Srbija: tabuizacija i tabloidizacija samoubojstava

17149002_403Više od 1.000 ljudi se u Srbiji ubije svake godine. Stručnjaci povezuju depresije i samoubojstva, ali ukazuju i na tabuizaciju te tematike, kao i na neodgovorno izvještavanje medija o takvim slučajevima.

Autor Nemanja Rujević, DW

Kad se to dogodi, onda počnu zvoniti telefoni. Izjave podrške, bodrenje, zahvalnost što su progovorili o nečemu o čemu se inače šuti. U studenom prošle godine se dogodilo beogradskoj novinarki Anne Marie Ćurčić nakon samoubojstva njezine kćeri Marije (25), inače poznate manekenke i TV-voditeljice. Novine su slučaj bespoštedno opisivale do detalja, ostavljajući iznad svega tabloidni upitnik i poruku „misteriozno”.

„Ne samo da pojma nismo imali o problemima nego je Marija bila izuzetno vedro stvorenje”, kaže sada Anne Marie Ćurčić za DW. „Ni mi kao roditelji ni njezini prijatelji nisu ništa primijetili. To je strašno, što se može ne primijetiti. Pri tome kod nas u obitelji nema tabua, uvijek smo otvoreno o svemu razgovarali. Nikada neću saznati razlog.”

Prema podacima Svjetske zdravstvene organizacije (2017), u Srbiji od depresije boluje skoro 420.000 ljudi. Procjene kažu da svake godine život sebi oduzme 1.300 osoba, često mladih. U svijetu je samoubojstvo drugi najčešći uzrok smrti mladih poslije prometnih nesreća. Razmjere problema ilustriralo je i jedno istraživanje Fondacije SBB koje je prošle godine pokazalo da više od polovice srpskih tinejdžera pati od anksioznosti, depresije ili ima obiteljske probleme i ozbiljan manjak samopouzdanja.

Visoka stopa samoubojstava

„Kada se Marija rodila 1993. imala sam 27 godina. Tada je vladao horor”, priča Anne Marie. „Ali kad usporedim nas i današnje mlade ljude, oni su izloženi perfidnijem pritisku u odnosu na devedesete. Tada smo imali neposrednu egzistencijalnu opasnost. A što je danas mjerilo uspjeha jednog mladog čovjeka? Kada s 52 godine promatram društvo u kojem živim, više ne znam što su vertikale.”

Na svjetskoj listi prema stopi samoubojstava je Srbija – sa 17 suicida na 100.000 stanovnika godišnje – relativno visoko, među najugrožnijih 30 zemalja. Ta lista ne može dovesti do zaključka da stvar pretežno ovisi o socijalnom i ekonomskom propadanju – neslavni vrh recimo drži Južna Koreja u kojoj su samoubojstva dvostruko češća nego u Srbiji. Bit će da je u pitanju splet faktora, kulturnih obrazaca, bijede, tabuizacije problema.

„Oblik depresije koji karakteriziraju bespomoćnost i beznađe može biti najveći okidač. Osjećaj beznađa ovdje poprilično vlada”, kaže Branka Kordić, klinička psihologinja koja je svojevremeno pokrenula prvi SOS telefon za osobe izložene riziku od samoubojstva. „Samoubojstvo je privatan i javni čin. Kao javni čin uvijek postavlja pitanje što društvo čini da smanji osjećaj bespomoćnosti?”

Kordić u razgovoru za DW posebno ističe manjkavosti sustava. „Zdravlje uopće u Srbiji je u očajnom stanju, a mentalno zdravlje je uvijek zadnja rupa na svirali. Tu cvjeta totalna nebriga.” Na primjer, nastavlja psihologinja, ne vodi se računa o osobama koje su već pokušale samoubojstvo premda je to jedan od najvećih faktora rizika.

Što poslije telefona?

Otvoreno pismo Anne Marie Ćurčić upućeno premijerki Ani Brnabić naišlo je na pozitivan odgovor. Ipak, Ćurčić smatra da ona kao pogođena majka nije prava adresa, već je to struka koja zajedno s državom treba pokrenuti niz mjera kako bi se prekinuo začarani krug tihe patnje i stigmatizacije. „Sustav podrške nije dovoljno vidljiv. Moja obitelj je imala sreću da zna kome se obratiti, moja sestra je stjecajem okolnosti doktorica psihologije”, priča Ćurčić.

Možda baš zbog inicijative ove novinarke u siječnju su Ministarstvo zdravlja i klinika „Dr. Laza Lazarević“ konačno pokrenuli telefonsku liniju za prevenciju (011/7777 000). Za mjesec dana su se javile stotine ljudi. Pomoć se u svako doba dana i noći može dobiti i od volontera Centra „Srce” (0800/300 303).

„To je velika prva pomoć“, kaže Branka Kordić. „Velika prednost telefona je što čovjek ne ostavlja identitet i uvijek ima mogućnost prekinuti razgovor ako mu nije ugodan, a telefon je odasvuda dostupan. Možete preko telefona pomoći i prepoznati rizik, ali ostaje problem profesionalne pomoći, daljnjeg tretmana.”

