Nekategorizirano, Stajališta

Ankica Tomić: Engleski naš svagdašnji

englisJoš samo tvrdi puristi mogu zatvarati oči pred utjecajima sa strane, ni sami sigurni zašto to rade.

Jer bude li se kultura nekog naroda čuvala tako što će se isti taj narod okrenuti samome sebi, skromna će se bilanca novih saznanja, inovacija i napretka zrcaliti na jeziku izvornih govornika (ali i u njihovoj svijesti). Pa opet – s druge strane (rahle) jednadžbe kompleks je niže vrijednosti, stav da samo strani jezik može zvučati dobro, melodiozno i dopadljivo jer – što manje razumijemo, to nam pametnije zvuči.

Banaliziranje profesije

Kada se govori o jeziku i potrebi da se on sačuva s jedne i da ga se tretira kao živi organizam s druge strane, gotovo svaki građanin ove zemlje ima svoje mišljenje. Stoga, budući da se svaki čitatelj može osjetiti pozvanim komentirati jezik/govor/stil domaćega medijskog prostora (a zašto i ne bi?!), stječe se dojam kako je novinarstvo najmanje zahtjevna profesija na svijetu, za koju je dovoljna znatiželja i probitačnost, ali i ne i osobit talent oblikovanja misli. No, je li baš tako? Budući da je brzina širenja vijesti od izvora do publike oduvijek najvažniji zahtjev medija, a posljednjih se godina mjeri minutama i sekundama, zahtjev za razumijevanjem engleskoga jednak je zahtjevu za elementarnom pismenošću. Neki će reći – engleski je pred hrvatskim odnio primat “materinjeg” jezika i bez njega novinar će se utopiti u oceanu globalizacije koji poništava razliku između domaćega i stranoga. Tekstovi se preuzimaju tako da se u što kraćem roku prevode i prilagođavaju mediju koji će ih objaviti, no upravo je “prilagodba” tanko mjesto preuzimanja sadržaja. Anglizmi koji u hrvatskom jeziku imaju sasvim dobru inačicu iz pukog se nemara, u brzini ili zbog stava kako “nije bitno”, prenose u originalu, prodirući u hrvatski potpuno neprimjereno, ne kao nužnost, nego kao odabir koji će osakatiti sintaksu jezika za koji bi i novinari i publika trebali imati urođenog sluha. Osobito ranjiva područja su tehnologija i moda, suvremeni lifestyle (“životni stil” ne zvuči ni upola tako posh), ukratko – marketinški atraktivan sadržaj, onaj koji potiče trošenje novca (“jer mi to zaslužujemo”).

Bez prisile

Sfera tehnologije poseban je slučaj. Krajnji se korisnik o novom se gadgetu ionako najčešće informira iz originalnog izvora, pa je logično da preuzme i originalne pojmove koje kasnije nema smisla silom istjerivati iz rječnika. Tržište možda još i može prihvatiti tipkovnicu umjesto tastature ili pisač umjesto printera, ali će se kudikamo teže naviknuti na sklopovlje ili poslužitelj (umjesto hardvera i servera), čak i kad bi se čistoća jezika čuvala ultimativno. Neke riječi iz stranih jezika lakše se prihvaćaju od drugih jer su zvučnije, jer nema odgovarajuće domaće inačice ili iz nekog trećeg razloga koji se pojavio usput, bez ičijeg nametanja. No, koliko vremena mora proći da strani pojam postane usvojenica? Ako ga pišemo fonetski, definitivno smo ga usvojili, pa bi to mogao biti jedan od kriterija. Usvojenica, dakle, ne bi trebala osiromašiti jezik, nego ga, dapače, obogatiti, kao toliki međunarodni pojmovi preuzeti iz latinskoga koje više i ne doživljavamo kao stranu riječ. No, problem se javlja ako se usvajanju tuđica zapravo ne teži iz straha da bi time sadržaj mogao postati široko razumljiv, a čime bi se elitizam ciljane skupine obezvrijedio. Industrija koja se bavi luksuzom tom je obrascu osobito naklonjena. I što je krug pravih poznavatelja širi (iako sebi i dalje laska ekskluzivnost), to će potreba za nerazumljivosti običnome puku biti veća. Modni tekstovi (iz zaboravljenih žurnala, jer francuski je prilično izišao iz mode) neće se libiti spomenuti pencil skirt, polka dots, high street brand, casual look ili T-shirt (koji bismo već mogli smatrati i usvojenicom, makar ga i dalje nećemo pisati “po Vuku”) kao da je riječ o odavno usvojenim pojmovima, a ne anglizmima koje se silom uguravaju u usku tematsku nišu, kojoj iznimno rijetko nedostaje “prave riječi”. Obogaćivanje rječnika nije samo po sebi loše – jezik jest živi organizam koji diše, razvija se – ako se tuđice prilagode zahtjevima hrvatske standardne forme. U suprotnome, jezični organizam tek će se inficirati novim nerazumljivim momentima koji niti ga obogaćuju, niti motiviraju, a bogme mu ni vidike ne šire. Jedina im je svrha prilično banalna – sadržaj će uz njih zvučati pametnije.Anglizacija jezika ne prodire samo do leksičke razine, nego se i morfološki, gramatički nameće kao poželjan stilistički odabir, unatoč teškoj izgovorljivosti. Tako smo prvo prihvatili trendsettericu (i dali joj krivo značenje, što je za ovu temu nebitno), da bi za njom, u hrvatski medijski prostor, samouvjereno uhodala i fashionistica. Visoki stil, bez trunke ideje… I ikakve potrebe za kompliciranjem, i to u tisku od kojeg se očekuje transparentnost, razumljivost i točnost, bez pogrešnih tumačenja i nedoumica (pa bila riječ i o pitkim, manje bitnim, da ne kažemo, light temama).

