Te večeri imao sam osjećaj da opet grijem školsku klupu.

Lekcija koju su nam žestoko podijelili studenti Umjetničke akademije Osijek bila je poput zemaljskog blagoslova.

Mudrost i bolno iskustvo proživljeni u artističkom ringu „Našeg razreda“, u užarenim očima mladih glumaca se kuhala vrelija od vječnog plamena.

Nije bilo sumnje, na kamenu Barutane učili su nas čistom opstanku. Dosljedno otvorivši još jednu početnicu u kojoj piše kako proživjeti ovaj život uspravne kičme.

Forenzički dokazujući svojom strastvenom igrom da je egzistencijalno nasušno ne odustajati od morala, ljubavi, stvaranja, doživotnog upijanja znanja i života…

Jasmin Novljaković, kao redatelj i brižan profesor ovih mladih gerilaca, osviješteno im je ponudio izazovan tekst Tadeusza Slobodzianeka, jednog od najznačajnijih suvremenih poljskih dramatičara.

Nabijen tvrdokuhanim istinama i poetskim pasažima, Slobodzianek demaskira svaku poru poživinčenih ljudskih odnosa koja klijaju unutar porodica, naoko bezbrižnih djetinjstava i zahrđalih školskih mehanizama.

Klice netrpeljivosti, mržnje, razaranja, rasizma, ksenofobije, pogroma i pogona totalitarnih sistema tako lako i uspješno niču unutar dojučerašnjih susjedskih idila. Gotovo da se dalo namirisati treperavo uzbuđenje Novljakovićeve djece, svjesne svoga stvaralačkog i društveno odgovornog čina.

Članak Davora Špišića u cijelosti pročitajte na blogu CIVILKA.