparentnosti udruga. Tom prigodom razgovarali smo s nekoliko predstavnica i predstavnika nevladinih udruga. Svi oni pokušavaju voditi udruge što transparentnije, iako, kako kažu, transparentno poslovanje iziskuju jako mnogo posla. „Veliki je to posao, potrebno je dosta vremena za pisanje detaljnih izvještaja, mora se opravdati svaku potrošenu kunu“, kaže Petra Tomašić iz Zagreb Pridea. Zbog pisanja izvještaja i EU birokracije, udruge gube mnogo vremena koje bi inače moglo biti iskorišteno na ono zbog čega u suštini udruge postoje. No, to je naprosto cijena koja se mora platiti.

„Ako želimo promjene, ljudi će nas podržati samo ako smo transparentni. Transparentnost je temeljna vrijednost civilnog društva, a bez nje ne možemo postići društvenu pravdu“, objašnjava Jelena Poštić, također iz udruge Zagreb Pride. „Meni je najvažnija transparentnost prema našim korisnicima i korisnicama. Važno mi je da znaju sve što radimo. Mi recimo imamo savjetovalište za transrodne osobe, no ono nam ništa ne vrijedi ako ljudi ne znaju za njega“, smatra Asmira Topal, iz udruge Trans Aid.

Kažu kako je godina iza nas bila izuzetno teška. Neki su bili suočeni s rezanjem financijskih potpora, no najviše ih je zasmetao evidentan nasrtaj bivšeg ministra kulture na civilni sektor. „Bilo je stvarno gadno. Nemaš što činiti nego prekrižiti prste i nadati se najboljem. Meni je najšokantniji bio udar na Nacionalnu zakladu. Ta zaklada je stvarno dobro radila svoj posao i bilo je vidljivo da ju se želi uništiti. U nju je puno uloženo, dugo godina se radilo, Zaklada nije samo radila za liberalne udruge, već i za druge. Ona je bila najveće kontrola udruga, ali korisna kontrola“, priča Zoran Dominković iz udruge Iskorak.

U Nacionalnoj zakladi za razvoj civilnog društva ističu kako su svi korisnici financijske podrške Zaklade nužni na svojim stranicama objavljivati godišnje izvještaje o radu, financijske planove, a od ove godine i revizorske izvještaje o provedenim revizijama. Iako više nije ministar kulture, Zlatko Hasanbegović i dalje ne odustaje od uništenja Zaklade. Tako je u amandmanu na proračun tražio ukidanje skoro 12 milijuna kuna sredstava predviđena za aktivnosti Nacionalne zaklade s „obzirom na njezin dosadašnji rad i kriterije kojima se vodila“. Njegov amandman na koncu je glatko odbijen, premda bi, čini se, Hasanbegović najradije ukinuo civilne udruge, a njihov posao prepustio resornim ministarstvima. Kako bi izgledala Hrvatska danas da nije bilo GONG-a, CMS-a, Zagreb Pridea…?

„Mnogo je učinjeno u zadnjih deset godina. Imamo životno partnerstvo i manje je prigovora za diskriminaciju LGBT osoba. No, pred nama je još dosta posla. Puno inicijativa došlo je baš iz udruga, a ne od naših predstavnika i predstavnica u Saboru. Uz to doprinijeli smo i tome da je više ljudi izašlo iz ormara, a prije našeg postojanja LGBT prava bila su nepostojeća“, zaključuje Jelena Poštić.

Tekst je objavljen uz podršku Ureda za financijske mehanizme Europskog gospodarskog prostora i Norveškog financijskog mehanizma te Nacionalne zaklade za razvoj civilnoga društva u sklopu projekta udruge Zagreb Pride – “Prema održivom pokretu za ostvarivanje LGBTIQ prava”

Preuzeto sa portala: Forum.tm