Negiranje genocida i veličanje ratnih zločinaca

Od genocida u Srebrenici prošlo je 24 godine, a BiH još nema zakon o zabrani negiranja ratnih zločina. Slično je i u drugim državama regije.

Autor Samir Huseinović, DW

U Sarajevu je nedavno održana međunarodna konferencija „Stop negiranju genocida i holokausta” na kojoj je, pored ostalog, ocijenjeno da je posljednja faza genocida upravo njegovo negiranje. BiH međutim nema Zakon o zabrani negiranja genocida, holokausta i drugih ratnih zločina.

Inicijativa za usvajanje Zakona o zabrani negiranja genocida, holokausta i drugih ratnih zločina u Parlamentu BiH pokrenuta je najmanje pet puta, ali su joj se svaki put suprotstavili srpski predstavnici iz Republike Srpske. Zašto je za predstavnike iz RS-a ovaj Zakon sporan? Zastupnica u Parlamentu BiH iz RS-a Dušanka Majkić navodi više razloga, među kojima i dosadašnji rad pravosuđa u BiH „koje je presuđivalo uglavnom Srbima”. „Prethodno bi trebalo okončati sve postupke koji tretiraju ratne zločine Bošnjaka i Hrvata nad Srbima”, napominje Dušanka Majkić. Ona smatra da bi Zakon ograničio i prava na obranu osumnjičenih za ratne zločine. „Braneći se da nije počinio zločin, optuženik bi automatski mogao biti sankcioniran prema Zakonu o zabrani negiranja genocida i drugih zločina. Tako bi i odvjetnici optuženih mogli biti sankcionirani”, kaže Dušanka Majkić.

Opstrukcije Karadžićevih sljedbenika

Dušanka Majkić, inače članica Saveza nezavisnih socijaldemokrata Milorada Dodika, vjeruje da predlagači Zakona „žele dati jednostranu sliku o krivici srpskog naroda za događaje iz proteklog rata”. „Bošnjačkim političarima bi odgovaralo da, sada kada počinju suđenja protiv njihovih osumnjičenih, Sud BiH zatrpaju velikim brojem predmeta po osnovi Zakona o zabrani negiranja genocida, što je za nas neprihvatljivo”, kaže Dušanka Majkić. Bošnjački dužnosnici u institucijama vlasti tvrde da negiranjem genocida i opstrukcijom donošenja Zakona koji bi to sankcionirao, sljedbenici Radovana Karadžića i drugih ratnih zločinaca pokazuju nespremnost da se suoče s prošlošću i istinom. „Na jednoj strani imamo cijeli civilizirani svijet, koji od Australije do Kanade obilježava godišnjicu genocida u Srebrenici i odaje počast žrtvama, a s druge političke predstavnike i velike dijelove akademske zajednice u entitetu RS i državi Srbiji koji negiraju genocid”, kaže potpredsjednik bosanskohercegovačkog entiteta RS Ramiz Salkić.

Salkić upozorava na praksu osporavanja povijesnih i sudski utvrđenih činjenica, ali i ravnodušnost dužnosnika koji pokušavaju relativizirati događaje iz srpnja 1995. godine. „Tako se odgajaju generacije kojima nije sporno ubijanje preko 8.000 bošnjačkih civila u Srebrenici”, kaže Salkić za Deutsche Welle. On podsjeća da se u RS-u, ali i u Srbiji, umjesto prihvaćanja istine veličaju najveći ratni zločinci u Europi nakon 2. svjetskog rata. „Zato nam treba ovaj zakon. Nije normalno da nekoga, tko je pred Međunarodnim sudom osuđen na doživotni zatvor za najteže ratne zločine, smatrate herojem”, kaže Salkić. Naš sugovornik vjeruje da zbog nesposobnosti da se suoče s istinom, mnogi srpski predstavnici time nanose najveću štetu vlastitom narodu „jer teret zločina pojedinaca i grupa, stavljaju na leđa cijelog naroda”. „Trebaju slijediti svijetli primjer Njemačke, koja se nakon 2. svjetskog rata obračunala sa zlikovcima, učinila sve za žrtve holokausta, a potom se okrenula budućnosti i postala jedna od najmoćnijih zemalja svijeta”, poručuje Salkić.

Hrvatska i Srbija bez adekvatnih zakonskih rješenja?