„Kod nas ne postoje krizni centri gdje bi ljudi ušetali bez dugotrajnih procedura”, nastavlja psihologinja Branka Kordić. „Ukratko, nemate kamo uputiti suicidalnog čovjeka. Statistike pokazuju da veliki postotak ljudi prije pokušaja samoubojstva potraži profesionalnu pomoć, a ipak su se ubili. To znači da moramo educirati one koji su na prvoj borbenoj crti, a to su liječnici opće prakse.”

Educirati se mogu svi – baš onako kako se educiraju za pružanje prve pomoći nakon prometne nesreće ili kada nekoga pogodi infarkt. Ali prije svega s ove teme treba skinuti stigmu. „Ja sam živa. Vrlo lako sam mogla ne biti”, napisala je u studenom u vrlo zapaženom tekstu urednica „Vremena” Jovana Gligorijević, jedna od rijetkih javnih osoba koje otvoreno govore o svojoj borbi s depresijom.

„Živa sam jer je imao tko dobaciti mi pojas za spašavanje kad sam se utapala. Cijeloj toj vojsci obitelji, prijatelja, pa i slučajnih poznanika nemam kako zahvaliti. Ali mogu širiti dalje i ponuditi svoje iskustvo, ako može nekome biti slamka spasa”, zaključila je ona tekst upečatljivog naslova „Zašto se nisam ubila”.

Preko tisuću ljudi u Srbiji svake godine nije te sreće da ih netko izvuče iz ponora. Pisale su novine svojevremeno i o slučaju čovjeka koji je preskočio ogradu Brankovog mosta (most preko Save u Beograd, op. ur.) i namjeravao se baciti u Savu, stigla je i policija, a zluradi komentari nekih vozača koji su morali čekati – a koje ovdje nećemo ponavljati – jedan su od najdubljih zabilježenih padova ljudskosti u mirnodopskim uvjetima. „Nitko ne vidi čin očaja, nego počne procjenjivati – je li to znak hrabrosti ili kukavičluka”, kaže o takvim primjerima Branka Kordić.

„Moraš da budeš jak, ma sve je ok, ne budi razmažen… A zašto bi neko bio razmažen ako ga nešto tišti”, priča Anne Marie Ćurčić. „Kao, sramota je govoriti o vlastitim emocijama. Ta edukacija mora krenuti od obitelji i vrtića. Bojim se da tek sad počinjemo iskihavati devedesete. Ljudi pucaju.”

Tabloidno lešinarenje

Tamo gdje ljudi pucaju, tu su tabloidi, da opišu „muk u obiteljskom domu”, „lelek iznad kovčega”, „šokantne” detalje oproštajnih pisama… „To je klasično lešinarenje – nema drugog izraza. Ima li crvene linije? Gdje je? Gdje će im duša”, kaže Ćurčić pozivajući novinarska udruženja da reagiraju pa makar i na svaki tekst.

Teško je i pojmiti da niz novinara svakodnevno ide na posao kako bi vijesti iz crne kronike prenijeli na vrišteći način, iako to može biti okidač za nove tragedije. Neznanje teško može biti izgovor, jer fenomen nije nov.

Drvorez "Medicus uz Wertherov leš" oko 1880. (monogram E.B., kasnije kolorirano)

Drvorez “Medicus uz Wertherov leš” oko 1880. (monogram E.B., kasnije kolorirano)

Još je Goetheov klasik „Patnje mladog Werthera” bio zabranjen u brojnim njemačkim gradovima odmah poslije izlaska 1774. U Leipzigu je zabrana važila punih pola stoljeća uz objašnjenje da je djelo zapravo „preporuka samoubojstva” koje je izazvalo epidemiju suicida. Premda se o „Wertherovom efektu” kontroverzno diskutiralo, mnogi istraživači utvrdili su korelaciju izvještavanja o pojedinačnim slučajevima samoubojstva i povećanja stope suicida.

Centar „Srce” nudi brošuru u kojoj se savjetuje novinarima – a u doba društvenih mreža svatko je pomalo novinar – kako trebaju izvještavati o takvim slučajevima. „Svakako je potrebno izbjegavati objavljivanje fotografija osoba koje su izvršile samoubojstvo i mjesta gdje je ono izvršeno; izbjegavati izvještavanje o detaljima upotrijebljene metode, te senzacionalističko izvještavanje o samoubojstvu”, preporučuju u tom centru.

Anne Marie Ćurčić se nada da će problem čijih je razmjera postala svjesna na najteži mogući način sada konačno ostati u žarištu pozornosti javnosti duže od trodnevnog hajpa koji izazivaju tragična samoubojstva. Njezina kampanja „VAŽNO JE” već je privukla pozornost onih koji su odavno trebali uraditi nešto. I sada je red na njima.

Share via email

Ostavite komentar

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Nužna polja su označena s *