Lajkati, hendlati i hejtati

Od čitatelja se, dakle, očekuje da hendla neprecizna značenja, lajka privid uronjenosti u svjetska kretanja i hejta sve ono što bi moglo biti razumljivo generaciji 70+. Valjda zato što uvijek i u svemu težimo rejuvenaciji – još jednom sumanutom trendu kojem ćemo se s radošću priključiti, iako to oslobađa prostor za preziranje starosti koju bismo, kao nacija, možda ipak trebali prigrliti. S jedne strane – mediji nude tržištu što se od njih očekuje, s druge – tržištu ne preostaje ništa drugo nego da konzumira ono što mu je dostupno. Jesu li, stoga, mediji progovorili jezikom koji su globalna kretanja izgurala u prvi plan, a tržište prepoznalo prije njih ili je tržište postalo nepismeno jer se iz upotrebe istiskuju sinonimi, redakcije su lijene prevesti pojmove ili strane riječi zamijeniti postojećima, starijima od tehnologije, koje se vrlo lako dade prilagoditi novitetu? Umjesto toga, svojevoljno se odričemo jezičnih pravila koja smo usvojili i prije nego što smo prvi put čuli za gramatiku. Prvo su stradali padeži (vokativ je najtransparentniji slučaj), zatim pridjevi. Uzor nam je moćni Google Prevoditelj (velikim slovom, nagomilanim nominativima); postalo nam je najnormalnije kreirati pojmove u skladu s engleskim gramatičkim normama, tvorbeno rogobatne sklopove, nadajući se valjda tako da će nas stranci, “netko na Zapadu”, prepoznati. Weekend Media Festival, Sarajevo Film Festival, Zagreb Film Festival, Zagreb Wine Gourmet Festival… (očito su festivali tome skloni), verzalima mimo pravila, bez “zamornih” padeža koji bi nas mogli učiniti lokalnima. Što zapravo i jesmo, ali se toga uporno stidimo, priželjkujući da nam doista, jednom, usfali hrvatskih pojmova jer to će značiti samo jedno – da smo preskočili zid vlastitog dvorišta i ušli u tuđe, čak i ako se novome nismo prilagoditi. Kao manekenka u usponu koja nakon dva mjeseca Milana zaboravi materinji jezik, pa joj se domaća javnost smije svisoka.

Primjer premijera

Jednako tako, ista će ta javnost neviđen izvor humora vidjeti u nastupima novog premijera kojemu, eto, igrom slučaja, hrvatski nije prvi jezik, pa se njime služi kako zna. S purističkoga gledišta, trebao bi znati bolje – građane neke zemlje privatne okolnosti čovjeka koji joj je na čelu ne bi trebale zanimati, pa tako ni nepoznavanje vlastitoga jezika. Sa strane širenja vidika, usmjerenosti na strano, umjesto domaćega, nepotrebnog kriterija čuvanja jezika pred naletom noviteta – Oreškovićev pidgin hrvatski nikoga ne bi trebao uzrujavati, osobito ne iste one medije koji pate od ograničenog hrvatskog pojmovnika koji rado, bez potrebe, zamjenjuju anglizmima. Dvostruki kriteriji kad treba odlučiti forma ili sadržaj. Dvostruki kriteriji i po pitanju lokalnog i globalnog. Imperativ odricanja vlastitog jezika u korist nekog tuđeg. Bez pravog odgovora na pitanje – čemu sve to? Na medijima je, pak, da razluče bitno od nebitnog. Izbruse vlastiti jezik tako da bude razumljiv širokom krugu, stilski intrigantan, dotjeran… Da iskoriste potencijale vlastitog rječnika, pa ga i obogate stranim pojmovima, a kritiku tuđih nastupa usmjere više na sadržaj, manje na formu, fokusirajući se na djela, ne riječi… Jer ovako – djela su ionako pala u potpuno drugi plan. Posve nepravedno, iako vremena nema i država sve dublje tone u kaljužu lokalnog, primitivnog, na samu sebe usmjerenog… “Idemo delati”, rekao bi jedan drugi političar, na nekom drugom pidgin narječju, odabranom sa samo jednom svrhom – da se dodvori onima koje i sam percipira kao strance. Pa mu je forma važnija od sadržaja.

Piše: Ankica Tomić, hnd.hr