Ova oblast nije posve uređena ni kod bh. susjeda, tako da ekstremisti relativno sigurno mogu negirati genocid, holokaust i veličati ratne zločine. Beogradski novinar Dejan Kožul kaže da negiranje genocida, holokausta i drugih ratnih zločina u Srbiji nije regulirano posebnim zakonima. „Skupština Srbije usvojila je 2010. Deklaraciju kojom se osuđuje zločin nad bošnjačkim stanovništvom Srebrenice, ali bez spominjanja riječi genocid, dok je suština odnosa Srbije prema holokaustu takva da bi negiranje istog značilo i negiranje srpskih žrtava koje se stavljaju u prvi plan u odnosu na židovske i romske”, kaže Kožul. Kao ni u BiH, tako niti u Hrvatskoj nije zakonski regulirano negiranje holokausta i genocida, ali pravosuđe i bez toga nalazi formulu za kažnjavanje takvih ispada – ako za to postoji volja, kaže zagrebački politički analitičar Davor Gjenero. „Problem negiranja genocida u Hrvatskoj nije tako težak kao u BiH. Naime, iako su neki zločini u Hrvatskoj, na primjer u Škabrnji i u Vukovaru, imali obilježja genocida, oni nisu bili niti takvog obujma, niti tako ‘industrijski organizirani’ kao oni u Srebrenici. Zato međunarodna sudska tijela nisu te zločine prepoznala kao genocid, a Hrvatska tužba protiv Srbije zbog provođenja i nesprječavanja zločina genocida nije uspjela”, kaže Gjenero.

Za razliku od država regije, u Njemačkoj i nekim drugim zemljama negiranje ratnih zločina je kazneno djelo. Ovo je nedavno u autorskom tekstu za Deutsche Welle potvrdio njemački diplomat Christian Schwarz-Schilling. On je ranije pozvao aktualnog visokog predstavnika Valentina Inzka da, shodno ovlastima kojima raspolaže, nametne Zakon o zabrani negiranja genocida. Direktor predstavništva Zaklade Konrada Adenauera u Bosni i Hercegovini Sven Petke smatra da „žrtve strašnih zločina zaslužuju da se beskompromisno poradi na svladavanju prošlosti”. „U to se ubraja i zabrana negiranja genocida. Na putu k Europskoj uniji BiH će morati uvesti ili dopuniti zakonsku regulativu koja će negiranje genocida i drugih zločina učiniti kažnjivim”, kaže Petke za Deutsche Welle.

Otvoreno veličanje ratnih zločinaca

Dužnosnici nevladinih organizacija u BiH koje se bave zaštitom ljudskih prava nisu optimisti u pogledu skorog zakonskog uređenja ove oblasti. Izvršni direktor Helsinškog odbora za ljudska prava Branko Todorović kaže da u BiH još nisu stvoreni preduvjeti za oporavak postkonfliktnog društva. „Lustracija i tranzicijska pravda, suočavanje s istinom, prihvaćanje odgovornosti, pomirenje, samo su teorijski pojmovi. Razlozi su očiti. Veliki dio onih koji su na vlasti i koji donose odluke bili su direktni sudionici rata i ratnih ideologija, i bilo bi nerealno od njih očekivati osudu dojučerašnjih partijskih istomišljenika i vrlo često izvršilaca nasilja u ime ratnih politika”, kaže Todorović.

Po njegovim riječima, ključni interes „korumpirane i nesposobne” vlasti, nije pomirenje i trajni mir, nego upravo suprotno, podjele, strahovi, mržnja i nesigurnost. „Kako drugačije objasniti nehuman i necivilizacijski odnos prema žrtvama, ne samo falsificiranjem istine, nego otvorenim slavljenjem osuđenih ratnih zločinaca, davanjem njihovih imena ulicama, školama ili studentskim domovima”, kaže Todorović. Međunarodni kazneni sud za bivšu Jugoslaviju (International Criminal Tribunal for the former Yugoslavia) u svojim je presudama izrečenim protiv više vojno-političkih dužnosnika RS-a prepoznao da su ratni zločini u Srebrenici u srpnju 1995. godine dostigli razmjere genocida, odnosno da su počinjeni radi potpunog ili djelomičnog istrjebljenja Bošnjaka u bivšoj „Sigurnoj zoni” Ujedinjenih naroda.

Sa Zakonom ili bez njega, istina se mora prihvatiti, kaže predsjednica Udruženja Majke enklava Srebrenica i Žepa Munira Subašić. „A istina je da je u Srebrenici počinjen genocid nad Bošnjacima i to je utvrđeno presudama Haškog suda i sudova u BiH. Kad god netko negira genocid u Srebrenici, preživjeli iznova trpe patnje iz srpnja 1995. Boli nas negiranje genocida, smeta nam i kad se negiraju zločini nad drugim narodima. Zabranom negiranja sudskih činjenica lakše bismo prihvatili istinu bez koje nema pomirenja, a bez pomirenja ne možemo ići dalje”, kaže Munira Subašić.

Share via email

Ostavite komentar

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Nužna polja su označena s *