EHO, Nekategorizirano

Predrag Lucić: Je li riječ »stranka« muškog roda?

Snimio Davor Kovačević
Snimio Davor Kovačević

Na izbornim listama Demokratske stranke žena naći ćete preko 40 posto muškaraca. Žene nemaju problema sa svojim muškim kandidatima. Jer oni su – kažu dame – »osviješteni ljudi koji znaju da je došlo novo vrijeme, vrijeme za žene«. U najvećim hrvatskim strankama vrijeme za žene ne samo da još nije došlo, nego teško da će ikada doći…

Ako se niste pomnije zagledali u pravovaljane kandidacijske liste za predstojeće izbore, prošloga tjedna objavljene na mrežnim stranicama Državnog izbornog povjerenstva i u svim dnevnim novinama, možda će vas iznenaditi podatak da je Demokratska stranka žena za zastupnička mjesta u Hrvatskom saboru kandidirala 43,75 posto – koga ili čega? – muškaraca.

Ženska stranka je, eto, takva da poštuje »mušku kvotu« od minimalnih 40 posto kandidata, na koju je obavezuje Zakon o ravnopravnosti spolova, premda predsjednica DSŽ-a Marija Maja Jelinčić i njezine stranačke kolegice taj zakon smatraju »kontradiktornim, diskriminirajućim i besramnim«. Što god mislile o zakonu, na svaku su listu stavile barem po šest muškaraca, a na jednoj su – onoj dijasporskoj – pripadniku spola koji se u suvremenoj hrvatskoj teologiji naziva prvotnim dodijelile prvo mjesto. Pa neka im kao pravi kavalir pomogne nositi bar jednu nominalno žensku listu.

U Demokratskoj stranci žena nemaju problema sa svojim muškim kandidatima. Jer su oni – kažu dame – osviješteni ljudi koji znaju da je „došlo novo vrijeme, vrijeme za žene».

U mnogim drugim strankama, posebice u onim dvjema najvećim, vrijeme za žene ne samo da još nije došlo, nego teško da će ikada doći.
Sjetit ćete se možda da je predsjednik SDP-a još početkom srpnja na sav glas obećavao da će njegova stranka ovaj put držati do »ženske kvote« i na kandidacijske liste staviti minimum 40 posto pripadnica podzastupljenog spola. I tog se obećanja Zoran Milanović – valja priznati – čvrsto držao sve dok nisu sastavljene kandidacijske liste. Tada se, međutim, ispostavilo da je stranka pod vodstvom dečka koji obećava samo djelomično ispunila obećanje, i da je »ženska kvota« dosegnuta na samo četiri izborne liste Narodne koalicije. Valjda zato što socijaldemokrati, seljaci i umirovljenici više drže do narodnih običaja nego do civilizacijskih stečevina poput ravnopravnosti drugarica i drugova.

Koliko je Milanovićevo obećanje da će u sastavljanju spolno ravnopravnih kandidacijskih lista sudjelovati Forum žena SDP-a bilo ozbiljno, svjedoči izjava Gordane Sobol, predsjednice Foruma, da je po tom pitanju nikada nitko nije kontaktirao.

Ni Hrvatska demokratska zajednica kao najbrojnija politička stranka – koja bi po zakonu velikih brojeva u svome članstvu trebala imati više žena negoli mnoge druge stranke muških članova – nije uspjela zadovoljiti zakonom propisanu »žensku kvotu«. Njezin se novi predsjednik Andrej Plenković – od čije se uglađenosti i civiliziranosti pokušava stvoriti novi stranački instant-imidž – s tom činjenicom javno suočio na predstavljanju programa i kandidata u I. izbornoj jedinici.

»Ovdje smo ispunili žensku kvotu«, pohvalio se predsjednik HDZ-a i nositelj kandidacijske liste u toj jedinici, da bi odmah potom skrušeno dodao: »Nažalost, to nismo uspjeli u drugim jedinicama.« Čuj: nisu uspjeli?! Znači li to da su se upinjali i trudili, pa na koncu sagorjeli u mukotrpnim pokušajima da na svaku listu od 14 kandidata uguraju po šest žena? U čemu je tajna tog neuspjeha: u tome što nisu pronašli dovoljno kandidatkinja ili u tome što se u stranci smatra da je i toliko žena, koliko ih se uspjelo progurati na liste, ustvari previše?

Jesu li HDZ-ovke bile načelno nezainteresirane za Plenkovićeva nastojanja da ispuni »žensku kvotu«? Ili im je djelovao neuvjerljivo dok ih je nagovarao da se upuste u zajedničku izbornu avanturu? Jesu li ga promućurnije stranačke kolegice već nakon prvih obećavajućih riječi pročitale i shvatile da fini gospon preko njih samo želi udovoljiti zakonskim propisima? Ili je komunikacija pucala odmah nakon upoznavanja?

– Čujte, draga Barica, ja bih vas jako volio vidjeti na listi…

– Slušaj ti, Andrija, dabili Andrija: nisam ti ja nikakva Barica! A ako si mislio da sam ista ko Barica, ljuto si se prevario! Slobodno si ti na tu tvoju listu metni i Baricu i slične fufe, pa se listajte do mile volje! Ja sam poštena žena! I za tvoju informaciju: zovem se Marica.

Pa ako je i bilo takvih nesporazuma, zar je to razlog da predsjednik HDZ-a odustane od borbe za ravnopravnost žena i muškaraca na stranačkim listama? Ili Andrej Plenković misli da je u toj plemenitoj emancipacijskoj borbi uradio sve što je mogao?

Ako doista tako misli, znači li to da se predsjednik HDZ-a, sve i kad bi htio, ne može popeti na neki hrast u Đakovu ili bor na Hvaru – ako već ne i na sekvoju u XI. izbornoj jedinici – pa iz dubine duše viknuti: „Voglio una donnaaaaa…»?

 

Preuzeto sa portala: Novi list